Promjene u armenskoj zajednici započete krajem XIX. stoljeća ne objašnjavaju, ipak, same po sebi razloge za postavljanje „armenskog pitanja“ u Osmanskom carstvu. Proces definiranja nove nacionalne svijesti i kolektivnog identiteta ticao se uglavnom uskog sloja obrazovanog i zapadno orijentiranog stanovništva; to je bio uglavnom kulturalni fenomen, bez preciznijeg političkog projekta.

Suvremena historiografija koja se bavila armenskom političkom situacijom između XIX. i XX. stoljeća sve više dovodi u usku vezu položaj Armenaca sa kompleksnom mrežom odnosa Osmanskog carstva i suprotstavljenih interesa evropskih vlada. To znači da se „armensko pitanje“, uz sav svoj emblematični karakter, ne treba izdvajati kao poseban slučaj, nego razumijevati unutar šireg problema „pitanja“ istočnih kršćana u osjetljivoj fazi raspada Osmanskog carstva.

Sve veći utjecaj evropskih država na događanja u Osmanskom carstvu izvodi armensko pitanje u međunarodnu javnost, što je s jedne strane bilo ključno za senzibiliziranje javnosti za težak položaj armenskog i drugih kršćanskih naroda, ali s druge strane bitno je utjecalo na eskaliranje netrpeljivosti kod muslimanske većine prema armenskoj zajednici. Situacija se pogoršala naročito 1875-78, s tursko-ruskim ratom i porazom Turske u tom ratu. Tijekom rata mnogi su Armenci bili optuženi za suradnju s Rusima i okrutno progonjeni, što je dodatno pojačalo potrebu armenske zajednice da traži međunarodne garancije za budućnost. Patrijarh Neres Varzahabedian započeo je tada diplomatske pregovore s Rusijom, predlažući da posreduje u stvaranju jedne autonomne armenske oblasti u sklopu Osmanskog carstva. Prijedlog nije dobro dočekan od strane ruske diplomacije jer stvaranje armenske oblasti u Anadoliji nije odgovaralo ruskim interesima, kao ni sve jačem utjecaju Velike Britanije koja ima svoje planove za Centralnu Aziju.

Armensko pitanje sve više postaje u domeni evropskih sila, koje su imale različite, ponekada i suprotstavljene interese. Sve je to doprinosilo dubokoj frustraciji armenske zajednice, ali i razvijanju sve veće netrpeljivosti turskih vladajućih krugova.

Armenci ubrzo shvaćaju da evropska „pro-kršćanska“ politika, polazeći od Engleske, nije u službi poboljšanja njihovog položaja, nego u ostvarivanju vlastitih političkih interesa, služeći se pri tome izgovorom vjerske pripadnosti kršćanskih zajednica.

U armenskoj zajednici se širi osjećaj razočarenja i nemoći dosadašnjim pokušajima rješavanja svoga statusa i sve više se javlja ideja o potrebi neke vrste ustanka protiv osmanske vlasti, po uzoru na balkanske narode i njihovu borbu za samostalnost.

Vrijeme apela evropskim vladama je prošlo i nastupa vrijeme armenskih političkih pokreta. Prva takva organizacija osnovana je 1885. u gradu Van, pod nazivom Armenakan. Sljedeće godine osnivaju se dvije političke stranke, koje će ubrzo dominirati armenskom političkom scenom: Hentchak (Zvono) nastaje u Ženevi pod utjecajem armenske kavkaske inteligencije, s izraženim marksističkim simpatijama; Dachnaksoution (Federacija) nastaje u Tbilisiju, u Gruziji, i smatrala je da je potrebno služiti se i diverzantsko-terorističkim sredstvima u ostvarenju svoga cilja - objedinjavanja armenskih zemalja.

Obje stranke imaju jednu zajedničku karakteristiku, a to je da su nastale u stranim državama i da su vrlo slabo poznavale anadolijski ambijent gdje je većina armenskog naroda živjela. U ovom smislu, armenski slučaj pokazuje kako i u suvremenim sukobima uloga dijaspore ima često presudan, negativan utjecaj, upravo zato jer žive u drugačijem kulturno-povijesnom ambijentu. Dijaspore često „projiciraju“ na „izgubljenu domovinu“ svoje nerealno i često emotivno gledište, koje uvjetuje i matične zajednice.

Armenska crkva, koja je tradicionalno bila bliska osjećajima naroda, bila je uglavnom protiv ovih pokreta i više sklona traženju rješenja u dogovoru s osmanskom vlašću u Istanbulu.

Iako ove armenske političke stranke nisu nikada poprimile masovniji, narodni karakter, njihovo postojanje i njihova aktivnost bila je dovoljna turskoj vladi da ih okarakterizira kao opasne, predstavljajući ih kao „pete kolone“ jednog većeg plana uništenja Osmanskog carstva.

U očima osmanske vlasti Armenci sve više postaju problem, čije se rješenje više nije smjelo odgađati.


U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama
' dr. Marinko Pejić piše o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 38. tekst

Prvi sukobi između članova armenskih partija i osmanske vlasti počinju u gradu Erzerum, ubrzo se šire po drugim gradovima i eskaliraju posebno u Istanbulu, u armenskoj četvrti Kum kapi, gdje jedna grupa anadolskih Armenaca pokušava zbaciti s vlasti patrijarha Aschikiana, optuženog za filo-osmansku politiku. Ostavka patrijarha pokazala je svu podijeljenost armenske zajednice i prevladavanje radikalnih struja u njoj.

Napetost koja izbija u distriktu Sasuan, gdje su se Armenci pobunili zbog nepravedne fiskalne politike, završava intervencijom osmanske vojske, potpomognute kurdskim milicijama hamidije, s nekoliko tisuća mrtvih.

Bio je to prvi u nizu masakra, kojima je osmanska vlast htjela umiriti Armence. Nakon toga dogodio se masakr u Istanbulu 1895., kada na protestima koje organizira Hentchak i traži ispunjenje obećanja o reformama glede položaja armenske zajednice, intervenira vojska, kojoj se pridružuju muslimanski studenti (softe) na poticaj ministra unutarnjih poslova. Od 30. rujna do 3. listopada Istanbul je bio poprište strašnih zločina nad armenskim ženama, djecom i starcima, koji su utočište potražili uglavnom u crkvama.

Slični događaji su se odigrali i u drugim anadolskim gradovima, kao u Bitlisu, Vanu i Karaputhu. Slični modaliteti masakra u svim ovim gradovima navode na zaključak o planiranim akcijama od strane osmanske vlasti. Za ove zločine nad armenskim stanovništvom, osmanska vlast je uglavnom koristila kurdske milicije (hamidije), koje je naoružavala. U nekim slučajevima nasilje se događalo i izvan kontrole državnih vlasti, ali u drugim slučajevima, kao u tragičnom stradanju u Urfi gdje je u crkvi zapaljeno 1.500 Armenaca, uglavnom žena i djece, odgovornost je bila državnih vlasti.

Nasilje se širilo i u udaljenim dijelovima carstva i nije mimoišla ni druge kršćanske zajednice, o čemu smo već pisali. Na području pokrajine Besiri, uz rijeku Tigris, između Sirta i Dijarbakira, spaljeno je više od 100 sela, nastanjenih siro-kaldejcima i siro-jakobitima. Stanovništvo ovih sela je uglavnom masakrirano ili prisiljeno prijeći se na islam.

Ne zna se točan broj stradalih u ovim masakrima. Cifre se kreću od 100.000 do 300.000 mrtvih i oko 200.000 ranjenih. Mnoštvo je spaljenih crkava i samostana i ispražnjenih sela.

Nekažnjavanje ovih zločina proširilo je kulturu nasilja u cijeloj Anadoliji. Sultan Abdul Hamid II. iskoristio je muslimanske mase, apelirajući na ugroženost vjere od strane stranih sila, pri čemu su Armenci trebali biti „kažnjeni“ jer su se usudili dovesti u pitanje svoj tradicionalni status „zaštićenih“ (zimija). Posvuda raste tolerancija na nasilje prema Armencima, koji od „vjerne nacije“ (milet sadiqa) postaju „prokleta rasa“ koja zaslužuje uništenje.

Sultanova panislamska ideologija igrala je nesumnjivo važnu ulogu u stvaranju antikršćanskog raspoloženja, stvarajući tako uvjete da su se masakri mogli dogoditi. Provokacije armenskih radikalnih nacionalista često su pružale dobrodošao povod za pretjerano i opće nasilje nad nevinim narodom, rezultat izravnih naređenja sultana i njegove vlade. Bilo je sigurno i slučajeva gdje su nasilje činile i muslimanske mase, bez izričitog naređenja, ali potaknuto općom klimom i propagandom protiv armenskog stanovništva. Teza o „provokaciji“ bila je glavni argument koji je sultan zastupao, naročito da se opravda od krivice pred diplomatskim predstavništvima evropskih država.

Masakri iz 1894-96 imali su „genocidan“ karakter, budući da su bili usmjereni protiv jedne etničko-religijske grupe, u svrhu ostvarivanja političkih ciljeva. Oni ipak nisu bili genocid jer nije bilo cilja da se istrijebi armenski narod, nego više da ga se kazni ili „disciplinira“ zbog težnji za promjenom svoga statusa.

Osim što su doveli do velikog broja žrtava, masakri su izazvali duboke rane u osmanskom društvu, koje su zauvijek promijenile suživot različitih etničko-religijskih zajednica u njemu i koje su označile početak egzodusa istočnih kršćana u osmanskom carstvu.

Masakri Abdul Hamida II. bili su neka vrsta preludija za istinski genocid koji će se dogoditi u prvim godinama XX. st. Potpuno nekažnjavanje krivaca za masakre djelovalo je očito kao poziv da se ide do kraja.

Ideologija koja se pozivala na islamsko pravo, koje dopušta „uništenje onih koji se ne pokoravaju“, susreće se s ekstremno nacionalističkom „laičkom“ ideologijom. Stvorit će se tako uvjeti za prvi genocid 20. stoljeća.

Grupa Turaka, koja se obrazovala na Zapadu, 1908. organizira revoluciju koja detronizira sultana i na vlast dovodi Partiju Jedinstva i Progresa (Ittihad ve Terraki). Isprva je njihova politika bila usmjerena prema osmanizmu, znači, prema nekoj vrsti federacije različitih komponenti carstva koje bi garantiralo jednakost svih etničkih skupina (Armenaca, Grka, Albanaca, Slavena, Sirijaca, Kurda ...). Kasnije, partija se okreće ideologiji panturcizma i radikalizma Mladih Turaka, koji se može sažeti u jednu rečenicu: „Turci su narod koji govori turski i živi u Turskoj“. Za različitost, etničku i religijsku, koja je bila glavna karakteristika osmanskog društva, više nema mjesta.

Već 1909. događa se novi masakr u Adani, gdje je okrutno ubijeno 25.000 Armenaca. I ovaj puta evropske sile nisu učinile ništa da to spriječe. Masakr u Adani predstavlja drugu fazu pripreme za genocid.

Iskoristivši ulazak Turske u rat na strani centralnih sila novi turski režim koristi priliku da jednom za svagda riješi „armensko pitanje“.

Genocidu prethodi organizirana propagandna mašinerija koja predstavlja Armence kao izdajnike, saveznike neprijatelja, parazite i nevjernike. Izdaju se prvi dekreti koji poništavaju sve međunarodne ugovore koji su garantirali prava manjinama i dekreti koji određuju konfiskaciju „napuštene“ armenske imovine. U travnju 1915. uhićeni su većina armenskih intelektualaca u Istanbulu, odvedeni u unutrašnjost i tamo ubijeni. Po manjim grupama je strijeljano 300.000 armenskih redovnih vojnika (kršćanima je bilo ponovno otvoreno služenje vojnog roka). U gradovima sustavno se odvode armenski svećenici i ugledniji građani, zatvaraju ih, muče i ubijaju. Mnoštvo naroda se deportira pod izlikom premještanja u sigurnije zone, i tamo gdje nikakvih ratnih sukoba nije bilo. Počinje deportacija u pustinju, koja nema precizne destinacije. Po nekim procjenama deportirano je oko dva milijuna ljudi, od kojih su većina umrli od gladi i iscrpljenosti u pustinji. Kolone prognanih su konstanto napadali i masakrirali bande kriminalaca, koji su za tu priliku bili pušteni iz zatvora, zajedno sa kurdskim milicijama i redovnom turskom vojskom. U genocidu je stradalo oko milijun i pol ljudi, još neprecizirani broj Armenaca je prisilno islamiziran. Preživjelo je oko 500.000, spašenih djelomično od strane arapskih žitelja Turske, a neki su uspjeli prebjeći u ruski dio Armenije ili u Siriju. Genocidu je izbjegao i jedan dio Armenaca iz Istanbula, jer su bili preblizu stranih ambasada.

Po svršetku I. svjetskog rata, nakon poraza Turske, pada i režim „Mladih Turaka“ i nova turska vlada je bila primorana osnovati sud za zločine nad Armencima. Osuđen je samo jedan lokalni upravitelj, organizatori genocida su ostali nekažnjeni, jer su uz suradnju vlade prebjegli u zapadne zemlje. Neki od njih su kasnije stradali od osvete nekih Armenaca. Turska je ubrzo prestala suditi krivce za genocid, imovinu Armenaca je zaplijenila i na čitavu tragediju armenskog naroda pada tišina i prestaje se spominjati u javnosti. Genocid se još uvijek energično negira, a svi koji o tome otvoreno progovore smatraju se i tretiraju kao neprijatelji turskog naroda.

Na početku XX. stoljeća bilo je moguće uništiti skoro čitav jedan narod, skoro na opću ravnodušnost prosvijećenog svijeta, tako da je sam Hitler pred invaziju na Poljsku zabrinutim generalima za moguće reakcije svijeta rekao: „Tko se još sjeća Armenaca!“.

I danas Turska troši velike svote novca na falsificiranje povijesti i ušutkivanje svih onih koji traže posthumnu pravdu za Armence, priznavajući genocid - odnosno Metz Yeghern (Veliko zlo) kako ga Armenci nazivaju.

Još i danas u Istanbulu postoje ulice i trgovi koji su posvećeni glavnim krivcima za stradanje Armenaca. U čast jednom od njih, Talal-paši, podignut je pravi mauzolej. Posmrtni ostaci jednog drugog zločinca, Enver-paše, 1996. svečano su prenijeti iz centralne Azije i sa najvišim državnim počastima sahranjeni u Turskoj.

Ministarstvo javnog obrazovanja u Turskoj uvelo je obvezno učenje u svim školama o odnosima prema kršćanskim manjinama: Armecima, Grcima, Asiro-Kaldejcima i Sirijcima. Jasan cilj ovog poučavanja je indoktrinacija budućih generacija na temelju mistifikacije povijesti, negacije armenskog genocida i sustavnog uništavanje grčke populacije na Pontu te sirijske i asirsko-kaldejske na jugoistoku Turske.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)