Anto Pejčinović, rođen 1952. u Varešu, jedan je od inicijatora osnivanja HDZ u toj općini. Početkom 1990. izabran je za predsjednika inicijativnog odbora HDZ-a. Kako navodi u ovom dokumentu, nacionalno “osvješćivanje“ Varešaka išlo je veoma mukotrpno, ali im je 22. rujna 1990. uspjelo održati osnivačku skupštinu HDZ-a. SDA je uz pomoć HDZ-a prikupila potrebnih 150 potpisa građana za izlazak na izbore, a SDS nije ni oformljen. Na izborima održanima krajem studenog 1990. biralo se 50 mandata za Skupštinu općine Vareš. SDP je osvojio 19, HDZ 13, SDA 9, Reformisti 8, a DSS 1 mandat. Za predsjednika općine izabran je Darijo Andrijević iz SDP-a. Sljedeće godine već su počele pripreme za rat, pa se uključujemo u Pejčinovićev iskaz.


'Početkom petog mjeseca 1991.g. raspolagali smo pouzdanim informacijama da su na selima Planinica i Slavin, a koja su inače predstavljala najznačajnije strateške kote oko Vareša, ukopani minobacači sa cijevima usmjerenim na grad. Sa tih kota Srbi su mogli izravno gađati po Varešu. Međutim, položaj tih sela bio je takav da su se ona nalazila sa svih strana okružena prostorima koje je kontrolirala HVO i jedinice muslimanske vojske tj. tadašnje TO. Vodstvo HVO donijelo je zaključak da se te kote moraju preuzeti i staviti pod kontrolu. Akcija je izvedena 30.05.1991.g. i njome je zapovijedao Boro Malbašić, rezervni major bivše JNA. U toj akciji smrtno je stradao naš bojovnik Robert Lekić, a imali smo i nekoliko ranjenih. Kod Srba su poginula dvojica, Niko Đokić sa sinom, a također su imali i nekoliko ranjenih. U tijeku borbe Srbi su tražili primirje koje je i uspostavljeno. Organiziran je razgovor u SO Vareš gdje je tadašnji predsjednik Andrijević pokušavao da s njima nađe zajedničko rješenje. Kada sam vidio kako se stvari odvijaju rekao sam mu da on nema mandat HVO jer on osobno i njegova stranka nisu ništa doprinijeli obrambenim pripremama, dapače cijelo vrijeme su skupa sa Srbima unutar te stranke u SO opstruirali te pripreme. Indikativno je bilo i to da su se predstavnici stranke SDA ograđivali od naše akcije na srpskim selima iako su jedinice TO bile na padinama susjednog sela Striježevo čuvajući odstupnicu našim postrojbama. Sastanak je prekinut, a mi smo sa Srbima dogovorili novi gdje je zaključeno da ja i njihov komandant obrane Ratko Kapetanović (inače moj školski kolega) sa Brgula, srpskog sela istočno od Vareša, zajedno odemo na Planinicu i razgovaramo sa stanovnicima te ponudimo opcije za rješenje nastalog problema. To je i urađeno tjedan dana nakon sukoba. Svi su me u početku neprijateljski promatrali, ali malo po malo, uspio sam ih uvjeriti da je po sve nas najbolje rješenje da nam predaju cjelokupno naoružanje s tim da ćemo ostaviti 15 dugih cijevi za seoske straže. S druge strane HVO im garantira potpunu sigurnost i normalan život. (…) Rezultat toga sastanka bio je da nam je nakon toga navečer predato kompletno naoružanje s tim da smo dio bacača, skupa sa našom jedinicom koja je odmah ujutro zaposjela dominantne kote na Perunu, poviše sela, skupljali i par dana na tom prostoru. Količina predatog naoružanja je bila impozantna. Imali su oko 10 teških mitraljeza, minobacače 120, 82 i 62 mm, dosta granata i municije. U jednom bunkeru smo našli bilježnicu sa upisanim koordinatama važnijih objekata u gradu. Znači, naša akcija se pokazala apsolutno opravdanom i bili smo svi skupa sretni zbog ovako razumnog rješenja. Ujedno sam se sa Kapetanovićem, koji je bio jako kooperativan, dogovorio da se međusobno više ne napadamo, priznajući srpskim selima istočno od Vareša koja su bila u sastavu naše općine pravo i na odcjepljenje ako se oni za to izjasne. Taj naš dogovor se poštuje i dan danas, a zaključen je 7.6.1992.g.


vare1


Tokom lipnja 1992.g. pokušali smo na međustranačkom dogovoru naći zajedničko rješenje oko konstitucije nove vlasti između Hrvata i Muslimana i pod nazivom HVO po modusu kako je već bilo urađeno u Mostaru. Stranka SDA je bila apriori protiv toga. Uvažavala je sve što je do tada urađeno ali se nije slagala da buduća vlast funkcionira pod tim nazivom. Obavljeno je niz konzultacija, ali rješenja nije bilo. Ipak smo bili suglasni u tome da tadašnja konstitucija vlasti na čelu s predsjednikom Andrijevićem iz redova SDP, nije u stanju u novonastalim političkim prilikama da dalje obnaša vlast, jer oni praktično ni do tada nisu ništa uradili.


28. lipnja 1992.g. dobio sam upute od Darija Kordića gdje je decidno stajalo da HVO mora preuzeti kompletnu vlast u općini. Izvedene su detaljne pripreme uz strogu konspiraciju i to je urađeno 1.7.1992.g. Akcija je izvedena uz pomoć specijalne protivdiverzantske jedinice koja je tog jutra blokirala grad i sve važne institucije. Sve je to urađeno bez i najmanjeg incidenta. HVO razrješava dužnosti dotadašnjeg predsjednika općine i ostale funkcionere, a u novoj vlasti ostao je jedino Zvonimir Dugonjić kao dopredsjednik HVO. Za predsjednika sam imenovan ja, a članovi vijeća su bili Kruno Ridžić, Ivica Gavran, Tvrtko Božić (kasnije zamijenjen Ankicom Plejić), Mirna Dodik, Milenko Lekić, Pavao Vidović, Miroslav Pejčinović, Zvonko Dužnović. Tajnik vijeća je bio Čedomir Jelić.


Kako predstavnici iz stranke SDA nisu pristali da uđu u vijeće, mi smo iz redova građana muslimanske nacionalnosti kooptirali u vijeće ugledne i sposobne ljude, koji su pristali da učestvuju u vlasti HVO. To su bili Edhem Aščerija, Rusmir Berberović, Mufida Đindo i Suad Imamagić (poslije odustao).


Naravno, poslije toga počeli su problemi sa muslimanskom strankom SDA, koja ubrzo nakon toga formira “Ratno predsjedništvo“ općine Vareš u muslimanskom selu Striježevo. Oni ubrzo odcjepljuju jedinice TO od zajedničko štaba, iz stanice javne sigurnosti odvode policajce muslimane i u svojoj zoni odgovornosti na etnički čistom muslimanskom prostoru formiraju muslimansku općinu Vareš.


U našoj zoni odgovornosti a to je oko 75 posto prostora općine, a prije svega u samom gradskom jezgru i dalje žive skupa i Srbi i Muslimani i Hrvati. HVO ne pravi nikakve podjele. Preko odjela humanitarne pomoći kojeg osniva uspijeva objediniti sve humanitarne ustanove grada i pomoć dijeli svima jednako. Svojim postupcima u obnašanju vlasti HVO uskoro dobiva bezrezervnu podršku svih građana Vareša koji su živjeli u zoni odgovornosti HVO.


Uspjeli smo da od preuzimanja vlasti, pa do pada Vareša, skoro godinu i pol dana osiguramo normalan život, a prije svega mir. Za cijelo to vrijeme muslimani nas pokušavaju uvući u sukob sa Srbima, što im naravno ne uspijeva. Preko radio Sarajeva, Breze, Visokog, Zenice, vode medijski rat protiv nas. Optužuju nas za suradnju s četnicima, iznose neistinite informacije o našim postupcima.


Mi međutim za to vrijeme uspijevamo da osposobimo za rad jedan manji dio privrede, osiguravamo redovno i dostatno snabdijevanje grada, normalan život svih institucija u gradu. Škole rade po hrvatskom planu i programu. Zanimljivo je to da su roditelji iz sela koja su pripadala pod muslimansku vlast prihvatili da šalju djecu u školu u Vareš. Svako jutro su autobusi iz svih mjesnih zajednica dovozili djecu u školu besplatno, a mi smo za to obezbjeđivali 7 tona nafte mjesečno. Sva djeca su u školama imala obezbjeđenu i besplatnu užinu. Predstojnik ureda društvenih djelatnosti bila je gospođa Mufina Đindo i ona je bila glavni organizator školstva.


Mnogi Varešaci će se s nostalgijom sjećati tog perioda obnašanja vlasti HVO. Vareš je u to vrijeme živio bolje nego prije rata. Na čelo su došli domaći ljudi koji su osjećali dušu i potrebe svih građana Vareša.

Posebno dobre odnose HVO Vareša održava sa tuzlanskom regijom, sa g. Bešlagićem, gradonačelnikom Tuzle i naravno sa političkim vodstvom Hrvata – predsjednikom HDZ g. Zvonarem i zapovjednikom 115 brigade HVO Zrinski g. Zvonkom Jurićem i drugima.

Održavani su i neki politički kontakti više sa komandom muslimanske vojske u Dabravinama nego sa predsjedništvom muslimanskog dijela općine Vareš.


Zatvaranjem komunikacija zbog sukoba sa muslimanima Viteza, Busovače, Mostara i dr. Vareš je došao u jako tešku situaciju. U posljednjem konvoju koji je iz Hercegovine prošao kroz srednju Bosnu (u organizaciji tuzlanske regije HVO Soli) bilo je i oko 20 vareških kamiona. Nažalost, oni su opljačkani od Hrvata Viteza i Travnika, oduzeti su nam dvije cisterne pune nafte, luksuzno vozilo 'Audi', vlasništvo Rudnika i Željezare Vareš, mnogo medicinske opreme, lijekova, toki voki stanica itd. Sve su to naši ljudi iz inozemstva poklonili HVO-u Vareša. Ipak smo bili sretni što niko od vozača i putnika iz tog konvoja nije nastradao. Opet podvlačim, to su nam nažalost uradili Hrvati Lašvanske regije, dok nam na muslimanskom prostoru nije ništa otuđeno.


Svjesni pozicije u kojoj se nalazimo i muslimanskog okruženja, HVO Vareša pokušava maksimalno spuštati tenzije i ne dozvoljava eskalaciju sukoba između Hrvata i muslimana i na naše prostore. Znali smo da bi to za nas bila prava katastrofa. Dobro se sjećam jedne zapovijedi koju je iz Viteza uputio Tihomir Blaškić. Tamo je stajalo: “Napadnite Muslimane Breze i Visokog.“ Naravno zapovijed nismo ispoštovali, a interesantno je da niko poslije nije za to ništa ni pitao. Činjenica je da je u to vrijeme obrana prostora Srednje Bosne bila decentralizirana. Svako se snalazio kako je znao i umio. Glavni stožer HVO u Mostaru na čijem se čelu tada nalazio general [Slobodan] Praljak, nije pridavao nikakav značaj Hrvatima Vareša. Čak mi je general Praljak u siječnju 1993. u Mostaru pred Brunom Stojićem rekao: “Vareš je muslimanski, s tim se morate pomiriti.“ Znači već tada smo bili praktično izdani. Pitam se kakav je obraz i čast tog čovjeka, koji nas je nakon pada Vareša nazvao kukavicama, a dobro zna da je on za sve jedan od glavnih krivaca.


Nastavlja se… (prava priča tek počinje)


| Prometej.ba | travanj 2013.

Istina o Varešu | 2 |

Istina o Varešu | 3 |