Unutar Osmanskog Carstva, Armenci su predstavljali emblematičan slučaj „nacije“u dijaspori, tipičan za sustav mileta. Polazeći od XIX. st. i Armenci su, slijedeći primjer balkanskih naroda, počeli potraživati od vlade u Istanbulu veći stupanj samostalnosti, ali i priželjkivati nacionalnu samostalnost, pod utjecajem evropskih ideja o nacionalnoj državi, koje su bile potpuno tuđe socijalno-demografskoj strukturi Osmanskog carstva.

Vrlo je teško s preciznošću utvrditi brojčano stanje armenske zajednice u Otomanskom carstvu. Po statistikama koje su ponudili Armenci na Berlinskom kongresu, armenska zajednica je brojala oko tri milijuna članova. Istraživanje provedeno na temelju osmanskih popisa smanjuje ovu cifru na pola, tvrdeći da je točan broj oko milijun i pol osoba, različito raspoređenih po Osmanskom carstvu: 195 tisuća raspoređenih između Istanbula, Jedrena i evropskog dijela Turske, 392 tisuće u Maloj Aziji i Ciliciji, 400 tisuća u tzv. Maloj Armeniji (Viljeti Sivas, Trebisond, distrikt Kaysari i južni dio provincije Diyarbakir), dok je oko 565 tisuća bilo u Velikoj Armeniji, široko područje koje je obuhvaćalo regije Erzerum, Van, Mush, Bitlis, Siirt do zapadnog dijela pokrajine Diyarbakir. Ovima treba pribrojiti oko 80 tisuća Armenaca koji su živjeli u Siriji i Libanonu, kao i zajednice na Cipru i u Egiptu, koje su, iako brojčano male, imale veliku ekonomsko-socijalnu važnost.

I ova statistika je kasnije dovedena u pitanje, na temelju male kredibilnosti osmanskih popisa stanovništva, koji su skoro sigurno umanjivali broj Armenaca. Brojčano stanje armenske zajednice je od ključne važnosti za kasnije točno utvrđivanje razmjera armenskog genocida, ali do preciznih podataka je vrlo teško doći, i ovo pitanje ostaje još uvijek otvoreno. Razni izvori, osmanski, armenski i zapadni, donose cifre koje idu od dva i pol milijuna od milijun i pol osoba.

Koncentracija velikog broja Armenaca na relativno kompaktnom području centralno-istočne Anadolije, poklapa se velikim dijelom sa područjem drevnog armenskog kraljevstva, što je dodatno podgrijavalo težnje za samostalnošću.

Od širenja kršćanstva (IV. st.) u Armeniji sudbina armenskog naroda se ne-razrješivo povezala s kršćanskom vjerom, i njegova mnoga stradanja uglavnom su povezana s upornim nastojanjem da ostane u toj vjeri.

Kršćanska vjera je oblikovala armensku kulturu, a Armenci su u svoje vrijeme obogatili kršćanstvo mnogim originalnim elementima.

U kristijanizaciji Armenije treba razlikovati dvije faze, prva koja seže u apostolska vremena, i koja je zavijena legendom, i druga koja počinje u IV. st. i dobro je dokumentirana. Po staroj predaji evanđelje su u Armeniju prvi donijeli apostoli. Po jednima je to bio Bartolomej, drugi smatraju da je bio Juda Tadej. Prvi kršćanski nukleus formirao se na jugoistočnoj strani jezera Van u današnjoj Turskoj.

Druga faza kristijanizacije vezana je uz djelovanje Grgura Iluminatora, (Prosvjetitelja), koji je bio kršćanin u Kapadociji. Vrativši se u domovinu uspio je obratiti armenskog kralja Tiridata Velikog. Za godinu obraćenja obično se uzima 301. godina. Time Armenija službeno postaje prva kršćanska zemlja. Sjedište prve biskupije postaje Ečmiadzin (što znači „Jedinorođeni siđe“), a kasnije i sjedište prvog patrijarha (katholikosa). Unatoč tako starom porijeklu, Armenija dugo vremena ostaje povezana sa svojom matičnom Crkvom u Cezareji Kapadocijskoj. Do osamostaljenja od Cezareje dolazi iz političkih razloga. Nakon pada većeg dijela Armenije pod perzijsku vlast, armenska Crkva proglašava neovisnost, i njezin poglavar se počinje nazivati katholikos.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' dr. Marinko Pejić piše o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 37. tekst

U burnom razdoblju Kalcedonskog sabora, Armenci su vodili borbu protiv perzijskih osvajača i zbog ratnog stanja nisu mogli sudjelovati na saboru. Odluke Kalcedonskog sabora došle su do Armenaca u iskrivljenoj sirijskoj monofizitskoj verziji. Odbojnost Armenaca prema odlukama sabora dodatno je povećalo i držanje bizantskog cara Marcijana, koji je odbio pomoći Armencima u ratu protiv Perzije. To neraspoloženje prenijelo se i na samu armensku carsku Crkvu. Neki kasniji bizantski carevi, koji su bili skloni monofizitizmu, bili su puno izdašniji u pomoći Armencima u ratu protiv Perzijanaca, i to je doprinijelo širenju monofizitskog nauka kod Armenaca. Na sinodu u Divnu 506. Armenci su i službeno prihvatili monofizitizam.

Nestankom armenske državne samostalnosti Crkva ostaje i jedini nosilac armenskog identiteta. Perzijska vlast je sustavno uništavala sve grčke tragove u Armeniji, uključujući i liturgijske knjige pisane grčkim. Stoga je monah Mesrop izmislio armensko pismo i preveo Bibliju na armenski. Sve je ovo pojačalo nacionalni identitet armenske Crkve i predstavljalo sve veće odvajanje od sveopće Crkve.

Od pada Armenije pod osmansku vlast 1514., najveći broj Armenaca živio je pod Turcima, dok je ostatak pripao Perzijancima. Njihov položaj je bio vrlo težak, jer su dugo vremena bili predmet svađe između sunitskih Turaka i šiitskih Perzijanaca. I jedni i drugi su progonili Armence. Novo komadanje uslijedilo je nakon Perzijsko-ruskog rata, kada su dijelovi Armenije pripali Rusiji.

Armenska crkva službeno se naziva „Armenska apostolska crkva“. Danas se sastoji od dva katolikata i dva patrijarhata.

Katolikat u Ečmiadzinu okuplja vjernike u Armeniji, Iranu, Rusiji, Iraku, Europi. U Armeniji živi oko tri miliona vjernika, u Iranu oko 150.000 i u dijaspori oko 700.000.

Katolikat u Ciliciji (sjedište u Bejrutu) pokriva Libanon, Siriju i Cipar. Broji oko 900.000 vjernika.

Patrijarhat u Jeruzalemu ima sjedište u samostanu Sv. Jakova i skrbi se za oko 10.000 vjernika, uglavnom nastanjenih u Izraelu i Palestini.

Patrijarhat u Istanbulu okuplja oko 60.000 vjernika. Većina njih živi u samom Istanbulu, jer nakon genocida s početka XX. st., u ostalim dijelovima Turske nije ostalo puno Armenaca.

U XII. st. Armenska crkva, naročito na području Cilicije, dolazi u bliske kontakte s Rimskom crkvom, što će kasnije, 1740., dovesti do osnivanja Armenskog katoličkog patrijarhata, u jedinstvu s Rimskom crkvom. Danas Armenska katolička crkva ima sjedište u blizini Bejruta (Libanon) i broji oko 392.000 vjernika, uglavnom u Libanonu, Siriji, Armeniji i Istanbulu.

Sveukupno Armenska crkva broji oko sedam miliona vjernika. Spomenuti patrijarhati Armenske apostolske crkve su u međusobnom jedinstvu, ali su potpuno samostalni u upravljanju.

U osnaživanju težnji za oživljavanjem starog armenskog kraljevstva i stvaranjem armenske države važnu ulogu je odigralo stvaranje Armenske oblasti na Kavkazu 1828., poslije konflikta s Perzijom, koje nastaje pod utjecajem Rusije i postaje njen sastavni dio. Bez obzira što je ruska okupacija Kavkaza imala nedvojbeno kolonijalni karakter, novi režim je ipak nudio Armencima stabilniji položaj u kojem je bilo moguć i ekonomski i kulturni napredak, zahvaljujući i boljoj povezanosti sa Zapadom. Bolje prilike nagnale su mnoge Armence da sa područja Osmanskog Carstva presele u novu armensku oblast, naročito iz perzijskog dijela Azerbejdžana. U prvim decenijama XIX. st. oko 175.000 Armenaca seli se iz Anadolije u Armeniju pod ruskom kontrolom. Ovo područje ubrzo postaje centar armenskog nacionalizma i težnji za samostalnošću, što je snažno utjecalo i na mišljenje Armenaca koji su još živjeli u Anadoliji.

U ovom kontekstu treba spomenuti i poseban karakter Armenskog mileta, koji, iako je okupljao sve predkalcedonske Crkve (Drevne istočne crkve), ipak je skoro u potpunosti identificiran s armenskom zajednicom, tako da je bio neka vrsta etničkog mileta, što inače nije bio slučaj s drugim miletima. Na čelu Ermeni mileta, osmanska vlast je priznavala armenskog patrijarha u Isanbulu. Ova situacija je stvarala problem u Armenskoj crkvi, budući da je vrhovni poglavar Crkve bio katolikos koji je imao sjedište u Ečmiadzinu, drevnom armenskom sjedištu, u to vrijeme pod ruskom upravom.

Istanbulska armenska zajednica bila je ipak najvitalnija zajednica. Krajem XIX. st. Istanbul je imao oko 162.000 Armenaca, i time je bio najbrojniji armenski grad.

Istanbulska armenska zajednica bila je prilično raznolika po svom sastavu. Jedan dio su činili visoki državni činovnici, bankari i drugi uglednici, sloj koji se nazivao amira. Ovaj sloj je dobrim dijelom činio pionire osmanske industrije u razvoju. Ovaj utjecajni sloj laika bio je u uskoj povezanosti s armenskim patrijarhatom u Istanbulu. Uz ovaj najviši sloj armenske zajednice, sve više se razvijao i srednji sloj trgovaca i zanatlija, koji su isto tako bili dobro obrazovani i održavali čvrste veze sa Zapadom. Armenski Istanbul činili su isto tako brojni radnici u raznim uslužnim djelatnostima. Većina armenskog stanovništva činili su ipak seljaci, koji su živjeli po provincijama i čiji je glavni centar oko kojega su se okupljali bila svakako Armenska crkva.

Vremenom su se u armenskoj zbilji u Turskoj iskristalizirala dva pola: s jedne strane Istanbul, veliki kozmopolitski grad, gdje su Armenci imali visoke položaje i živjeli po zapadnjačkim običajima, s druge strane provincijski gradovi i mjesta, više vezana uz tradicionalni model života. Nastaju tako dva suprotstavljena termina, Yerkir (selo) i Bolis (grad), koji u bitnom obuhvaćaju armensku osmansku zbilju.

Armenci su bili među onima koji su najviše profitirali od reformi u Osmanskom Carstvu. Mnogi Armenci zauzimali su vrlo visoke položaje u državnoj upravi, puno više od drugih kršćanskih zajednica. Armenski milet se inače tradicionalno smatrao najvjernijim miletom u carstvu, tako da je zaradio naziv milet sadika (vjerna nacija).

Vrhunac svoga statusa Armenci postižu upravo u ovom periodu, postavši visoko obrazovani i ekonomski vrlo prosperitetni sloj osmanskog društva.

Sve veća nazočnost zapadnih misionara u carstvu rezultirala je velikim brojem škola koje su u mnogome podigle razinu obrazovanosti i nižih slojeva društva. Sve je to omogućilo armenskoj zajednici da izgradi izraženiju svijest o vlastitom identitetu i potrebi stvaranja samostalne države.

Među bogatijim armenskim obiteljima raširio se običaj slanja djece na studij u Evropu. Škole su se osnivale i posvuda po carstvu, što je omogućilo armenskoj zajednici da krajem XIX. i početkom XX. st. bude među najobrazovanijim zajednicama u Osmanskom Carstvu.

Posredstvom svoje visoko obrazovane elite u armenskoj zajednici se širio duh modernog evropskog liberalizma, koji se među Armencima sve više oblikuje u jasnu svijest o potrebi transformiranja tradicionalnog sustava mileta i organiziranju u moderniji državni oblik po evropskom uzoru.

Nezaustavljivo i u osnovi pozitivno i legalno prodiranje modernosti u tradicionalni osmanski sustav dovest će, nažalost, i do najveće katastrofe armenskog naroda i genocida.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)