Ponedjeljak, 21.11. Bitno je biti poslušan član stranke

Sjede tako u kasne noćne sate u jednoj vonjom cigareta i alkohola ispunjenoj seoskoj krčmi dvojica drugova i piju pivo redajući bocu za bocom. Kad je alkohol već učinio svoje, sa priče o ženama i kladionici pređu na, kako to obično biva, politiku. Budući da su istomišljenici, za temu uzmu susjeda i tako veli prvi: „Jesi l' vidio što nam komšija nabavi dobra kola?“, a drugi, već teško valjajući jezik po ustima, promrsi: „Jesam, bogami dobra. Ma bola', lako je njemu, on se probi u onoj svojoj stranki. Zato, kažu, more...“ Eto tako izgleda jedna zamišljena kafanska politička trač partija. Nešto slično se ovih dana moglo čitati i čuti u medijima, a nije ni izmišljena ni pjanska priča. Da nije izmišljena pokazuju videozapisi, da je pjanska sumnjam jer jedan od njenih aktera pripada porodici s dugom tradicijom poštovanja islamskih učenja. Elem, danas dođe do kulminacije tinjajućeg prepucavanja na relaciji između predsjednika SDA Bakira Izetbegovića i člana predsjedništva iste Senada Šepića. Nakon što je potonji iznio dijagnozu da stranka opasnije skreće udesno, član predsjedništva BiH je, vjerovali ili ne, izjavio sljedeće: „Kada jedan mladi čovjek sa 35 godina postigne takav komfor, takav stan, takvu društvenu poziciju, takvu plaću, takvu mogućnost da putuje po svijetu, takvu mogućnost da priča šta god hoće, on počne iznositi takve tvrdnje i govoriti da treba neka bolja SDA; pa za njega nikada bolje stranke, koja će mu to omogućiti, neće biti. On sa svojih 35 godina živi u ovom centru BiH u koji je došao, bolje nego najbolji branioci zemlje, akademici, pisci, dobitnici nagrada za film i režiju, sportisti... I njemu ovakva stranka ne valja, treba bolja i vjerovatno će bolju i potražiti.“

Ovom izjavom (i pored toga što je u njoj izrečena samo istina) dotični je dokazao istinitost opravdanih sumnji da je poprilično glup čovjek, ali je naš problem što je na minulim lokalnim izborima oko 300.000 glasača (koja se tek tu količina gluposti može naći) podržalo njegovu stranku; istu onu koja već godinama ustrajno kreira sistem u kojem razna stranačka potrčkala imaju komforniji, komotniji i kvalitetniji život od profesora, književnika, znanstvenika, umjetnika... Za to su dovoljni samo stranačka iskaznica i dovoljna količina gluposti - bez sposobnosti postavljanja suvišnih pitanja.


Utorak, 22.11. Bitange i mamine princeze

Sve je počelo prije dva tjedna kada je Rade Šerbedžija na međunarodnom Sajmu knjiga u Beogradu (o čemu smo već pisali u jednom od prethodnih Retrovizora) između ostalog izjavio: “Bitange, eto što su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije se mogla spasiti divna Jugoslavija. Nije važno tko je više stradao, čije su žrtve najbrojnije, jer nismo smjeli dozvoliti da jedan pošten i častan čovjek izgubi život u Jugoslaviji. Nepravedno oduzet život je svemirska katastrofa. Nismo se mogli civilizacijski nositi s povijesnim trenutkom.” To je bilo dovoljno da na ovog proslavljenog i jednog od najvećih glumaca iz Hrvatske krene zdušna desničarska hajka. Zar nije smiješna činjenica da je čitava bulumenta predstavnika hrvatskih branitelja na čelu s resornim ministrom Medvedom u tim „bitangama“ prepoznala hrvatsku braniteljsku populaciju? Da sam kojim slučajem jedan od pripadnika iste, ispriku ne bih tražio od Rade, nego od ovih koji branitelje od njega kao štite jer su upravo oni, ako je itko, ti koji su uvrijedili branitelje prepoznajući da se priča o „bitangama i kriminalcima“ odnosi na njih. Međutim, ovi likovi i dalje ustraju u svojoj gluposti pa sada, dodatno ojačani još nekim desničarskim udrugama, od Ministarstva unutarnjih poslova RH traže „ izricanje zabrane održavanja predstave gospodina Rade Šerbedžije u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu zakazane za 22. prosinca 2016, a zbog ozbiljne ugroze sigurnosti prouzročene revoltom branitelja i njihovih udruga uzrokovanog javnim istupanjem gospodina Šerbedžije”. Iako jadni ne znaju da se uopće ne radi o predstavi, nego o koncertu pod nazivom „Ne boj se, nisi sam“, oni „od Državnog odvjetništva traže pokretanje kaznenog postupka protiv poznatog glumca kao i izricanje zabrane njegovog javnog djelovanja na teritoriju RH od najmanje pet godina.”

Eto, tako to rade naši dični braniteljski predstavnici dajući izmišljeni povod i odriješene ruke nekom desničarskom ekstremisti da možebitno izvrši atak na neistomišljenike, pa bio među njima i eminentni svjetski umjetnik i čovjek s preko devedeset filmskih uloga. Pitam se za što su se borili ti branitelji? Za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku ili za privatiziranu provincijsku prćiju u kojoj će oni uživati u raznim privilegijama dok se njihovi mentori bogatili na račun domovine i lažnog domoljublja, a neupitnost svog statusa održavati atmosferom straha lijepeći flaster na usta svim slobodomislećim jedinkama, pa bile one i umjetnici Radina kalibra čija je, po njemu, zadaća „da budu disidenti u odnosu na državu, institucije, na naciju i autoritete, kao što kaže Miroslav Krleža. I to je živa istina. Ne rađa se nijedna prava umjetnost iz apologetstva prema društvenom sistemu i vlasti. Dakle, u našoj prirodi je bliže biti pobunjenik, onaj koji zamjera, ispituje, kritizira, negoli onaj koji se divi caru, kralju ili predsjedniku vlade.” Tek kada umjetnici budu malo više umjetnici i intelektualci malo više intelektualci, možemo očekivati da stvari krenu s mrtve točke. Do tada će nam razni opskurni domoljubi određivati i kakav i čiji koncert smijemo slušati.


Srijeda, 23.11. U Sarajevu trotoar

Europski put BiH je ovih dana dobio i svoj europski trotoar na kojem se nije štedjelo: 300 kvadrata trotoara plaćeno je 362.812,65 KM. Bit će dobro ako na tom trotoaru ne izniknu naplatne kućice ili ne budu izmišljeni novi nameti da se od bh. građana nadoknadi uloženo. Ako je vjerovati načelniku općine Centar Ajnadžiću, troškovi su opravdani jer je sve urađeno kako bi se izašlo u susret ljudima u invalidskim kolicima. Iako po riječima ljudi iz samog Udruženja paraplegičara na tom trotoaru ni prije rekonstrukcije nije bilo nikakvih fizičkih prepreka. Ajnadžić je za zgodno našao i da priča o sujeti građana, koji su se drznuli prigovoriti zbog tolikog trošenja na jedan trotoar u državi u kojoj caruje siromaštvo i u kojoj par godina već nije otvoren ni metar autoputa. No, ovdje se valjda radi o nekoj vrsti psihološke kompenzacije: ako ti je mal autoput, kompenziraš ga velikim i raskošnim trotoarom. Kad jednog dana neki novi Andrić bude pisao roman „U Sarajevu trotoar“, pisat će kako se taj trotoar nagledao kvalitetnih cipela, vrhunskih auto-guma, crvenih tepiha i vrpci. Pisat će međutim i kako se taj trotoar nagledao i građana koji po njemu iz prosvjeda pužu s praznom šerpom, kasnije i prosjaka koji su se pokušali pozicionirati na njemu ali su ih otjerali krupni ljudi s crnim naočalama. Pisat će i o jurnjavi vozača po obližnjoj cesti koji se utrkuju kroz crveno i gaze pješake koji se nisu stigli skloniti na trotoar. Pisat će i o tome kako su se građani sprdali s trotoarom, ali u konačnici ipak ništa nisu učinili protiv onih koji su taj trotoar skupo platili i svečano otvorili iz sprdnje s njima. Jer, u nekom trenutku povijesti kad su građani trebali učiniti korak dalje i svečano otvoriti zatvore u koje će potrpati kriminalce koji se sprdaju s njima, jedni su kliknuli „log out“ i povukli se u svoje kalkulantske mišje rupe, a drugima je bilo važnije kaže li se nogostup, pločnik ili trotoar. Dok god je tako, i treba nam, dabogda dočekali i svečano otvorenje šahtova.


Ovo je 40. kronika tjednih događanja koju pišemo na portalu. Sve se nalaze u rubrici Sedam dana u retrovizoru


Četvrtak, 24.11. Treba nam više Ida Szabo

Često se pitam kako je bilo moguće da na prostoru bivše Jugoslavije započne jedan onakav bratoubilački rat. Ponekad mi se čini da ovi ljudi nisu toliko kvarni i ispunjeni mržnjom. Međutim, kao antilijek za to moje idilično stanje svijesti dovoljan je samo jedan letimičan pregled komentara na škakljivim objavama popularnih regionalnih portala. Eto, tako me ovog dana distopičnim učini desetominutno iščitavanje komentara na postovima u vezi požara koji je harao Izraelom. Nemam ništa protiv kritiziranja odnosa izraelske države prema nekim manjinama, konkretno Palestincima, ali je onolika količina mržnje, često čisto religijski zasnovane prema „Jevrejima kao nevjernicima“ u najmanju ruku zabrinjavajuća i simptomatično upućuje na propuste u našim odgojnim jedinicama, od one primarne obiteljske do odgojno-obrazovnih i religijskih. Posebno me dirnula pojava takvih komentara od strane osoba sa srebreničkim logom na profilnoj facebook slici. Zar bar ti ljudi nisu naučili da se mržnjom ne izgrađuje bolji svijet nego ga se razara? Ne moram navoditi primjere i na drugim stranama, to su zajedničke karakteristike ovih malih perifernih naroda, nikom bitnih, a koji ipak misle da su baš oni središte vascijelog svemira. S vremena na vrijeme mi se čak učini da je mržnja dio našeg identiteta, da je objekt naše mržnje to što nas određuje i razlikuje u odnosu na druge.

"Mi smo imali ideju, znali smo za šta se borimo i sve smo radili zajedno. Žrtvovali bismo sebe, jer nismo želeli da izdamo prijatelje. Fašisti su nas tukli, samo da nešto kažemo, ali nismo. Postojala je doza hrabrosti. Kao mladi komunisti, odlučili smo da doprinesemo razvoju države, iako nam se možda državno uređenje nije sviđalo. Stanovništvo je bilo nepismeno i mi smo znali da sa tim ide i nezaposlenost, nema napretka, što je moralo da se menja. Edukovali smo ljude, čitali sa njima Viktora Igoa, Emila Zolu, dakle ni približno šundu koji se nudi danas. Kada se osvrnem na te stvari, shvatim, moj život je lep.“ Ovako je ljetos na svoj 101. rođendan govorila Ida Szabo, heroina Narodnooslobodilačke borbe, poznatija kao najstarija partizanka, koja je preminula u četvrtak u Novom Sadu.


Petak, 25.11. Umro je Castro, a ni ZAVNOBiH se ne osjeća najbolje

U 90. godini života umro vođa kubanske revolucije Fidel Castro, jedna od posljednjih velikih političkih figura 20. stoljeća. Castro je na vlast u Kubi došao još davne 1959, a od 2008. se povukao iz zdravstvenih razloga u korist vlastitog brata, aktualnog predsjednika Raula Castra. Čitam kasnije kako je jedna satirična Facebook stranica objavila status da je Fidel Castro umro od muke kada je vidio tko je sve i kako organizirao rođendansku zabavu ZAVNOBiH-a. Neki se, tradicionalno, nisu odazvali rođendanskoj zabavi ZAVNOBiH-a. U RS je Dan državnosti radni dan, RS ima 9. siječanj kao Dan RS. U hrvatskim krajevima FBiH 18. studenog se slavi neprežaljena Herceg-Bosna, a 25.11. jest neradni dan, ali ne zbog Dana državnosti, nego jer se slavi – Sveta Kata. Drugi su slavili, ali očito ni sami nisu sto posto na čistu što slave i što trebaju slaviti. Tako je jedan od slavljenika bio i tjednik „Stav“ - časopis natopljen nacionalizmom, sklon hajkama, isključivosti i podmetanjima protiv ideoloških neistomišljenika – koji je ove godine utemeljio književnu nagradu „25. novembar“, a žiri koji dodjeljuje nagradu je – valjda u skladu sa ZAVNOBiH-om – bio sastavljen isključivo od Bošnjaka bliskih SDA-ovoj politici. Predstavnici drugih temeljnih naroda i nacionalnih manjina nisu našli mjesta ni u dvobroju časopisa „Stav“ posvećenog Danu državnosti BiH, iako je o Danu državnosti u tom dvobroju – pored Bakira Izetbegovića – govorio i jedan Japanac, Shiro Nakamura. Istovremeno je partizanima ispred Vječne vatre proučena fatiha. Kakve veze ima fatiha s partizanima i ZAVNOBiH-om, kakve veze sa državnošću sekularne BiH? Ovih je dana, valjda kao poklon BiH povodom Dana državnosti, potpisan i Memorandum o razumijevanju o obrazovnoj i znanstvenoj suradnji BiH i Saudijske Arabije, koji precizno definira suradnju dvaju državu na polju obrazovanja. Kakve koristi može imati BiH od suradnje na polju obrazovanja s državom u kojoj je selefizam službeno učenje i temelj obrazovnog i svakog drugog sustava?


Subota, 26.11. Subota je dan za književne teme

Sastalo se društvo oko STAV-a – stranačkog glasila Stranke demokratske akcije – i odlučilo književniku Dževadu Karahasanu dodijeliti književnu nagradu.

- Kad ćemo?

- Pa hajdemo brzo. Dodaj kalendar da vidimo koji je sljedeći bitan datum.

- Evo, recimo 25. novembar?

- Čuj 25. novembar!? Nećemo valjda mi uvaženi profesori i stvaraoci bošnjačke književnosti svome kolegi davati nagradu na jedan komunistički praznik. Sjetite se samo šta su komunisti rad...

- A kad ćemo? Daleko je 1. mart, 6. april svakako zauzet... A i to oko komunizma i antifašizma, neka, ponekad nam može dobro poslužiti. Znate ono, do podne jedno a od podne drugo. Ne brini, sve će to Busuladžić pozlatiti.

- Dobro, neka bude. Eto nek se zove nagrada „25. novembar“.

Tako je sinoć na svečanosti u Sarajevu nagrada za životno djelo sedmičnika STAV iz oblasti književnosti vrijedna 10.000 KM dodijeljena profesoru Dževadu Karahasanu. Svečanost je otvorio i svojim prisustvom uveličao član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA Bakir Izetbegović. „Knjiga je ponuda za razgovor, a onda još ako čovjek dobije nagradu od izrazito kompetentnog žirija, pa ona se zove 25. novembar, a taj čovjek je iz Bosne, jasno je da mu to mnogo, mnogo znači“, rekao je Karahasan.

Čestitke sretnom dobitniku.


Nedjelja, 27.11. Hitlerjugend i Goebbelsi iz našeg sokaka

Nikakvo čudo da u društvu u kojem caruju neobrazovanost, kolektivne frustracije, totalna medijska močvara u kojem svatko može pisati i govoriti što želi bez ikakve odgovornosti, u kojem su antisemitske i da-nisu-opasne-po-mentalno-zdravlje-bile-bi-smiješne pojave poput Mladena Marića (urednika i voditelja emisije Paralele) na Federalnoj televiziji i Ivana Pernara (zastupnika u Hrvatskom saboru) uvaženi i slavljeni tumači vanjske politike i ustrojstva svijeta i kozmosa, događa da netko poziva na i priželjkuje istrebljenje jednog naroda i još se ponosi time - tumačeći to kao ni manje ni više nego borbu protiv zla i jedinih krivaca za stanje na planeti.

Objavili smo ovih dana tekst našeg kolumniste Eldina Hadžovića u kojem je govorio o tome kako je požar u Izraelu opet zapalio fitilj antijevrejske mržnje u BiH. Kao uredništvo zamolili smo sve koji planiraju komentirati tekst da se suzdrže od govora mržnje, od poziva na zlo, od svojih nacističkih ispada kojima na Prometeju nije mjesto. Ali uzalud. Nakon što ni ponovljeni pozivi komentatorima da potraže neko drugo mjesto na kojem se mogu „izraziti“ nisu urodili plodom, morali smo da ne gubimo dan odustati od brisanja i blokiranja, a odlučio sam i obećao u jednom tekstu neke dati kao primjerak i ilustraciju jednog mentalnog stanja (zbog čega se nisu bunili, ponosni su na sebe!).

„Od mene je poruka ovima što brane Izrael dabogda i oni sa Izraelom izgorili“, poručuje nam Sulejman Spahić. Ćamil Karić ponosno se nadovezuje: „Ja lično slavim požare u fašističkom cionističkom Izraelu, dabogda svi izgorili i sva njihova djeca u bešikama gorila kao skakavci kad gori trava.“ Elvir Sušić nam piše: „Dabogda izgorili i vi kao i oni, nek svi Židovi izgore jer to zaslužuju.“ Suljo Osmanović se pak prebacio na teološko i vjersko polje, pa poručuje Židovima kako će „vatra u Haifi da im bude hladovina sa klima uređajima naspram onoga što ih čeka u džehenemu/paklu“.

I kad su se povukle horde komentatora koje su iz svojih mračnih i najdubljom mržnjom i jadom ispunjenih religijsko-fundamentalističkih i anarhodesničarskih jazbina došle u agresiju na Prometej, čitam komentar jednoga fejsbuklije Adija Ćorića na facebook profilu jednog prijatelja zbog kojeg me ponovno prošla jeza i sledila se krv u žilama: „Nego moj Hitleru, što ih sve ne popali, da bogdo niti jedan nije ostao... Ali njegova rečenica 'ostavio sam ih nekolicinu da ljudi vide kakvi su to ljudi!'“

Dragi Adi, da ih je Hitler ili netko prije njega sve pobio, preko čega bi ti prosipao svoj genocidni naum i nacizam? imajući u vidu što su sve židovski matematičari, fizičari, medicinari, umjetnici, filozofi... napravili za planetu Zemlju mislim da bi ti bez njih kao jedina mogućnost propovijedanja genocida ostalo da se dovikuješ s brda na brdo i putujući na konjskim kočijama. Ne bi tada bilo ni optičkih kablova, ni kompjutora, ni Citroëna i drugih modernih automobila, ni atomske energije, ni facebooka, ni vibera... i da ne nabrajamo unedogled. Pod uvjetom da već do sada ne bi umro od neke bolesti, za koju je lijek pronašao neki Židov – a takvih je dvocifren broj.

Čestitke Pernaru, Mariću, paradžematima... lijep su Hitlerjugend odgojili ovi Goebbelsi iz našeg sokaka.

Prometej.ba/Mato Šarčević, Marijan Oršolić, Franjo Šarčević