Najbrojnija kršćanska zajednica među istočno-sirijskim kršćanima okupljena je danas u Kaldejsku crkvu koja pripada Katoličkim istočnim crkvama ili Istočnim crkvama koje su u punom jedinstvu s Rimskom crkvom. Zajedno sa Asirskom crkvom nasljednica je drevne Crkve istoka, koja se formirala na području Mezopotamije i Perzije. Etnonim „Kaldejci“ koji nose pripadnici ove Crkve ima dugu i kompleksnu povijest budući da se njime nazivalo različite stvarnosti u različitim epohama. Naziv se ponekad odnosi na populaciju koja je živjela na jugu Mezopotamije, te se potom preselila na područje Babilona (šire područje današnjeg Bagdada), ali i na posebnu svećeničku kastu unutar babilonske civilizacije ili na babilonske astrologe. Danas uglavnom označava onaj dio Crkve istoka koji je ušao u jedinstvo s Rimskom crkvom, da bi se tako nazivom razlikovali od ostalih sirijskih kršćana koji su „nestorijanci“ ili „jakobiti“. Od 1845. ovaj naziv se počinje koristiti u Rimskoj kuriji i kasnije je prihvaćen kao službeni naziv za poseban milet unutar Osmanskog carstva.

Snažnija prisutnost Rimske crkve na području Mezopotamije seže uglavnom u XIII. i XIV. stoljeće i veže se s dolaskom franjevaca i dominikanaca na ovo područje s ciljem vraćanja „odijeljene braće“ nestorijanaca i jakobita u krilo Katoličke crkve. Ovi zapadni „misionari“ djeluju uglavnom na području grada Mosula, koji se nalazi na putu između Halepa u Siriji i Bagdada, što će u budućnosti bitno utjecati širenje zapadnog utjecaja na sirijske kršćane.

Žena na čelu Crkve, raskol i jedinstvo s katolicima

Suprotno crkvenim kanonima, od 1450. dekretom patrijarha Šimu'na IV. istočno-sirijski patrijarhat postaje nasljedan, prelazeći s ujaka na sestrića ili kojeg drugog bliskog rođaka. Na ovaj način bogatstvo i utjecaj nagomilavao se u jednoj obitelji. Za patrijarha je često izabiran maloljetni dječak, bez odgovarajućeg obrazovanja i pripreme. Ovaj sustav je imao malu prednost što je poticao stabilnost vlasti, ali je nju često obnašao nedorasli dječak koji je bio pod potpunim utjecajem svoje obitelji. Budući patrijarh nije smio nikada konzumirati meso, čak ni za vrijeme boravka u majčinoj utrobi. Ova posebnost davala je specifičnu ulogu najstarijoj sestri aktualnog patrijarha, koja se već od svoje trudnoće spremala roditi budućeg patrijarha i zato za vrijeme trudnoće nije konzumirala meso, nadajući se roditi muško dijete. Tradicija je zahtijevala da je najstarija sestra morala ostati u celibatu sve do punoljetnosti mladog patrijarha, jer je postajala njegov tutor. Poslije toga mogla je i odustati od celibata i sklopiti brak, ali bilo je slučajeva da je ostajala uz patrijarha kao savjetnica. U pojedinim slučajevima ove sestre su imale i stvarnu moć, tako da se može reći da je u pojedinim vremenskim periodima na čelu Crkve istoka bila de facto žena.

Johana Sulaqa odlazi u Rim i tamo prima biskupsko ređenje od pape Julija III. koji ga proglašava „kaldejskim“ patrijarhom, s imenom Šimu'un VIII. Počinje tako katolički-kaldejski slijed patrijarha u Crkvi istoka. Po povratku iz Rima, novi patrijarh se nastanio u Diyarbakiru (danas u Turskoj) i započeo određene reforme u svojoj Crkvi

Ovaj sustav nasljeđivanja službe patrijarha nije nikada bio u potpunosti prihvaćen u svim slojevima Crkve istoka. Poslije smrti Šimu'na VII. bar Mama 1551. jedan dio Crkve htio je prekinuti s nasljednim sustavom i odbio je prihvatiti patrijarhovog nećaka Šimu'na Denhu kao novog poglavara. Izabrana grupa uglednijih vjernika zajedno s klerom, okupila se 1552. u Diyarbakiru, a kasnije u Mosulu, i odlučila zatražiti ujedinjenje s Rimskom crkvom. Oni su izabrali novog patrijarha, po imenu Johana Sulaqa, poglavara čuvenog samostana Raban Hormzid, u blizini gradića Alkoš. Budući da nijedan od biskupa koji su izabrali novog patrijarha nije bio mitropolit, nisu mogli zarediti novog patrijarha. Johana Sulaqa odlazi u Rim i tamo prima biskupsko ređenje od pape Julija III. koji ga proglašava „kaldejskim“ patrijarhom, s imenom Šimu'un VIII. Počinje tako katolički-kaldejski slijed patrijarha u Crkvi istoka. Po povratku iz Rima, novi patrijarh se nastanio u Diyarbakiru (danas u Turskoj) i započeo određene reforme u svojoj Crkvi.

Kardinal Emmanuel Delly, umirovljeni patrijarh Kaldejske katoličke crkve

Druga strana koja je podržavala nasljednog patrijarha Šimu'na Denhu bila je čvrsto povezana s kurdskim plemenskim vođama koji pozivaju kaldejskog patrijarha u Amadiyu na dogovor. Odmah po dolasku bio je pritvoren i nakon četiri mjeseca umire u zatvoru. Tako počinje dugi konflikt u krilu Crkve istoka između dvije struje, kaldejske (ujedinjene s Rimom) i nestorijanske koja je ostala vezana uz nasljedni sustav patrijarhata. Područja Diyarbakira, Mardina i Sirta (danas Turska) priklonili su se kaldejskom patrijarhatu, dok područja Urmije (danas u Iranu), Salamas i Hakari priklonila su se nestorijanskom patrijarhu. Središnje područje oko Ninive, današnjeg Mosula ostala su dugo područje sukoba dviju Crkvi. Vremenom veći dio istočno-sirijskih kršćana pristupa kaldejskom patrijarhatu, tako da ova grana Crkve istoka postaje većinska na području današnjeg Iraka.

Preseljenje u SAD i ženidba svećenika

Vjernici koji nastavljaju slijediti „nestorijansku“ stranu danas se nazivaju Asirska crkva i žive rasuti na području Iraka, Irana, Indije, Libanona, SAD-a i nekih evropskih država. U XX. st. Asirski patrijarhat doživljava velike promjene – uslijed tragičnih progona velik dio vjernika emigrira u SAD, tako da 1940. patrijarh Šim'un XXI. seli sjedište crkve u SAD (Illiniois). Na Sinodu iz 1965. uvodi gregorijanski kalendar i ukida nasljeđivanje službe Patrijarha. Dopušta se ženidba svim biskupima, uključujući i službi patrijarha. Prvi patrijarh koji je izabran, a nije naslijedio službu je Mar Dinka IV. koji je još uvijek na čelu Asirske crkve u Americi, Australiji i Europi.

Ove odluke izazivaju neprihvaćanje jednog dijela Crkve, naročito one koja je ostala na Bliskom istoku, koji su ostali pri starom kalendaru i starim običajima. Oni imaju svoga patrijarha koji ima sjedište u Bagdadu. Ukupan broj asirskih kršćana danas približno iznosi 400.000. Jedan broj siro-malabarskih kršćana u Indiji slijedi patrijarha u Bagdadu, njihov broj se procjenjuje na oko 35.000.

Kaldejska crkva je danas brojčano najvažnija grana istočno-sirijskih kršćana. Ima jedanaest biskupija u Iraku i još devet u dijaspori (SAD, Francuska, Australija, Turska, Libanon, Iran, Gruzija). Crkva danas broji oko 140 svećenika i oko 400 monaha i monahinja. Posjedovala je mnoge škole dok joj nisu oduzete 1974. u kojima se obrazovalo veliki broj djece. Ima vlastiti teološki fakultet u Bagdadu koji priprema kler za sve kaldejske crkve po svijetu. Poglavar, patrijarh Kaldejske crkve danas je Emanuel Daly III, izabran na čelo svoje crkve 2003. godine.

Rimska crkva dugo je ovu zajednicu tretirala kao drugorazrednu, držeći je svjesno u nekoj vrsti kanonske podčinjenosti, nastojeći što je više bilo moguće latinizirati njezine liturgijske običaje i crkvenu disciplinu

Ulazak u jedinstvo sa zapadnom crkvom imao je svoje pozitivne, ali i negativne strane.

Zbog svoje istočne crkvene tradicije i svoje pripadnosti Sveopćoj, Katoličkoj crkvi, Kaldejska crkva, kao i druge Istočne katoličke crkve, trebala bi biti most između Istoka i Zapada. Trebale bi biti primjer da u jednoj sveopćoj, dakle 'katoličkoj' Crkvi može postojati različitost u jedinstvu. Nitko ne bi trebao odustajati od svoga identiteta, svoje tradicije, kako teološke, tako i liturgijske. Tek tako bi Crkva posjedovala istinski katolicitet.

Međutim, ne može se sakriti da se to u povijesti nije uvijek realiziralo. Sama Rimska crkva dugo je ovu zajednicu tretirala kao drugorazrednu, držeći je svjesno u nekoj vrsti kanonske podčinjenosti, nastojeći što je više bilo moguće latinizirati njezine liturgijske običaje i crkvenu disciplinu. Na Zapadu u vatikanskim krugovima vladalo je uvjerenje da je latinski obred „objektivno“ ljepši (ritus prestantior), i da ima veću spasenjsku vrijednost (ritus tutior) od istočnog obreda.

Kulturalno obraćenje i euharistijsko gostoprimstvo

Bez obzira na neke povijesne negativnosti vezane uz nastanak kaldejske Crkve i na latinski odnos prema njoj, ono što je bitno za ovu Crkvu jest korjenito obnavljanje vlastitog identiteta kao Crkve cjelovite istočne crkvene tradicije. To uključuje ne samo vraćanje istočne liturgijske tradicije u onim dijelovima gdje je ona djelomično latinizirana, nego i obnavljanje vlastite, istočno-sirijske, duhovne i teološke tradicije. Crkva se ne može definirati polazeći samo od obreda, nego od cjelovite crkvene tradicije. Katoličke istočne crkve su po svojoj naravi u potpunosti istočne Crkve, i trebaju vratiti u svemu svoj istočni identitet, a to je proces koji traži jednu vrstu „kulturalnog obraćenja“. Proces koji traži vrijeme, strpljivost i poštivanje senzibiliteta vjernika.

Pripadnica Asirske istočne crkve

Iako se odnos Rimske crkve prema Istočnim katoličkim crkvama uvelike promijenio u pravcu poštivanja i vrednovanja, ipak fenomen „latinizacije“ nije samo stvar prošlosti. Mnoge latinske redovničke zajednice koje djeluju na područjima Istočnih crkava i dalje latiniziraju svoje članove koji pristupaju njihovoj redovničkoj zajednici, oduzimajući tako ono najpotrebnije tim Crkvama: obrazovane mlade ljude koji će izgrađivati i nositi identitet svoga naroda. To je vrsta prozelitizma prema sestrinskim Crkvama koji ne bi smio imati mjesta u suvremenoj 'ekleziologiji zajedništva'.

Odnos dvije „crkve sestre“, nasljednice drevne tradicije Crkve istoka, Kaldejske i Asirske, danas je vrlo dobar. Dvije crkve potpisale su 1994. zajedničku deklaraciju o kristološkim razlikama koje su doktrinarno razdvajale Crkvu istoka i Katoličku crkvu. Ovaj dokument priznaje doktrinarnu ispravnost teoloških formulacija Crkve istoka, glede dvije naravi u Kristu i s obzirom na štovanje Bogorodice. Dvije Crkve izjavljuju svoju zajedničku vjeru u otajstvo utjelovljenja. Crkva istoka obraća se Djevici Mariji kao 'majci' Krista našega 'Boga' i 'Spasitelja', dok rimska tradicija slavi Mariju kao Bogorodicu, 'majku' Božju. I jedni i drugi priznaju ispravnost i točnost i jednog i drugog izričaja, kao posebnosti jedne i druge crkvene tradicije. Ove dvije crkve se zato mogu smatrati „crkvama sestrama“. Prihvaćena je i validnost drevne istočno-sirijske anafore koja nosi naziv Adai i Mari, i seže u II. stoljeće, što je čini vjerojatno najstarijom sačuvanom anaforom (euharistijskom molitvom) na svijetu. Posebnost ove anafore je da nema eksplicitno izraženu anamnezu (riječi sjećanja na ustanovu euharistije) u liturgiji, što je dugo smatrano problemom. Nakon iscrpnog studija ove anafore, vatikanska liturgijska komisija ustvrdila je potpunu teološku ispravnost ove molitve i potvrdila njenu uporabu u Kaldejskoj i Asirskoj crkvi.

Danas ove Crkve prakticiraju i međusobno „euharistijsko gostoprimstvo“, što znači da pripadnici jedne ili druge crkve mogu primati sakramente u jednoj od ove dvije Crkve.

Ovaj teološki dogovor osnažio je Crkvu istoka pred veliko stradanje koje ju je zadesilo posljednjih desetak godina. Danas smo svjedoci tragičnog procesa koji bi mogao završiti potpunim nestankom Crkve istoka iz njezine drevne domovine. Bila bi to nepopravljiva šteta i osiromašenje za cijeli Bliski istok, za arapsko-muslimanski svijet i naravno za cjelokupnu kršćansku baštinu.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas s poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u zemljama islama.