Ova priča neće nikome pomoći i neće promijeniti svijet. Nije to velika misao velikog pisca, to je rezignirani zaključak razočaranog sanjara i pisca početnika. Rijeke će teći svojim tokovima kao što su tekle do sad, kiše će padati kao što su padale do sad. Planeta Zemlja će se i dalje vrtiti oko svoje osi dok istovremeno jurca po Sunčevom sustavu, a taj isti Sunčevi sustav će se vrtiti oko galaksije koja i sama jurca po svemiru. Za vrijeme koje vam je bilo potrebno da pročitate prethodne rečenice, već ste prešli oko 70.000 kilometara kroz svemir brzinom od 3 milijuna km/h, a da toga uopće niste svjesni. Nećemo se mi previše zamarati takvim stvarima koje su teško pojmljive ljudskom umu. U ime slobode malo ćemo ratovati, malo voditi ljubav, ponekad oboje u isto vrijeme. Jedni će graditi i stvarati, drugi rušiti i rastvarati. Svejedno, uvijek će među nama biti luđaka, prekrasnih luđaka, a to je jedna od rijetkih stvari koje će me činiti veselim do kraja mog života. Dok god je na ovom svijetu takvih luđaka, biće neke nade i za nas normalne.

Negdje početkom ovog desetljeća ruski matematičar židovskog podrijetla, Grigori Yakovlevich Perelman, izazvao je šok i nevjericu svjetske javnosti kad je odbio primiti milijun dolara kao nagradu za rješavanje jednog od sedam milenijskih problema u matematici. Takva šamarčina našem društvu, koje je profit uzdiglo do statusa božanstva, ne pamti se u zadnjih pedesetak godina. Istu tu javnost nije previše zanimalo što je Perelman točno napravio nekoliko godina ranije, što su to tzv. milenijski matematički problemi te čime je on uopće zaslužio toliki novac. Kao što već rekoh, ne zamaramo se mi previše stvarima koje su teško pojmljive ljudskom umu, nemamo mi za to vremena. Život je brz, gazi nas na svakom koraku, valja misliti o neplaćenim računima, najnovijim pametnim telefonima, crnom petku, najnovijoj kolekciji noćnih ormarića iz ikeinog kataloga te nepovratnim kreditima, tj. onim kreditima čija je kamatna stopa toliko brutalna da ih je nemoguće vratiti. Dok provodimo svoje živote u utrci za novcem mora nas šokirati kad netko odbije milijun dolara. Red je da se ta stvar promptno ispita, dokuči što se tu dešava te po mogućnosti što brže postavi dijagnoza da bismo mi mogli mirno spavati. Jer ako je ta osoba normalna i ne pati od ozbiljnog mentalnog poremećaja, onda smo svi mi ludi, a nitko sebe ne voli smatrati ludim i svi se mi grčevito opiremo svojim dijagnozama.

Čudna je ova naša planeta Zemlja. Na afričkom djelu njene južne polutke možeš naručiti ubojstvo čovjeka i to pošteno platiti po standardnom cjeniku. Za istu tu cijenu na pojedinim dijelovima sjeverne polutke iste planete možeš kupiti dvije kutije cigareta. Dobro, neću pretjerivati u karikiranju, može se za te pare popiti i malo pivo ako baš niste proklete sreće da se zateknete u centru Osla gdje malo pivo košta 13 eura. To ne mijenja činjenicu da je milijun dolara i gore i dolje velika količina novca. Zar zbilja postoji netko ili nešto koga ovdje ne zanima milijun dolara? Istih onih milijun dolara koje mijenjaju život svakom od nas. Složit će se oko toga svi veliki umovi kapitalizma. Od Donalda Trumpa do Fahrudina Radončića. Prvi milijun je najteži, za njega se najviše prolije znoja, ostali nekako dođu sami od sebe. Matematički institut Clay iz Massachusettsa u SAD-uraspisao je novčanu nagradu u vrijednosti od milijun dolara onome tko riješi neki od sedam milenijskih matematičkih problema, a Grigori Perelman je na jednom od njih neumorno radio sedam godina. U svom neurednom stanu pretrpanom knjigama, dan i noć, noć i dan, a samo ponekad bi se luđak odmarao tako što bi nabijao ping pong lopticu u zid što je njegove normalne susjede strašno uznemiravalo.

Znamo da postoje ljudi koje ne zanima novac, koji su posvetili svoje živote duhovnosti ili alternativi, nije to ništa novo. Problem je što Perelman ne živi u katoličkom samostanu, niti bosonog hodi po Indiji ili Tibetu, niti pada u ekstazu i blaženu euforiju plesa sa Bogom poput derviša u tekiji na vrelu Bune u Blagaju. Ne priča o levitaciji, niti je gostovao u emisiji „Na rubu znanosti“. Iz pouzdanih izvora dobio sam informaciju da nikad nije viđen u društvu Semira Osmanagića. Nisam siguran, ali čisto sumnjam da je religiozan. Kao osoba koja tvrdi da se svaki matematički problem može riješiti, za svoju dušu je izračunao koliko je Isus morao brzo hodati po vodi da ne potone, ali nisam baš siguran donosi li mu to neke pozitivne poene među kršćanima. Živi tu među nama, u našoj civilizaciji, nezaposlen, u majčinom stanu i od majčine mirovine. Asketa od glave do pete, vanjštinom podsjeća na svetog Onufrija, slavnog egipatskog asketu iz četvrtog stoljeća. Svjedoci kažu da dok hoda po ulicama St. Petersburga uglavnom mu je pogled prikovan za pod. Vazda u istom starom kaputu i pohabanim ofucanim hlačama. Već odavno se prestao zamarati higijenskim hobijima običnih smrtnika kao što su brijanje brade ili rezanje noktiju. Što se tiče dlakavosti u predjelu obrva ozbiljno ugrožava poziciju Stipe Mesića kao doživotnog predsjednika kluba mrkih pogleda. Za modernu psihijatriju on nije nikakav fenomen, sve je tu poprilično jednostavno i očigledno, dijagnostika psihičkog poremećaja trebala bi proći bez većih problema. Jedino je problematično što nitko od nas, uključujući sve psihijatre ovog svijeta, nema pojma o čemu taj čovjek priča i što je on točno uradio.

Perelman je dokazao Poincareovu hipotezu staru stotinu godina, topološki problem prema kome je svaki trodimenzionalni prostor koji je bez šupljina, uvezan, spojen, konačan, odnosno ekvivalentan razvučenoj sferi.Molim vas, nemojte me pitati što to znači, teškom mukom sam i ovo sročio. Zapeo sam sa geometrijom negdje još u osnovnoj školi i sve do današnjih dana nisam se previše pomaknuo naprijed. Čvrsta blef dvojka. Nije to nešto čime se ponosim, ali niti nešto čega se previše sramim. Ja zbilja nemam kompleks – za razliku od mnogih – priznati da sam u nekim poljima poprilično glup momak i da mi mnoge stvari nisu jasne. Ne samo da sam glup, moje znanje, odnosno neznanje oko nekih općih mjesta u matematici graniči sa blažim oblikom mentalne retardacije. Samim time moja fascinacija ovakvim osobama još je i veća nego što bi možda trebala biti.

Odlučnost da sedam godina radiš na jednom matematičkom problemu starom stotinu godina, da ga uspješno riješiš, a postupak objasniš na preko tisuću ispisanih stranica sama po sebi nije previše čudna. Fascinantna da, ali ne čudna. Čudno je to što Perelman nije htio sa svijetom podijeliti svoje otkriće. Pohvalio se samo jednom kolegi matematičaru, a ovaj tako veliko otkriće nije mogao zadržati u sebi, podijelio ga je sa svijetom i tako uvalio svog prijatelja u velike probleme.

Ubrzo je krenulo ono čega se genije pribojavao i što je pod svaku cijenu želio izbjeći. Paparazzi su ga počeli vrebati, postalo mu je nemoguće mirno obaviti kupovinu u dućanu. Novinari su počeli kampirati pred njegovim domom, a on je od samog početka odbijao bilo kakav kontakt sa medijima. Ukratko je objasnio da ne želi da ga se promatra kao životinju u zoološkom vrtu i da želi da ga svi ostave na miru. Sebe ne smatra posebnim, svoj doprinos u matematici ne smatra previše bitnim i uopće ne razumije čemu sva ta fama oko njega. Također, sasvim logično i razumljivo, naglasio je da nitko nije kompetentan da vrednuje njegov rad, bilo da je ocjena pozitivna ili negativna. Logički je zaključio da nema nikakvog smisla da mu dodjeljuju priznanja oni koji mnogo manje znaju od njega. Njega općenito mišljenja drugih ne zanimaju. Odbio je milijun dolara, odbio je Fieldsovu nagradu koja je u svijetu matematike ekvivalent Nobelu. Prvi je dobitnik u povijesti koji se nije pojavio na dodjeli u Madridu uz obrazloženje novinaru kako je baš taj dan morao ići u šumu brati gljive. Logično, složili bi se i Refko i Čombe. Pošto novinari nisu odustajali od namjere da saznaju tko je čovjek koji odbija milijun dolara, nakon izvjesnog vremena odgovorio im je kontra pitanjem; Što će meni milijun dolara? Ja znam kako cijeli svemir funkcionira. Pojedini izvori tvrde da je izjavio kako može upravljati svemirom.

Tajne službe u Rusiji ništa ne prepuštaju slučaju i nakon te izjave da može upravljati svemirom potpisao si je doživotnu prismotru. Ja bih zbilja volio vidjeti kako to funkcionira u praksi. Kako pratiti i kontrolirati čovjeka, ako nisi u stanju shvatiti što on uopće švrlja po tim svojim papirima. Dok ga tajni agent sa prozora hotelske sobe promatra dalekozorom, Perelman u svojoj prašnjavoj sobi punoj knjiga sjedi za radnim stolom i nešto piše na papiru. Agent zaključi kako vjerojatno piše popis za nabavku u dućanu, već tri dana nije izašao iz stana, logično da mu je usfalila pokoja glavica luka, a Perelman za to vrijeme možda stvara formulu kako da svemiru ugasi svjetlo. U trenutku kad postane sumnjiv agentu, Perelman jednim potezom ruke baci sve papire sa stola, zavali se udobno u naslonjač fotelje, te sa dječačkim osmijehom na licu posegne za ping pong lopticom.

Kad zbrojim i oduzmem sve navedeno, što da mislimo o Perelmanu. Genije ili luđak? Gdje je ta granica koja razdvaja jednog od drugog? Da li uopće postoji ta granica ili je u ovom našem svijetu to jedno te isto. Razumijem ljude koji Perelmana smatraju luđakom. Izjaviti da možeš upravljati svemirom mora izazvati takvu reakciju kod prosječnog čovjeka iako je moguće da se samo radi o genijalnom smislu za humor ovog genijalnog matematičara. Njega očigledno ne zanima što mi o njemu mislimo, možda nas samo zajebava i provocira. Uostalom, što amebama poput nas preostaje, kad je slučaj Perelman u pitanju, nego da pričaju o trivijalnim stvarima; nije uzeo milijun, što nije uzeo, nije se obrijao, dal' smrdi, šta je rekao, šta nije rekao, jesi vidio kako se oblači i u čemu hoda?! Možemo mi tako cijelu vječnost, samo se nikad nećemo uhvatiti u koštac sa topologijom i Poincareom, kao što već rekoh, nemamo mi za to vremena, svakako se jedino luđaci bave tim stvarima. Koga interesuje dokazivanje matematičke hipoteze stare stotinu godina koja u ovom trenutku još nema svoju primjenu u praksi, pa tako nije u stanju da zadovolji niti jedan od naših animalnih nagona?!

U svakom slučaju, dopustite mi svi Vi silno normalni, da barem ostavim mali prostor za mogućnost da se ovaj čovjek ne zajebava, da je upravu, da zna što govori te da nam od njega zbilja prijeti opasnost. Za čovjeka koji je već u svojim ranim dvadesetima počeo otvarati nove stranice u znanosti, očigledno je da korača previše ispred svog vremena, a to bi moglo biti opasno za sve nas. Pojavile su se informacije da se preselio u Švedsku zbog želje da se na nekom institutu pozabavi nanotehnologijom, ali je to kasnije demantirano jer se i dalje viđa na ulicama St. Petersburga. Vazda u istom starom kaputu i pohabanim ofucanim hlačama. Vazda pogleda prikovanog za pod. Zato apeliram na sve novinare ovog svijeta žednih ekskluzive da ga ostave na miru radi opće sigurnosti našeg svemira. Pustite čovjeka da bere gljive i da radi ono što već radi i što ga čini sretnim. Komunikacija sa nižim oblicima inteligencije očigledno ga ne uveseljava. Navodno se više ne bavi matematikom i zatvorio je tu stranicu svog života. Uživa u čitanju knjiga i sviranju violine. U djetinjstvu glazba mu je bila prva ljubav. Što god da radio, taman da odluči do kraja života buljiti u pod, tko smo mi da mu to oduzimamo?! Postoje stvari koje su bitnije od naše znatiželje, sitnih interesa i honorara. Naime, bojim se - ako ga nastavimo umarati i smarati - da će u trenutku gnjeva cijeli svemir i sve nas normalne upraviti ravno u tri pizde materine, tamo gdje nam je i mjesto. Ako dosad nismo shvatili da su ovakvi poput Perelmana upravo oni koji doslovno upravljaju svemirom, možda bolje niti ne zaslužujemo.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba