'Pravi problemi u Varešu počinju 13.6.1993. kada se na našu općinu sručuje rijeka od 13 tisuća prognanika iz Kaknja. Prije njih kroz Vareš je prošlo oko 35 tisuća muslimana i 20 tisuća Srba. Svi su oni prošli nesmetano u željenim pravcima. Svi su svoju imovinu nesmetano pronijeli a da nikome ništa nije oduzeto. Egzodus kakanjskih Hrvata po Vareš će imati katastrofalne posljedice. Prvo da napomenem da je na prostoru općine Kakanj živjelo 17 tisuća Hrvata. To je 31 % od ukupnog broja stanovnika Kaknja. Hrvati su bili organizirani u HVO koji osim vojske koja je bila samostalna, nije imao nikakvog udjela u općinskoj vlasti Kaknja. Vojska nije imala dovoljnu logističku potporu GS HVO kao ni mi. Osim toga, imali su za obranu samo 700 cijevi, znači raspolagali su samo s onim što su dobili od logistike HVO iz Hercegovine, a nisu iznalazili druga rješenja u donaoružavanju. Nije mi cilj da dajem svoj sud o radu čelnih ljudi HVO Kaknja, ali upoznat sam recimo sa tim da su pripadnici HVO za Bajram nafarbali prase u zeleno i utjerali ga u džamiju, dok smo mi u Varešu u to vrijeme svečanost Bajrama prenosili građanima putem naše lokalne televizije, duboko uvažavajući i poštujući entitet muslimana na našim prostorima. To nabusito ponašanje pripadnika HVO Kakanj na neki način je i isprovociralo sukobe. Kasnije su zapalili par sirotinjskih muslimanskih kuća, zaklali desetak muslimana u Poljanima, što je rezultiralo početkom muslimanske ofenzive na hrvatske prostore Kaknja. Uglavnom, za dva dana svi su se našli u Varešu. Ozlojeđeni, nas su optuživali što im nismo pomogli. Vojska je odmah po dolasku bacala oružje i unifome. Civili su također negodovali, zagovarali u Varešu rušenje džamije i protjerivanje muslimana. HVO Vareša učinio je sve da u gradu sačuva red i mir, adekvatno zbrine prognanike i zaštiti muslimane i njihovu imovinu.


(...) Sve u svemu, proživjeli smo četiri teška mjeseca s Kakanjcima. (...)


Negdje u to vrijeme održava se ona druga po redu Ženevska konferencija, gdje opet hrvatski predstavnici svrstavaju povijesne hrvatske prostore Vareša i Kaknja u koncept muslimanske države. HVO Vareša nakon toga sprema otvoreno pismo g. Franji Tuđmanu i g. Mati Bobanu upozoravajući ih na povijesne činjenice prostora kojim se tako lako kockaju i pitajući ih ako je tako, da nam kažu koje su to nove prostore namijenili nama Hrvatima iz Vareša. Upozorili smo ih također da državu ne čine stvari već živi ljudi i da nema te politike koja bi smjela ugroziti vitalne interese ljudi koji stoljećima tu žive. Kod g. Bobana ovo pismo je imalo jako loš prijem. Kada sam u devetom mjesecu bio sa Zvonkom Dužnovićem kod njega, bio je vidno uzbuđen zbog tog pisma. Glavni mu je problem, međutim, bila bosanska zastava s ljiljanima koja je u to vrijeme još visila pored hrvatske na zgradi SO Vareš. Čak mi ranije i poručivao da će me dati zamotati u tu zastavu i ubiti, a to je saopćio i kakanjskom vodstvu koje ga je posjetilo prije nas. Cijelo vrijeme pokušavao sam da mu objasnim da je ta zastava na općini prije svega zbog muslimanskog naroda koji tu skupa s nama žive i čak učestvuju u vlasti HVO i da je to potez koji je u interesu svih nas. Uopće me nije želio shvatiti, već mi je naredio da čim se vratim zastava mora biti skinuta.


(...) Obiđite samo Široki Brijeg i vidjećete da je svaka kuća ujedno i veletrgovina, a da ne govorim o širokobriješkom voznom parku. Opće je poznata stvar da kad je šverc i profiterstvo u pitanju, tu su nenadmašni majstori. A ipak, svi sebi dozvoljavaju da druge optužuju za to. Tako recimo, izvjesni g. Ignjac iz logistike GS u Grudama nakon pada Vareša izjavljuje: „Oni nikada nisu ni tražili oružje, već samo naftu, da mogu švercati sa muslimanima.“ ... Odgovorno tvrdim, a to se može i provjeriti, da u svim našim radnjama nije bilo nikakvog šverca i profiterstva, da se sve odvijalo preko određenih institucija u sistemu vlasti i da su korist od takve naše politike imali svi građani Vareša. HVO Vareša isplaćuje iz općinskog proračuna sve osobne dohotke za vojsku, policiju, zdravstvo, školstvo, a zadnjih mjeseci i mirovine, po 30 DM za oko 3.000 umirovljenika, bez obzira na nacionalnu pripadnost.



Dolaskom iz Gruda u Vareš počeli smo pripreme za evakuaciju posljednjih 5 tisuća prognanika iz Kaknja (ostali su već ranije bili pomalo izmještani), pošto smo uspjeli u ministarstvu obrane Republike Srpske na Palama isposlovati dozvolu za njihov prolaz preko srpskog teritorija. Međutim, na vareškim crtama obrane situacije se svakodnevno komplicira. Bojovnici iz Kaknja koji su bili uključeni u naše postrojbe, permanentno su činili diverzije na prostorima općine Kakanj koja su bila pod kontrolom Armije BiH. Najveću diverziju su napravili na Teševskom brdu, kada su uništili muslimansku artiljerijsku bateriju i tom prilikom ubili 36 ljudi. Sve su to radili samoinicijativno, bez konzultacija sa zapovjedništvom naše brigade ili političkim vodstvom grada. Rezultati toga bili su napadi na vareške crte obrane koje su bile utvrđene prema Kaknju. Na sam dan polaska kakanjskih prognanika iz Vareša, muslimani su žestoko napali naše selo Kopjare, kog su ubrzo i zauzeli. Najveći broj vojno sposobnih Kakanjaca napušta crte obrane i trpa se u kamione sa civilima. Upravo tada u Vareš sa svojom pratnjom stiže Ivica Rajić, odvaja 1000 vojno sposobnih, trpa u kamione i odvozi u Kiseljak. Brigadi 'Bobovac' ostavlja zapovijed da ostale vojno sposobne skine s kamiona i spriječi njihov izlaz iz Vareša. Zapovjedništvo brigade pritisnuto problemima na crtama obrane nije moglo ništa učiniti po tom pitanju. Kakvog li apsurda da nakon svega general Petković u Kiseljaku izjavljuje da je za odlazak vojno sposobnih Kakanjaca iz Vareša kriva civilna vlast. Gdje su bili gospoda Petković i Rajić kada smo mi četiri mjeseca slali molbe i upozorenja da sami ne može izaći na kraj s tom bagrom.


Nakon njihovog odlaska situacija se na crtama obrane i dalje zaoštrava. Muslimani napadaju Liješnicu, koju također uspijevaju zauzeti. Zapovjedništvo brigade 'Bobovac' upućuje zahtjev nadređenom zapovjedništvu u Kiseljaku za pomoć. 21.10.1993.g. stiže desetak kamiona iz Kiseljaka sa 180 pripadnika specijalne jedinice 'Maturice' sastavljene od bojovnika iz Kiseljaka, Kaknja i Travnika, a pod direktnom komandom Ivice Rajića. 23.10.1993.g. Ivica Rajić bez ikakve konsultacije sa političkim rukovodstvom HVO Vareš započinje svoju akciju ''pomoći'' Varešu. Oko 100 njegovih bojovnika iz tri pravca napadaju muslimansko selo Stupni Do. U tom selu postojala je naoružana formacija muslimanske vojske koja je pružila otpor.


Ivica-Rajic0704

Ivica Rajić je 2005. priznao krivnju pred Haaškim sudom i osuđen je na 12 godina zatvora


Preostali dio od 80 bojovnika odmah ujutro počeo je pretresom muslimanskih kuća i stanova po Varešu i sa privođenjem svih muškaraca. Naravno, usput su sve redom pljačkali. Nikada neću zaboraviti scene koje su se odigrale pred zgradom SO Vareš, gdje su dovozili muslimane u kamionima, postrojavali i odmah s ruku skidali prstenove, satove, lančiće, oduzimali novčanike i sl. Neke su izbacivali kao vreće iz kamiona, nisu pokazivali znake života. Ja sam osobno uspio da desetak tih ljudi za koje sam znao da su apsolutno lojalni vlasti HVO uvedem u zgradu SO i spasim ih od terora. Među njima je bio i Rusmir Berberović, član vijeća i zapovjednik civilne zaštite Vareša. Njih smo kasnije proveli kroz druga općinska vrata i sklonili na sigurno.


Ubrzo su počele i granate padati po Varešu. One su upućivane sa muslimanskih sela. Palo ih je oko desetak. Od jedne je pred svojom kućom teže ranjen Zdravko Pejčinović, a njegov sin Ivan je bio lakše ozlijeđen. Situacija u gradu postaje kaotična. U općinu mi stalno stižu vijestio o neviđenom teroru nad muslimanima u gradu, neki su u međuvremenu bili i ubijeni. Na Rajčevcu su stradala dvojica Albanaca s Kosova pod prezimenom Bitiči. Jedan od njih je imao sedmero djece, a bio je oženjen Hrvaticom rodom iz Vijake. Obojica su bili fizički radnici i puka sirotinja.


Ja cijelo to vrijeme zovem stožer i tražim kontakt s Ivicom Rajićem. Zahtijevam od zapovjednika brigade Emila Haraka da poduzme nešto da se smjesta prekine sa zvjerstvima po gradu. On mi odgovara da Rajić sa suprotnog brda sa Borom Malbašićem prati akciju na Stupnom Dolu. Negdje oko 15 sati bio sam na platou ispred općine kada je naišao džip koji je vozio Rajića. Ja ga zaustavljam i pitam je li Ivica u njemu. Rekoše mi da nije. Naprijed pored vozača sjedio je Boro Malbašić a iza njega jedan od Rajićevih časnika, izvjesni Šunjić. Primjećujem da su kod Šunjića ruke krvave i da u jednoj drži nož. Pitam ga je li se to ozlijedio i ne razumih šta mi je promrmljao. Kažem mu da tražim da se smjesta prekine što se događa u gradu i da to prenese Rajiću. On je odmah počeo da psuje i onda mi reče: „Sad sam evo izgubio dvojicu bojovnika na Stupnom Dolu, a ti se zauzimaš za muslimane. Hoćeš da te koljem ovim nožem ili da te ubijem iz pištolja?“ Uto izlazi iz vozila i vadi pištolj iz futrole. Ja se izmičem dva koraka natrag, skamenjen. On razmišlja par sekundi, zatim sjeda u auto i odlazi prema stožeru. To su sve pred općinom posmatrale Sena Karamehić i Behija Kevešević koje su došle da pitaju šta je s njihovim muževima. Ja se vraćam u ured, gore sjedi Zvonko Dužnović, Ivica Gavran i Pavao Vidović. Ubrzo zatim dolazio Emil Harak, zapovjednik brigade, vidno uzbuđen i kaže mi: „Sada me je sreo Šunjić i rekao mi: Idite gore na Stupni Do i ono zatrpajte, sve smo pobili.“ Emil se hvata za glavu i sjeda u fotelju, vidljivo je da je u jednoj vrsti šoka. Nekako otpočesmo razgovor. Zvonko i Ivica predlažu da pokušamo sakupiti naše momke iz civilne i vojne policije koji su na crtama oko Vareša pa da se suprostavimo Kiseljačanima. Taj naš razgovor prekida telefon. Iz stožera nas pozivaju na sastanak. Odmah sjedamo u auto i odlazimo na Ponikvu u stožer. Rajića zatičemo u Emilovom uredu, nešto razgovara preko telefona. On izvede Emila u drugu prostoriju na razgovor. Nakon sat vremena ulazi Rajićev pratilac, vojni policajac iz Kiseljaka, i traži da mu predamo osobno naoružanje i kaže da pođemo s njim u sobu na spratu, gore će biti sastanak. Polazimo za njim i ulazimo u sobu: ja, Zvonko Dužnović, Ivica Gavran i Pavao Vidović i čujemo da se za nama zaključaše vrata. Tu smo zatočeni. U ponedjeljak ujutro dođoše po Zvonku i Ivicu, kasnije smo saznali da su ih odveli u Kiseljak. Po mene dođoše u ponedjeljak navečer i odvedoše me do Rajića. Bio je sam u sobi. Pitam ga što nas je uhapsio, a njegov je odgovor bio da nam je on ustvari time život spasio jer smo se suprostavili njegovim bojovnicima pri izvođenju akcije. (...)


Vlast u gradu je faktički našim hapšenjem uzurpirana od strane njegovog eksponenta Kreše Božića. Njihov cilj da nas eliminiraju je ostvaren. Gradom haraju Rajićevi specijalci te nastavljaju s pljačkom muslimanskih a vrlo često i hrvatskih stanova. Svi su prestrašeni i uznemireni. U fiskulturnoj sali gimnazije je zatvoreno oko 280 muslimana. To saznajem od naših vojnih policajaca u njihovoj stanici. Pitam ih ko sada čuva muslimane, a oni mi rekoše da su sada naši momci. Molim ih da odu u salu i izvedu Ramiza Trklju i odvezu autom kući. To je čovjek koji je teško bolestan, ima rak grla i na vratu otvoren dren, vidio sam da su i njega zatvorili. Momci su me poslušali pitajući me šta će ako za to sazna Rajić. Oko jedanaest sati ponovno se vraćam u zapovjedništvo i tražim Rajića i od njega dobivam dozvolu da mogu noćiti kod kuće a da se ujutro trebam pojaviti na poslu u općini. Tako je i bilo.


Ujutro me u općini dočekuju zabrinuta lica službenika. U gradu samo po koji prolaznik i patrole Rajićevih specijalaca. Situacija je jako mučna i napeta. Odmah ujutro najavljuju mi se fratri iz župnog ureda na čelu sa župnikom fra Mijom Mrljićem. Tu su još njegovi pomoćnici fra Ilija Piplica i fra Mato Topić. Oni mi rekoše da su me već dva dana tražili i čuli da sam bio uhićen na Ponikvi. Došli su da se informiraju o svemu i da se zajedno dogovorimo šta dalje. Traže od mene da pomognem kod tretmana i puštanja zatočenih muslimana. Obećavam da ću učiniti sve što budem mogao da civilne strukture HVO Vareš oštro osuđuju postupke HVO Kiseljak i da ćemo sve učiniti da situaciju u gradu koliko toliko normaliziramo.'


Nastavlja se...

| Prometej.ba | travanj 2013.


Istina o Varešu | 1 | Praljak je unaprijed predao Vareš

Istina o Varešu | 3 | Izdaja i egzodus Hrvata


NAPOMENA: Zbog desetaka komentara koji su izražavali teški govor mržnje, uvreda i psovanja, bili smo prisiljeni ponovno objaviti ovaj tekst, čime su svi komentari i likeovi nestali. Zahvaljujemo na razumijevanju.