Prošlo je već sedam godina od događaja koji je, bar za neko vrijeme, zapalio cijeli arapski svijet i pobudio nadu u mogućnost promjene na Bliskom istoku. Događaja koje je netko kasnije prozvao „Arapsko proljeće“, iako ni danas nema konsenzusa o naravi „revolucija“ (o njima se već mora govoriti u pluralu) koje su uzburkale arapski, ali i muslimanski svijet, od Sjeverne Afrike do Pakistana. Neki se pitaju: radi li se o „Arapskom prolijeću“ ili o „Arapskoj zimi“? Mnogo je pitanja koja se nameću, i na koja još uvijek nije moguće dati ozbiljan odgovor.

Jedna stvar se ipak čini sigurnom: ne može se vratiti na status quo;iako još uvijek prevladavaju dileme i mnogi rizici, čine se da je počela jedna nova epoha u arapskom svijetu i jedna nova mogućnost za suživot kršćana i muslimana u tom svijetu.

Kako je sve počelo? Važno se sjetiti početaka, jer se oni lako mogu zaboraviti, ali ne i izbrisati. Mnogi analitičari, zbog problematičnih ishoda ovih pokreta, namjerno zanemaruju prvotne impulse, iz kojih su se razvile kasnije „revolucije“.

Arapsko proljeće počinje 17. prosinca 2010. u mjestu Sidi Bouzid, u centralnom Tunisu, kada se Muhamed Bouazizi, skromni trgovac povrćem, polijeva benzinom i spaljuje na mjesnom trgu. Godinama je trpio nepravde i poniženja, sve do dana kada mu jedna policajka traži 30 dinara. Kada on odbija platiti reket, prevrće mu robu i udara ga. Požalio se vlastima i tražio pravdu, ali nitko ga ne sluša. Nakon toga se odlučuje na tragični potez. Njegovu gestu, potpuno stranu arapsko-islamskoj religioznoj kulturi, imitiraju ubrzo još nekoliko mladića, u raznim zemljama (4 u Alžiru, 5 u Egiptu, 1 u Mauritaniji, 5 u Maroku, 2 u Senegalu ). Bila je to iskra koja je ubrzo pokrenula proteste u cijelom mjestu, a odatle se raširila na glavni grad.

Bouazizi nije bio prvi mladić koji se iz očaja ubio, ali ovaj puta kolektivna frustracija je bila tako velika da je zapalila svijet. Poslije njega narod se usudio odbaciti strah i boriti se za svoja prava. On sam je postao simbol radikalnog protesta protiv nasilja u arapskim društvima.

Poslije Tunisa počinje se buditi i Egipat. U Egiptu se pobuna događa u Kairu, na trgu Tahrir. U početku je malo ljudi razumjelo što se doista događa. Nije to bio prosvjed očajnika, nego obrazovanih mladih ljudi iz dobrih obitelji.


U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' dr. Marinko Pejić piše o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 47. tekst

Na trgu Tahrir zajedno su protestirali i muslimani i kršćani. Tih dana se činilo da je i rana nedavnog masakra nad koptima zacijelila (napad na Božić na koptsku crkvu u Starom Kairu dogodio se prije protesta).

Muslimanski lider Qardavi, obraćajući se mnoštvu na trgu, rekao je: „Dragi muslimani i dragi kopti“. Nešto slično nikada se ranije nije dogodilo. Jedan musliman je izjavio za televiziju da je vidio kako mlada kršćanka polijeva vodu na ruke jednom mladiću, muslimanu, dok je obavljao ritualno pranje (abdest), i rekao: „Sada sam siguran da je revolucija uspjela“.

Mnogi kopti protestirali su na trgu, iako je u početku patrijarh Šenuda III. bio protiv protesta, pribojavajući se da su orkestrirani od strane Muslimanske braće i Selefija. Kopti na trgu Tahrir imali su hrabrosti istupiti protiv službenog stava svoje Crkve. Svi protesti kopta do tada odvijali su se uvijek u krilu Crkve, koja je za sve njih predstavljala glavno uporište u pregovorima sa državom, sada po prvi puta iskoračuju u jedan širi okvir, kao građani, postajući aktivni sudionici promjena.

Tisuće ljudi je tražilo slobodu i dostojanstvo, što im je desetljećima bilo uskraćeno. Dostojanstvo za mlade, za žene, pravo na posao i pravo da budu građani svoje zemlje, a ne podanici korumpiranog i policijskog režima.

Protesti su u početku bili spontani, što znači da nisu imali vođu ni predvodnika (samo glasnogovornike), što se ubrzo pokazalo kobnim. Oni koji su započeli revoluciju nisu u noj pobijedili. Dopustili su drugima, organiziranijima da „pokupe“ plodove njihova truda i žrtve (tijekom trajanja protesta u sukobu s policijom poginulo je više od 300 ljudi). Vlast u Egiptu preuzele su islamski orijentirane snage, uglavnom Muslimanska braća i dijelom selefijski pokreti.

Mnogi su zaključili da borba nije vrijedila truda, da se svaki socijalni bunt u muslimasnkom svijetu na kraju preobrazi u „islamsku revoluciju“.

Iako su radikalni islamski pokreti profitirali Arapskim proljećem i u mnogim zemljama još više pogoršali situaciju naroda, ipak su protesti jasan pokazatelj da mladi ljudi imaju prioritete drugačije od njihovih. Motor promjena kod ovih ljudi nije bila religija, nego ljudsko dostojanstvo, sloboda, jednakost, posao, demokracija.

Islamisti su osvojili vlast, i na taj način dobili priliku da dokažu istinitost svoga slogana koga uporno ponavljaju: „Al-Islam huwa l-hall“ (Islam je rješenje za sve). Imali su priliku dokazati da islamski sustav rješava problem nezaposlenosti, obrazovanja, ravnopravnosti i demokracije.

U životu kršćanskih zajednica malo se što poboljšalo. Ostale su na snazi sve one diskriminatorske mjere koje su opterećivale suživot kršćana i muslimana. To se naročito odnosi na izgradnju novih crkava, pri čemu vrijedi zakon još iz osmanskog perioda (1856), koji je dopunjen 1934. i predviđa poštivanje „deset načela“ pri izgradnji nove crkve. Neki od njih su da se crkve ne mogu graditi u blizini džamija, škola, kanala za navodnjavanje, državnih zgrada, i mnogo toga. Strogo primjenjivanje ovih načela dovodi skoro do potpune nemogućnosti da neka većinski kršćanska naselja mogu izgraditi novu crkvu. Uz to još uvijek je aktualan zakon koji predviđa da za izgradnju svake crkve dopuštenje mora dati sam predsjednik. Od 2014. u procesu je novi zakon koji bi trebao regulirati ovo pitanje na lokalnoj razini, ali do danas još nije donesen.

Šerijatski zakon zabranjuje brak muslimanke s ne-muslimanom. Ne-musliman ne može naslijediti imovinu od muslimana, tako da u kršćanskoj obitelji gdje se muž obrati na islam, supruga i djeca ne mogu ništa naslijediti, osim ako i oni ne prijeđu na islam. Djeca onoga tko prijeđe na islam, ako su maloljetna, zakon automatski tretira kao muslimane, bez obzira na vjeru drugog supružnika.

Ovi pravnim diskriminacijama treba pribrojati druge, praktične, probleme. Školski i univerzitetski udžbenici sadrže čitav niz, za kršćane, uvredljivih sadržaja. Isto vrijedi i za medije i televizijske programe kao i za vjerske govore u džamijama (hutbe) koji su često vrlo uvredljivi i provokativni (svi ih moraju čuti jer se glasnim zvučnicima prenose u čitavo naselje).

Iako su na izborima Muslimanska braća i Selefije osvojili 60 % glasova, to očito nije na odgovarajući način zadovoljilo očekivanja mnogih u Egiptu. Mladi su kasnije pokrenuli na desetine novih stranaka, i to je raspršilo njihove snage i dovelo do gubitka postignute prednosti. Stranka pod imenom „Egipatski blok“, koju je pokrenuo koptski milijunaš Nagib Sawiris, liberalna i otvorena i za muslimane i za kršćane, osvojila je 17% glasova, što možda nije mnogo, ali je ipak znak nade da se može nadvladati konfesionalizam na izborima i odlučiti se za opciju koja nudi bolju budućnost za sve građane. Osim na ekonomiju, koja je u velikoj krizi, ova stranka stavlja snažan naglasak na obrazovanje. Egipat je zemlja sa 40% nepismenih (naročito među ženama) i kvaliteta obrazovanja je prilično slaba, zato se na izborima glasa više po konfesionalnoj pripadnosti nego po političkoj analizi.

Ubrzo po dolasku na vlast Muslimanske braće pojačava se nasilje nad kršćanima. Koptska crkva u naselju Sol, južno od Kaira spaljena je i sravnjena sa zemljom. Mnoge kuće i radnje kršćana su zapaljene i opljačkane. Kopti su protestirali nakon toga u kairskom naselju Moqatam, gdje je u sukobu sa islamistima izgubilo život 13 kopta a na desetine ih je ranjeno. Slični incidenti izbijali su posvuda u Egiptu. U gradu Abu Qorqas, blizu Minye u napadu selefija na kršćane ubijeno je nekoliko kopta. U Ghizi su napadnute dvije koptske crkve gdje je život izgubilo 13 ljudi a 232 je ranjeno. Tisuće ekstremista napali su crkvu u Kairu, koja je nakon obnove i dobivene dozvole trebala biti otvorena za bogoslužje. Kopti koji su protestirali zbog tog čina napadnuti su i ubijeno je 24 osobe i oko 250 ranjeno.

Ne čudi činjenica da se mnogi kršćani još uvijek pribojavaju promjena, ostaju uz režime koje poznaju i čija stabilnost im je do sada garantirala opstanak, i nitko im to ne može zamjeriti, svjedočeći stradanjima kojima su konstantno izloženi.

Kada nakon državnog udara 2013. Al-Sisi preuzima vlast i svrgava tadašnjeg predsjednika Muhameda Mursija, eksponenta Muslimanske braće, koptski patrijarh Tovadros II., pojavljuje se zajedno s njim pred javnošću, u znak podrške vojnoj intervenciji u Egiptu. Koptska zajednica krvavo je platila ovo javno pojavljivanje svoga patrijarha uz bok novog predsjednika. Te godine zapaljene su mnoge Crkve, izbili su mnogi sukobi kršćana i muslimana, posebno u ruralnim područjima Gornjeg Egipta, u distriktima Minya, Sohag i Asyut. Napadi na kršćane u Egiptu su sve masovniji i krvaviji, sve do nedavnog u kome su pred Uskrs, u dvije crkve život izgubile 54 osobe, obični vjernici, muškarci, žene i djeca.

Kršćani u Egiptu i u drugim bliskoistočnim zemljama osjećaju se iskorišteni i ostavljeni i od Zapada i zemalja sa dugom demokratskom tradicijom. Posebno dvosmislenu politiku prema ovim zemljama vode Sjedinjene Američke Države, podržavaju Saudijsku Arabiju, koja je zbog radikalne islamske doktrine prisutne u njoj, neizravni izvor islamskog ekstremizma i terorizma. Država kao SAD, koja deklarativno govori o ljudskim pravima, slobodi i demokraciji, kada se sastaje sa Saudijskom Arabijom šuti o svim ovim problemima.

Kršćanska manjina u zemljama s islamskom većinom može živjeti njegujući vlastiti identitet samo u stabilnom društvu. Njihovog položaja i problema s kojima žive mora biti svjesna i međunarodna zajednica i odlučno zahtijevati da se poštuju njihova prava. Jasno je, naravno, da se problem dugoročno može riješiti samo zadovoljavajućim društvenim i pravnim statusom kršćanskih manjina, što je dio šireg i kompleksnijeg problema prisustva „drugoga i drugačijeg“ u ambijentu s islamskom većinom.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)