U nekim od svojih prethodnih članaka pisao sam o korijenima društveno-ekonomske stagnacije u Bosni i Hercegovini. Iako se o ovom izrazito kompleksnom problemu sa kojim smo suočeni, mogu pisati daleko složeniji tekstovi u kojima se može navesti još gomila specifičnih krivaca koji dovode do te stagnacije, ja sam ukratko do sada eksplicitno naveo samo dva (po nekim mojim osobnim standardima) glavna faktora koji održavaju ovakvo očajno stanje: kolektivizam i toksično roditeljstvo. Međutim, ono što se provlačilo između redova ovih tekstova i ono što je na kraju ostalo nedorečeno, smatram, sasvim sigurno bio je i problem tradicije.

No, tradicije, za razliku od prethodno spomenutih optuženika, ne moraju nužno biti kočnica individualnog i kreativnog razvoja osobe. Tradicije su, jednostavno rečeno, kulturna naslijeđa koja se prenose sa koljena na koljeno. One čine korijene i temelje čitavih civilizacija i društava, jer uz pomoć tradicija čuvamo hiljade godina razvoja moralnih pravila, znanja i mudrosti generacija koje su ovdje bile prije nas. Tako, možemo reći i da je svijet ustvari mozaik različitih kultura, a tradicija je u srcu i duši svake od njih. Tradicionalne prakse i uvjerenja koja su ukorijenjena u mudrosti i praktičnosti mogu nas utemeljiti i učvrstiti naš identitet. Kada to učinimo u duhu ljubavi i zajedništva, pružaju priliku da se povežemo s našim prijateljima, obitelji i zajednicom. Ali, kako možemo znati koje tradicije trenutno vrijede u našoj kulturi, a koje apsolutno ne? U kojim trenucima bi svako od nas trebao povući crtu i prestati idealizirati i pratiti tradicije samo zato što se od rođenja nameću kao “naše“?

Neću sada početi eksplicitno nabrajati koje to tradicije osobno smatram apsurdnim i krajnje toksičnim, njih prepoznajte na vlastitoj koži, no moj odgovor na prethodno postavljena pitanja sasvim sigurno glasio bi ovako: ako slijeđenje određene tradicije nama, kao individualcima, ali i kolektivno, više ne služi za rast i razvoj, ako one guše naše slobode izražavanja, te osjećamo da su zastarjele, moralno pogrešne, ne odgovaraju našim osobnim vrijednostima i filozofijama i u konačnici nas sprječavaju da budemo naš autentični Ja – onda se moramo zapitati da li je možda došlo vrijeme da se od njih polako udaljimo. Iako ovaj korak zvuči kao neki ekstreman ili radikalan, treba imati na umu i činjenicu da su se i tradicije, koliko god nama u sadašnjosti one izgledale statičnima, kroz sve prethodne vremenske periode itekako mijenjale i prilagođavale vremenima i generacijama u kojima su se zadesile. I u tome nema apsolutno ništa pogrešno – tradicije odrastaju skupa sa čovječanstvom.

Tradicije bi, svakako, trebale ostati izvor kolektivne mudrosti kako bi naš život bio jednostavniji i lakši za upravljanje. Ali, one nikako ne bi smjele postati okovi koji nas vežu za zastarjele načine života ili arhaične dogme koje ne služe našem osobnom dobru. One nipošto ne bi trebale predstavljati teret koji nam smeta u potrazi za ostvarenjima svojih želja i razvijanju svog osobnog potencijala.

Nema smisla slijediti tradicije samo zato što smo navikli na njih i samo zato što ih svi ostali oko nas slijede. Tradicija, bez obzira koliko vremenski dugo bila prakticirana, nikada nas ne bi trebala prisiljavati na životne odluke i postupke koje u naše ime želi donijeti neko drugi, na koga utječu zastarjeli sistemi vjerovanja i strah od promjene. Odrastao sam u ovoj “našoj” kulturi i društvu gdje sam prečesto doživio na vlastitoj koži i osjetio kod drugih sve ono negativno vezano za koncept tradicije. Oduvijek sam bio pomalo disident u očima te okoline, tako da mi je sada daleko lakše primijetiti kada ljudi pognu glave i pokore se volji tradicija. Ovo uglavnom rade iz straha, jer se brinu zbog vlastitog imidža, stvaranja valova u svojoj okolini i zbog toga što vrlo lako mogu biti odbačeni od strane svoje zajednice zbog nepridržavanja prethodno nametnutih tradicija i sistema vjerovanja. Oni su spremni učiniti sve, samo da izbjegnu nezadovoljstvo svoje zajednice, uključujući žrtvovanje svojih snova.

Ustručavanje u izazivanju tradicija i pokoravanje njimau konačnici ih samo dovodi do toga da nikada ne ispituju prednosti i nedostatke normi kojima su okruženi – čak i pod cijenu pravljenja greške. Pravi osobni rast nastaje tek onda kada počnemo učiti na svojim pogreškama i kada počnemo preuzimati odgovornost za svoje postupke. Kada osobama oduzmemo sposobnost izazivanja tradicija, oduzimamo im i ključni temelj za njihov osobni rast i razvoj. Dakako, ne predlažem da se tradicija trebamo u potpunosti riješiti, ali itekako pozivam na hrabrost i pamet da pojedinačno i kolektivno nađemo ravnotežu između tradicionalne i neovisne misli.

Neke tradicije je potrebno izmijeniti kako bi se prilagodile činjenicama i vremenima u kojim živimo, a neke čak i potpuno napustiti. To je izrazito težak korak – itekako sam svjestan toga. Za odstupanje od tradicije potrebno je srce ratnika, duh istraživača i um izumitelja. Ali to je korak naprijed na koji se jednostavno moramo odvažiti.

Damir Omerbegović, Prometej.ba