Ne plaše me silnici i moćnici jer u mojim očima oni nisu tako veliki i strašni kolikim oni sebe vide. Oni misle da svijet počinje i završava s njima, a ulizice, ti “najmanji ljudi od svih ljudi”, kako ih je opisao Meša Selimović, im održavaju tu iluziju. Čvrsto vjerujem da su pozitivne ideje vječne, a tirani su ionako prolazni. Pobijediti strah znači osloboditi se. Biram biti slobodan.

Prije pet godina sam se učlanio u SDP BiH, organizaciju za koju sam tada vjerovao da baštini ideje jednake mojima i da ću biti dio tima koji će ovoj zemlji i ovim ljudima donijeti toliko željene promjene. Kako to naivno zvuči iz današnje perspektive. Od tih pet godina, zadnje četiri sam bio opozicija unutar partije. Nema dana kad se nisam upitao: Što meni ovo treba? Nitko nije tako razočarao ljude ove zemlje kao SDP. Najgore je kad te razočara onaj od koga imaš velika očekivanja. Nema okrutnije stvari nego kad čovjeku koji je na dnu daš vjeru da može biti bolje, a onda ga tresneš od pod. To je SDP BiH učinio ljudima – ubio im vjeru da može biti drugačije. Nacionalisti su ubijedili ljude da je ovo prirodno stanje stvari, a SDP se pobrinuo pokazati im da ovom stanju nema alternative.

Kad je SDP BiH 2014. napokon otišao u opoziciju, nitko nije bio sretniji od mene. Vjerujem da to nijednog nacionalistu nije učinilo sretnim koliko je mene. Razmišljao sam, evo ga, brod koji je sve vrijeme plovio u krivom smjeru, napokon je udario o hrid. Sada će postati jasno da ovako ne može dalje i sada je vrijeme preispitivanja, prihvaćanja osobne odgovornosti, promjene smjera. Međutim, do toga opet nije došlo jer partijska elita se nije smijenila već samo zarotirala na pozicijama. Prvog čovjeka Partije je zamijenio drugi čovjek Partije. I to je sve. Taj cinizam ima i svoje ime: #restart SDP-a. Pisao sam pred Vanredni kongres da će partijska elita nastojati zadržati poluge moći u svojim rukama, i izborom Nermina Nikšića za predsjednika to se i dogodilo. Ponudio sam i neka svoja viđenja kako bi valjalo reformirati Partiju i u kojem smjeru ići dalje, ali slabo je koga to interesiralo… (http://www.prometej.ba/clanak/vijesti/prilog-ideji-unutarstranacke-demokratizacije-sdp-a-bih-1802)

Nakon ovih pet godina, mogu samo reći da sam jako umoran. Nema smisla nastaviti trošiti svoje vrijeme, život, energiju i ideje u klubu koji je elitistički i bezidejan.

Upravo zato, sutrašnje glasovanje za predsjednika SDP BiH za mene je i svojevrsni referendum, a koliko sam pričao s drugima, i za veliku većinu članstva. Sutra biramo kapetana broda, koji će izabrati u kojem smjeru će se nastaviti plovidba. Hoćemo li nastaviti putem iz 2010. i nasukati se na još koju hrid, ili ćemo se vratiti svome biću – biti alternativa postojećem sistemu.

Potreban nam je vizionar s idejom, a ne tehnokrata. Od svih pet kandidata, ja sam tog vizionara pronašao u Jasminu Imamoviću. Cijenim da su drugi članovi željni promjene pronašli tog vizionara u nekom drugom od kandidata, ali se svi možemo složiti koji kandidat to nije.

Ipak, izbor je pao na Jasmina Imamovića jer ne želim slijediti vođu, već ideje. Jasmin pokazuje da on nije taj koji će se nametnuti kao novi Veliki Vođa čiju bismo sliku svi trebali glancati i ljubiti. On je pokazao da je tajna uspjeha okružiti se sposobnim ljudima i nije mu bilo ispod časti uzeti za savjetnika dijete od 16 godina jer je znao da pred njim stoji genijalac. Riječ je o Muhamedu Mešiću koji je već tada govorio desetak stranih jezika. U međuvremenu je taj genijalac preselio u Beč, završio nekoliko fakulteta (pravnik, hebrejist, japanolog) i jedan doktorat, obišao čitav svijet, bio savjetnik makedonskom predsjedniku i naučio novih šezdesetak jezika. Imao sam priliku upoznati Muhameda, i pamtim njegovu izjavu da je, između ostalog, za njegov uspjeh bilo značajno i to što je rođen u Tuzli, a ne u nekom drugom gradu u BiH.

U Gradskom vijeću Tuzle, većina SDP-ovih vijećnica i vijećnika dolaze iz Foruma mladih SDP-a. I neke od njih sam imao priliku upoznati, Dajanu, Amelu, Elvira, Ernu, Azru, i biti pomalo zavidan na onome što oni imaju u Tuzli, a o čemu ja u Mostaru mogu samo maštati: gradonačelnik, vizionar i graditelj, okružen izvrsnim i energičnim mladim ljudima, tim koji daje sve od sebe da Tuzla svakim danom postane sve bolji i uređeniji grad.

Jasmin Imamović je književnik. Da bi netko bio književnik, on mora imati bogat unutarnji svijet, razvijenu maštu, biti sanjar, biti vizionar. Književnici izmaštavaju nove svjetove. Jasmin Imamović je gradonačelnik koji izmaštane svjetove književnika Jasmina Imamovića pretvara u djela.

Zato se nadam da će SDP BiH sutra izabrati Jasmina Imamovića, vizionara koji zna napraviti uspješan tim. Ako to nije ključ uspjeha, ne znam što jest – imati viziju napretka i okružiti se ljudima koji tu viziju mogu pretvoriti u stvarnost!

I zato ću sutra zaokružiti Jasmina Imamovića za predsjednika SDP-a BiH.

Tekst odražava osobno mišljenje autora, ne nužno uredništva portala Prometej.ba

Uz dopuštenje autora prenijeto s bloga ninozelenika.wordpress.com