Arapsko osvajanje je događaj koji je ostavio neizbrisivi pečat na svu kasniju povijest Egipta. S jedne strane, ono je logični rezultat višestoljetnog sukoba Bizanta i Perzije, koji je oslabio sve bliskoistočne zemlje. Kada je neprijateljstvo konačno popustilo, dva carstva, oslabljena i iscrpljena, bila su pogodna meta nadirućem arapsko-islamskom osvajanju. S druge strane je rezultat unutarnjih vjersko-političkih sukoba bizantske carske vlasti i domaćeg koptskog stanovništva.

Pod vlašću bizantskih careva, Egipat je bio podijeljen na pet pokrajina, na čijem je čelu bio dux (vođa), od kojih je svaka sadržavala dvije eparhije, koje su opet bile sastavljene od više pagarhija, na čijem čelu su bili biskupi. Svi su bili pod vlašću duxa koji je imao sjedište u Aleksandriji. Ova teritorijalna hijerarhija odgovarala je socijalnoj strukturi stanovništva, podijeljenog na vlastodršce i potlačene. Ovakva struktura je trebala služiti prije svega efikasnoj fiskalnoj plitici, jer je Egipat bio glavna žitnica koja je hranila Kostantinopol i druge velike gradove carstva.

U vrijeme islamskog osvajanja Egiptom upravlja Ćiro, biskup grčkog porijekla, poznat i pod imenom al-Moukakis. Bio je omražen među koptima i simbol svega negativnog što dolazi iz Konstantinopola, prije svega carske vlasti, ali i nametnute kalcedonske ortodoksije, u to vrijeme u obliku monoteletizma, kojeg je osmislio carigradski patrijarh Sergije, pod patronatom cara Heraklija, a koji je trebao pomiriti dva nauka o Kristovoj naravi, da bi bila prihvatljiva i pristašama i protivnicima Kalcedonskog sabora. Ovaj „teološki hibrid“ nije zadovoljio ni jednu stranu. Melkiti su ga odbacivali jer su ga smatrali oblikom monofizitske hereze, ali morali su ga prešutno prihvatiti, jer su bili poslušni caru, a protivnici su ga odbacivali jer su ga smatrali nametnutim rješenjem od strane cara u Konstantinopolu. Koptski patrijarh Benjamin poziva vjernike da odbace novu dogmatsku formulaciju i povlači se iz Aleksandrije u jedan samostan u Gornjem Egiptu.

Ćiro nastoji silom nametnuti koptima novu dogmatsku formulaciju, zatvara koptske crkve, progoni svećenike, izaziva tako protiv sebe i carske vlasti do tada neviđenu mržnju. Svojim nasilnim postupcima je proigrao svaku mogućnost pomirenja dviju struja. Nesporazum oko ispravnog tumačenja dogmi, čiji je sadržaj bio nerazumljiv većini vjernika, doveo je do masovne netrpeljivosti domaćeg koptskog stanovništva prema bizantskoj vlasti. U igri nije bilo samo ispravno tumačenje vjere, nego i mnogo prizemniji razlozi – upravljanje crkvenim dobrima. Društvo se podijelio na dvije struje: „Zeleni“, kopti, branili su interese lokalnih zemljoposjednika i zanatlija; „Plavi“, koji su bili vezani za vladajuću bizantsku strukturu, podržavali su carsku vlast u Konstantinopolu.

Uz političke, etničke i vjerske razloge sukoba, ključni su bili i ekonomski razlozi. Egipat je žitnica Mediterana, veliki gradovi carstva uvelike ovise o egipatskom žitu. Ubirači poreza, osim propisanog žita, iznuđivali su od seljaka i posljednje zalihe za osobno izdržavanje. Većina stanovništva gaji duboku netrpeljivost prema Konstantinopolu i carskom predstavniku u Aleksandriji. Narod se više ne poistovjećuje s bizantskim carstvom, ni politički, ni jezično a sada ni vjerski.

Izvori ne navode precizan broj bizantskih vojnika u Egiptu. Arapski pisci preuveličavaju taj broj, radi veće slave muslimanske vojske, ali opisi bitaka upućuju na manji broj vojnika. Broj vojnika, vjerojatno, nije prelazio 25 do 30 tisuća, raspoređenih u garnizonima po cijeloj zemlji, predvođeni grčkim generalima. Nije bilo neke centralne vlasti, što je doprinosilo anarhiji i pogodovalo osobnim rivalstvima. Niži vojni zapovjednici su bili uglavnom lokalni kopti, nepouzdani zbog svog animoziteta prema Grcima. Ovakva vojska nije bila pripremljena za rat, što će se kasnije i pokazati. Glavna uloga vojske bila je osiguranje pri ubiranju poreza, održavanje reda i gušenje religijskih ustanaka.

Može se zaključiti kako je Egipat, uoči arapske invazije, po mnogo čemu oslabljena zemlja, iscrpljena ekonomskim izrabljivanjem, koje je popraćeno političkim i religijskim pritiscima, civilno i vojno loše upravljan, poprište socijalno-političkih i religijskih sukoba. Nestabilnost na svim ovim područjima čini ga vrlo ranjivim na napade izvana.

Što se tiče odluke da se napadne Egipat, arapski izvori nisu jedinstveni. Po nekima, inicijativa je došla od velikog vojnog komandanta Amru ibn-Asa (573-663), koji se odlučio na ovaj potez ohrabren osvajanjem Sirije. Drugi smatraju da je djelovao u dogovoru s halifom Omarom. Kroničar al-Maqrizi piše da je Amru, prije pojave islama, putovao po Egiptu, da je poznavao njegove putove i vidio bogatstva, koja su ga impresionirala.

Odluka je donesena na Kurban Bajram, 18. godine od Hidžre (12. prosinca 639). U pohodu na Egipat, Amru može računati na 3.500 beduina, uglavnom iz Jemena, polu-nomada iz plemena Lahm, dobro organiziranih i vrlo vještih ratovanju.

Arapi ulaze u Egipat slijedeći put uz morsku obalu, cesta nije bila čuvana, pa oni za kratko vrijeme dolaze do Pelusija, prvog grada u delti Nila. Ubrzo je grad osvojen, crkve porušene, stanovništvo u velikoj mjeri masakrirano, grad temeljito opljačkan. Tako se već na samom početku uviđa karakter ovog osvajačkog pohoda. U beduinskoj tradiciji, ovakvo ponašanje je smatrano potpuno opravdanim, ako je usmjereno prema neprijatelju.

Arapskoj vojsci ubrzo stiže i pojačanje, uglavnom iz Sirije, pod vodstvom Zubayr ibn al-Awwama (594-656). Vojka sada broji oko 10.000 ljudi i sve više napreduje u unutrašnjost Egipta, do utvrđenog grada Babilonije. U grad dolazi i zapovjednik Ćiro iz Aleksandrije. Početak opsjedanja grada poklapa se s izlijevanjem Nila, koje okolni teren pretvara u močvaru, vrlo teško prohodnu i zato nepogodnu za ratovanje. Ćiro šalje tajne izaslanike arapskom osvajaču da traži s njima dogovor.

Amru nudi egipatskoj vojsci „klasične“ tri mogućnosti, rezervirane osvojenim narodima, pripadnicima religija Knjige (Ahl al-Kitab): „Ili ćete prihvatiti islam, i tako postati naša braća; ili ako ne prihvaćate našu vjeru, plaćat će te nam porez (džizija); odbacivanje ove dvije mogućnosti, dovest će do rata između nas, dok Bog ne odluči pobjednika“.

Po bizantskim izvorima, Ćiro predlaže osvajačima plaćanje novčanog iznosa: 1.000 dinara za halifa, 100 dinara za Amrua i 2 dinara za svakog vojnika, u svemu između 15 i 20.000 dinara, nadajući se da će uzeti novac i povući se u Arabiju.

Bizantska vojska ne prihvaća ovu nagodbu i napada arapsku vojsku, ali gubi bitku, i Babilonija pada pod muslimansku vlast, nakon čega prihvaćaju plaćanje poreza muslimanima za slobodu kulta.

Vrativši se u Aleksandriju, Ćiro šalje glasnike u Konstantinopol caru Herakliju, moleći ga da ratificira sporazum. Car ga međutim hitno poziva k sebi, smjenjuje sa dužnosti i šalje u izgnanstvo.

Arapska vojska napreduje u osvajanju egipatskih gradova, čineći posvuda nasilje nad nezaštićenim stanovništvom. U isto vrijeme, kršćanski izvori svjedoče o pomoći koju kopti pružaju arapskim osvajačima. U tome prednjače članovi lokalnog plemstva, koji su svi bili veliki protivnici službene Crkve. Revoltirani bizantskim vladanjem, kopti se u većini odbijaju boriti protiv arapskih osvajača, štoviše, pomažu im pronaći i ubiti bizantske vojnike. Kopti su očito smatrali da je arapska vojska neka vrsta „Božjeg biča“ poslana da ih oslobodi njihovih neprijatelja.

U međuvremenu, 641. godine, umire car Heraklije, nasljeđuje ga sin Konstantin III., koji je vladao samo nekoliko mjeseci i potom i on umire, ali nekoliko dana prije smrti vraća iz izgnanstva biskupa Ćiru, i on ponovno preuzima svoju službu u Aleksandriji. Arapska vojska je već pred vratima Aleksandrije, spremna na osvajanja glavnog egipatskog grada.

Ćiro odlazi ponovno na pregovore s arapskim osvajačem i dogovara uvjete za novi sporazum, koji u osam točaka sankcionira plaćanje poreza i uopće prelazak Egipta pod muslimansku vlast.

Sporazum se različito tumačio kroz povijest. Većina kršćanskih pisaca strogo osuđuju Ćiru, koji od tiranina, koji loše upravlja zemljom stvarajući mržnju prema Bizantu, sada postaje još i „izdajnik“, koji u kritičnom trenutku predaje zemlju neprijatelju. Umjereniji kritičari smatraju da Ćiro nije imao velikog izbora, jer osvajači nisu imali namjeru povući se, na ovaj način je pokušao osigurati za svoje ljude manje tragičnu poziciju.

Iscrpljen bolešću i osjećajem krivnje, Ćiro umire 10. travnja 642. Iste godine, ono što je preostalo od bizantske vojske ukrcava se na brodove i otplovljava prema Konstantinopolu. Arapska vojska na čelu s Amruom ulazi u Aleksandriju i tako završava tisućljetna grčko-rimska vladavina u delti Nila.

Izvori ne opisuju osjećaje pustinjskih beduina pri njihovom ulasku u jedan od najvećih i najbogatijih gradova svijeta. Arapski autori citiraju prije svega pismo koje je Amru poslao halifu Omaru. Osvajač izvještava da je uzeo grad sa 4.000 palača, 4.000 javnih toaleta, 12.000 prodavača ulja, 12.000 vrtlara, 400 kazališta i drugih mjesta za zabavu. Neki autori tome još dodaju još oko 600.000 kršćana i 40.000 Židova, koji sada plaćaju porez. Ovi podaci i brojevi svjedoče sigurno o velikoj fascinaciji koju je Aleksandrija izazivala u Arapima, tako da su možda i pretjerivali u njenom opisu.

Bilo bi logično da najveći i najbogatiji grad u zemlji postane i administrativni centar nove vlasti, ali to se nije dogodilo. Muslimanski halifa Omar ne želi prijestolnicu neke provincije odvojenu od njega vodom, tako da centar nove vlasti postaje grad Fustat, blizu Babilonije. Tu se ubrzo gradi velika džamija za oko 600-700 vjernika, a oko džamije se grade nastambe za vodeće ljude uprave i njihove obitelji.

Tijekom narednih desetljeća Fustat postaje glavni grad, sa 100.000 stanovnika, gdje se miješaju Arapi, Kopti, Grci, Židovi... Ovaj položaj, Fustat će zadržati sve do osnivanja Kaira 969., koji postaje nova prijestolnica Egipta.

Nakon dugog progonstva, u Aleksandriju se vraća i koptski patrijarh Benjamin. Tijekom prijema, Amru mu iskazuje svoje duboko štovanje i garantira „zaštitu, sigurnost i mir Božji“. Dočekan trijumfalno od svojih vjernika, Benjamin ponovno preuzima svoju rezidenciju, većinu crkava, koje prethodno čisti od „kalcedonske hereze“, i postavlja tako temelje za preživljavanje Koptske crkve pod islamskom vlašću.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)