Tko otvori bilo koju od brojnih web-stranica Crkve istoka, ili Istočno –sirijske crkve, prvo što će vam privući pozornost jest šarolika prisutnost mnoštva mitskih bića zvanih Lamasu, ili krilatih bikova s ljudskom glavom, različitih statua mezopotamskih kraljeva ili orlova iz Sargona. Kako je došlo do toga da se jedna drevna kršćanska tradicija, s dobro ukorijenjenim vlastitim identitetom počinje identificirati s jednom civilizacijom koja je cvjetala skoro dvije tisuće godina prije Krista?

Počevši od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, hijerarhija Crkve istoka, počinje sebe nazivati Asirska crkva. Definirajući se tako, prihvaća opće uvjerenje većine svojih vjernika da su istočno-sirijski kršćani potomci drevnih Asiraca.

Asirski etnonim dolazi od imena Ašur kojim su drevni Asirci nazivali svoje carstvo ali i božanstvo koje su štovali. Poslije pada asirskog carstva 612. godine prije Krista, termin nastavlja živjeti i dugo označava područje grada Ninive (u blizini današnjeg Mosula).

Počevši od XIX. stoljeća, termin „Asirci“ ponovno počinju koristiti arheolozi, zapadni putnici i protestantski misionari, nazivajući tako istočno-sirijske kršćane na području iračkog Kurdistana i Urmije (danas na teritoriju Irana) koji nisu bili u jedinstvu s Rimskom crkvom. Protestantski misionari na području Urmije donose tisak i po prvi puta se počinje tiskati Biblija na aramejskom ali donose i tipično evropske ideje o naciji što pada na plodno tlo među istočno-sirijskim intelektualcima u potrazi za zasebnim nacionalnim identitetom. Nakon dramatičnih pogroma koji su istočno-sirijski kršćani doživjeli poslije osnivanja moderne države Irak (1932-1933) većina vjernika se raspršuje po svijetu, noseći sa sobom i uvjerenje o pripadnosti asirskoj naciji.

Svesti ovaj problem samo na pitanje puke povijesne korektnosti ovakve identifikacije, značilo bi umanjiti kulturalno, antropološko i sociološko značenje vrlo kompleksnog pitanja, gdje se jedna drevna kultura, nakon tisuće godina, uzima kao temelj i simbol nacionalnog identiteta suvremene nacije.

Sve više arapskih kršćana danas imaju poteškoću priznati svoj arapski identitet jer je sve jača tendencija, i u muslimanskom i u zapadnom svijetu, koja pogrešno sve što je arapsko poistovjećuje s islamom

Pitanje koje se mora postaviti jest koji su to bili povijesni faktori koji su naveli istočno-sirijske kršćane da krajem XIX. i početkom XX. stoljeća počinju smatrati legitimnim i poželjnim definirati se kao Asirci?

Fenomen rekonstrukcije povijesnog identiteta na temelju arheoloških otkrića nije nešto što se odnosi samo na „Asirce“, (iako su oni u tome najdalje otišli) nego ima pristaša i među drugim kršćanima na Bliskom istoku, naročito među pojedinim koptima u Egiptu, koji svoj identitet grade na drevnoj faraonskoj civilizaciji i maronitima u Libanonu, koji naglašavaju svoje navodno feničko porijeklo.

Sve više arapskih kršćana danas imaju poteškoću priznati svoj arapski identitet jer je sve jača tendencija, i u muslimanskom i u zapadnom svijetu, koja pogrešno sve što je arapsko poistovjećuje s islamom. U zapadnom svijetu to se čini zbog temeljnog nepoznavanja arapske civilizacije, a muslimanski svijet zbog rastućeg utjecaja islamskog integralizma koji svjesno poistovjećuje arapsku kulturu s islamom, smatrajući islam jedinom važnom komponentom te kulture.

Ne pomaže mnogo ni činjenica da je riječ „arapski“ nešto što se odnosi na geografsko i kulturno područje, a ne na pojedinu naciju ili religiju. Mnoštvo etnički različitih naroda koristi arapski jezik i dio je arapske kulture, zato se ne može govoriti o nekoj arapskoj naciji, nego više o arapskoj zajednici, kao što postoji evropska zajednica sa svojim različitim nacijama, na sličan način postoji i jedna arapska zajednica, sa zajedničkom kulturom. Statističke procjene govore da se broj muslimana danas kreće oko 935 milijuna, ali samo 20% su arapskog porijekla. Tomu treba dodati činjenicu da 10% arapskog stanovništva čine kršćani.

Mnoge ne zanima ni činjenica da je arapska kulturna tradicija postojala mnogo prije islama. Već u III. stoljeću prije Krista postojala su arapska kraljevstva u Tripoliju, području današnjeg Libanona, potom u Petri (Jordan), Nabatejsko carstvo. Kasnije nailazimo na arapska plemena u Siriji (Manadhira i Ghasanidi). Kršćani i Židovi zaslužni su da je ta kultura opstala i razvijala se i poslije dolaska islama. I pri stvaranju modernih arapskih država ključni element nacionalnog identiteta bila je arapska kultura, a ne islamska pripadnost. S druge strane, većina arapskih zemalja s islamskom većinom zabranjuje danas nemuslimanima, dakle i vlastitim sugrađanima kršćanima da u školama predaju arapski jezik i kulturu.

Predrasuda da je arapski sinonim za islamski i da ne mogu postojati arapski kršćani, dovela je do toga da mnogi kršćani u arapskim zemljama počnu odbacivati svoje korijene, to jest svoju pripadnost arapskoj kulturi i tradiciji. Ovakva situacija rezultirala je kod kršćana sve većim okretanjem Zapadu, riskirajući da postanu stranci u vlastitoj zemlji. Rezultat ovog procesa je postupno iskorjenjivanje iz vlastite kulture, načina mišljenja a ponekad i materinjeg jezika.

Još jedan od razloga koji je doprinio poistovjećivanju arapskih kršćana sa Zapadom jest i činjenica da je u većini arapskih društava u posljednjih 150 godina dobar dio ekonomije bio u rukama kršćanske manjine iz zapadnih zemalja. Veliki zemljoposjednici bili pripadali su vladajućoj strukturi i bili su uvijek muslimani, ali ekonomsku moć su često imali stranci zapadnjaci.

Evropske kolonijalne sile upravljale su ovim prostorima po sistemu tzv. Kapitulacija, po kojima su strani državljani bili oslobođeni lokalnih zakona, što je navodilo mnoge kršćane da uzimaju strano državljanstvo da bi izbjegli muslimanske zakone po kojima su morali živjeti. Počeli su u svemu imitirati način života stranaca sa Zapada, u oblačenju, stanovanju, ponekada su ostavljali i svoje lokalne dijalekte ili arapski jezik i prihvaćali francuski ili engleski jezik. Najbolje škole bile su redovito u vlasništvu stranih religijskih ustanova u kojima se s obrazovanjem posredovao i zapadnjački način života. Uz sve pozitivne rezultate koje su ove škole proizvele, ima i nekoliko negativnih posljedica po život arapskih kršćana, a to je svakako otuđenje od vlastite arapske kulture i sve veće odvajanje od svojih muslimanskih susjeda.

Sve više muslimana počelo je poistovjećivati kršćane sa zapadnjacima i smatrati sve one koji nisu prakticirali islam strancima u arapskim društvima. Poistovjećivanje kršćana sa strancima brzo se transformiralo u poistovjećivanje kršćanstva sa zapadnom civilizacijom a onda i s njezinim plodovima kao što su, isprva, kolonijalizam a onda ekonomski imperijalizam. Ovo poistovjećivanje kršćana sa Zapadom u mnogim bliskoistočnim zemljama postalo je još izrazitije posljednjih godina s jačanjem islamističkih grupa koje namjerno lansiraju opasne stereotipe o kršćanima kao strancima-zapadnjacima-filoamerikancima i prijateljima Izraela.

Većina kršćana istočno-sirijske tradicije koji nisu bili u jedinstvu s Rimskom crkvom živjelo je u planinskim područjima pokrajine Hakari (danas u jugoistočnoj Turskoj) u načinu života nisu se ničim razlikovali od svojih kurdskih susjeda među kojima su živjeli. Živjeli su u plemenskim strukturama vrlo sličnim kurdskim plemenima na čelu koje je bio patrijarh, koji je posredovao u odnosima među različitim plemenima.

Sredinom XIX. i početkom XX. stoljeća ove kršćanske zajednice dolaze u kontakt s engleskim protestantskim misijama koje počinju razvijati kod sirijskih kršćana potrebu da se formiraju kao posebna nacija, temeljeći svoj identitet na drevnoj asirskoj kulturi. Miješanje ovih zapadnih Crkava u višestoljetnu tradiciju istočno-sirijskih kršćana utjecalo je na slabljenje veza s svojom arapskom kulturom i svojim muslimanskim susjedima s kojima su stoljećima živjeli, doprinoseći tako, iako ne svjesno, pogromu i kasnijem masovnom egzodusu istočno-sirijskih kršćana iz njihove milenijske postojbine.

Lišen tako svojih istinskih povijesnih korijena i svoje zemlje, nacionalni identitet asirskog naroda i istočno-sirijskih kršćana, riskira da postane samo „simbolički“ili samo jedan od „artikala“ na nekoj polici postmodernističkog supermarketa identiteta.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas s poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u zemljama islama.