Prošlo je nešto manje od godinu dana od kako su kršćani Mosula i okolnih sela bili prisiljeni napustiti svoje kuće samo s odjećom na sebi. Uz kršćane stradale su skoro sve etničke i religijske manjine koje su stoljećima sačinjavale kompleksni irački mozaik. Oko 50-60% stanovništva čine arapski šiiti, koji su uglavnom koncentrirani na jugu Iraka; 20-22% sastavljeno je od Kurda koji su velikim dijelom suniti i nastanjeni su većinom u sjevernom dijelu. Oko 18% su Arapi suniti nastanjeni u području između Bagdada i Mosula. U malobrojne etničko-religijske skupine još se ubrajaju kršćani, Židovi, Jazidi, Šabak, Mandejci (Sabejci) i Turkmeni.

Arapski šiiti se po demografiji, zemljopisu i povijesti smatraju srcem Iraka i nosiocima njegove specifičnosti unutar arapskog svijeta, i žele da se to odražava i u upravljačkoj strukturi države. Tijekom otomanske uprave ovim područjem, šiiti su bili isključeni iz administrativne strukture, a isto se dogodilo i stvaranjem države Irak i naročito pod upravom Ba'ath partije. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća povećava se progon šiita zbog osnivanja političke grupe Da'va al-Islamija (Islamski apel) kao reakcija na laicizam Ba'ath partije, i naročito kao reakcija na miješanje režima u pitanje šiitske vjerske hijerarhije. Ba'ath je reagirao na „uobičajen“ način, 1975. ubijeno je bez ikakvog sudskog procesa pet članova uleme, a samo dvije godine kasnije vršena su masovna uhićenja u šiitskim svetim gradovima Kerbali i Nadžafu, osam članova uleme je ubijeno. Progon je kulminirao 1980. smaknućem velikog ajatolaha Muhameda Bakira al-Sadra, i njegove sestre Bint al-Huda, spisateljice i aktivistice za prava žena u Islamu. Po prvi puta u iračkoj povijesti ubijen je jedan tako visoki šiitski dostojanstvenik. Među zločine Sadama Huseina ubraja se i uništavanje iračkih močvara na jugu zemlje, nekada najvećeg močvarnog ekosistema u zapadnoj Aziji. Preko 90% teritorija je isušeno kanalima i dodatno uništeno dovođenjem slane vode, jer je to područje bilo nastanjeno šiitima koje je režim smatrao neprijateljima.

Naftna područja sjeveroistočnog Iraka bila su na tom području „očišćena“ od kurdskog stanovništva koje je režim smatrao neprijateljskim. Između veljače i rujna 1988. sistematski je uništeno skoro 4.500 kurdskih sela i ubijeno između 50 i 100 tisuća ljudi, uključujući žene i djecu

Kurdi, potomci Midijaca i Perzijanaca, nisu nikada bili povezani u jedinstven narod. Danas su Kurdi raspodijeljeni manje ili više u četiri države: u Turskoj, Iraku, Iranu i Siriji. U Turskoj ih živi oko 15 milijuna, u Iranu oko 8 milijuna, 5,3 milijuna u Iraku i 1,5 milijuna u Siriji i oko 500 tisuća u raznim državama nastalim raspadom Sovjetskog Saveza.

Prije nego je podijeljen na različite države, kurdski narod je podijeljen na različita plemena i dijalekte kojima govore od kojih su najznačajniji „gorani“ i „kurmangi“. Po religijskoj pripadnosti Kurdi su većim dijelom muslimani suniti, ali ima ih i šiita i pripadnika raznih sinkretističkih religijskih zajednica.

Kurdi su stoljećima dijelili isti prostor sa kršćanima i drugim manjinama, naročito u turskom dijelu Kurdistana, ali i u sjevernom Iraku. Pri kraju Otomanskog carstva i početkom formiranja nacionalnih država na širem području Bliskog istoka, pojedina su kurdska plemena bila iskorištena za pogrome nad kršćanima (Armenima i Sirijcima), jer im je bilo obećano da će dobiti njihovu zemlju i imovinu. Jedna kurdska poslovica kaže otprilike ovako: „između nas i Asiraca razlika je za dlaku, između nas i Armena razlika je kao planina“. Međutim, oba su naroda kroz povijest doživjela masovne progone i uništenja.

Najveće stradanje kurdskog naroda u novijoj povijesti dogodilo se u Iraku, potkraj iransko-iračkog rata, u operaciji koju je Sadam Husein eufemistički nazvao al-Anfal, po osmoj suri iz Kur'ana, koja opravdava podjelu ratnog plijena među vjernicima. Naftna područja sjeveroistočnog Iraka bila su na tom području „očišćena“ od kurdskog stanovništva koje je režim smatrao neprijateljskim. Između veljače i rujna 1988. sistematski je uništeno skoro 4.500 kurdskih sela i ubijeno između 50 i 100 tisuća ljudi, uključujući žene i djecu. Više od 1,5 milijuna Kurda prisilno je smješteno u „kolektivni smještaj“, što je eufemizam za koncentracijske logore. U ovaj kontekst se smješta i stravični zločin u gradu Halubdža i drugim mjestima gdje je kemijskim oružjem ubijano oko 20.000 ljudi. Sličnu su sudbinu doživjeli i Kurdi u sjevernome Iraku, nakon propaloga Golfskog rata, uvjereni da će američke trupe prisutne na terenu podržati kurdsku pobunu protiv diktature Sadamovog režima. Američki interesi nisu očito uključivali i kurdsko pitanje i svijet se po tko zna koji put oglušio za patnju tisuća nevinih ljudi.

Kurdi fajli koji su nastanjivali područja uz iransko-iračku granicu su iranskog porijekla i šiitske vjeroispovijesti. U Iraku su se nastanili za vrijeme Osmanskog carstva i nikada nisu dobili iračko državljanstvo. Progonjeni su znatno više nego drugi Kurdi, ne samo zbog etničke nego i religijske pripadnosti. U vrijeme bathističkog režima bili su sumnjičeni za suradnju s Irancima i sedamdesetih godina prošloga stoljeća masovno deportirani u Iran.

Šabak, etničko-religijska je grupa koja govori kurdskim dijalektom „gorani“. Prakticiraju jedan oblik šiizma, slično alavitima u Turskoj i Siriji. Vjerske obrede obavljaju na turskom, a sveta knjiga koju štuju zove se Kitab al-Manakib ili Bujuruk. U svome vjerovanju imaju dosta sinkretičkih elemenata što ih udaljava od većinskog islama. Među Šabacima je naročito vidljiv sufijski utjecaj i štovanje pirova koji su neka vrsta posrednika između Boga i običnog svijeta. Vrlo je raširena taqija, tj. skrivanje istinskog vjerskog identiteta. U svakodnevnom životu većina ih izgleda i ponaša se u skladu s većinskom vjerskom zajednicom na tom području, jer su stoljećima bili sumnjičeni i prisiljavani na asimilaciju.

Nastanjeni su istočno od Mosula u šezdesetak sela s oko 60.000 stanovnika. Osamdesetih godina pretrpjeli su progone od strane Sadamovog režima i tom prilikom uništena su 22 sela. U posljednje vrijeme na udaru su pripadnika ISIL-a koji ih smatra otpadnicima od islama te ih nemilosrdno progoni i ubija.

Jazidska bogomolja (izvor fotografije: kurir.rs)

Jazidi su religijsko-etnička skupina kurdskog porijekla a razlikuju se od ostalih Kurda po svojoj religijskoj pripadnosti koja je ključni element njihova identiteta. Njihovo vjerovanje ima različitih elemenata, islamskih, kršćanskih, zoroastrijskih. Ponekad ih se površno optužuje i naziva „štovateljima đavla“ jer u njihovoj religiji važno mjesto zauzima „Melek Taus“ (anđeo paun) koji ima dosta sličnosti s Luciferom ili Šejtanom. Jazidi vjeruju da se Melek Taus pokajao nakon pobune protiv Boga i bio vraćen u svoje prijašnje dostojanstvo. Bog mu je dao zemlju na upravljanje, zato mu se Jazidi mole, jer kako kažu „zna biti vrlo nezgodne naravi“. Vrlo je teško ustvari precizno ustvrditi što jezidi vjeruju, jer skoro da i ne postoje pisani izvori. Tradicija se uglavnom prenosi usmenim putem među posvećenim pripadnicima grupe. Neki stručnjaci smatraju je njihova religija bila većinska među kurdskim narodom prije obraćenja na islam, ali za to nema dovoljno dokaza. Ime Jazidi neki izvode od osobnog imena (Jazid) čovjeka koji je ubio Huseina, sina četvrtog halife Alija, zato ih šiiti, koji štuju Alija, ne vole. Jazidi su kroz povijesti bili progonjeni od strane muslimanske većine, stoga je među njima vrlo raširena taqija (simuliranje, skrivanje). Nastanjuju uglavnom područja istočno od Mosula, u podnožju planine Sindžar. Njihovo najvažnije svetište nalazi se u gradu Lališ gdje se nalazi i grob najvažnijeg šejha njihove zajednice.

Asirski i kaldejski kršćani su oduvijek imali dobre odnose s Jazidima, jer su među njima naišli na gostoprimstvo kada su tridesetih godina prognani sa područja turske pokrajine Hakari. U novije vrijeme veliki masakr nad Jazidima počinili su pripadnici Al-Qa'ide u selima Qatanija i Adanija, gdje je u kolovozu 2007. ubijeno preko 500 Jazida a oko 350 ih je bilo ranjeno. Najveći progon doživjeli su ipak kada i kršćani Mosula, 2014, od strane ISIL-a. U moru iračkog nasilja Jazidi su doživjeli najtežu sudbinu. Kada su snage ISIL-a zauzeli područje gdje su oni bili nastanjeni započeo je sustavni progon oko 200.00 pripadnika ove religijske zajednice. U kolektivnom bijegu koji je uslijedio, kolone ljudi su presretane i bile izložene svakoj vrsti nasilja. Žene su silovane, a djeca odvajana od obitelji i slana u vojne kampove na preodgoj i obuku. Smatra se da je oko 1.500 žena i djevojaka bilo izloženo seksualnom nasilju. Oko 500 Jazida pobjeglo je na planinu Sindžar bez hrane, vode i lijekova, mnogi od njih su pomrli od gladi i iscrpljenosti. Pouzdana statistika stradanja Jazida još nije poznata.

Mandejci ili kako ih ponekad nazivaju „kršćani Ivana krstitelja“ su religijska zajednica gnostičkog porijekla. Smatra se da ih ima oko 60.000 i u Iraku uglavnom stanuju na području močvara, duž Šat al-Araba. Relativno brojne grupe Mandejaca žive i u Bagdadu i Mosulu. Mandeizam je monoteistička religija i izraženim dualističkim elementima, gdje se oštro suprotstavlja Božji svijet dobra i svjetlosti svijetu tame i zla. Sveti spisi koje Mandejci poštuju su Knjiga Ivana Krstitelja i Kanonska knjiga molitava. Kao liturgijski jezik koriste jedan posebni oblik aramejskoga. Osobito mjesto u religijskom životu Mandejaca ima krštenje, koje se uvijek obavlja na rijeci.

Poznavanje klasične Mandejske literature, svetih spisa i vjerskog nauka rezervirano je uglavnom uskom krugu posvećenih, dok većina vjernika može prakticirati taqiju,u ovisnosti od prilika i većinske religijske zajednice gdje žive.

Mnoštvo židovskih sela bilo je razbacano po kurdskim planinama, s vrlo malo kontakata s drugim židovskim zajednicama. Gajili su dobre odnose s kršćanskim i kurdskim stanovništvom. Redovito su plaćali porez kurdskim plemenskim vođama i kroz sva protekla stoljeća židovska zajednica nije doživjela pogrome u Kurdistanu

Turkmeni su narod turkijskog porijekla iz centralnoazijskog područja. U Iraku ih ima oko 250.000 po službenoj statistici, dok interni turkmenski izvori tvrde da ih ima oko milijun. Po religijskoj pripadnosti su većinom muslimani suniti i oko 40% muslimani šiiti. Nastanjuju uglavnom područje istočno od rijeke Tigris, između planina Kurdistana i arapskih ravnica, naročito u Kirkuku i Kifriju. Tradicionalno su bili uključeni u državnu administraciju i u otomanskom razdoblju su često korišteni za gušenje kurdskih pobuna. Kao etnička i djelomično religijska manjina i oni su trpjeli diskriminaciju i u novije vrijeme progone.

Židovi su povezani s Mezopotamijom samim svojim porijeklom, jer kao što je poznato iz biblijske pripovijesti, Abraham potječe iz zemlje Ur, odakle odlazi da se nastani u Obećanu zemlju. Židovska nazočnost u mezopotamskoj zemlji seže još u 597. prije Krista, kada babilonski kraj Nabudokonozor, nakon razorenja jeruzalemskoga hrama, deportira stanovništvo u Babilon. Ovdje je židovska zajednica doživjela svojevrsni procvat, jer je imala mogućnosti da dođe u dodir s vrlo naprednim civilizacijama onoga vremena. Razni vladari ovog područja rijetko su se miješali u njihov vjerski život. Gradovi Sura i Pumbedita, na jugu Iraka, postali su centri hebrejske kulture, a ovdje je kodificiran i babilonski Talmud, djelomično na aramejskom jeziku, koji je imao ogroman utjecaj na židovske zajednice u dijaspori.

U vrijeme abasidskog kalifata Bagdad je postao centar židovske zajednice sa svojim velikim učenjacima. Propadanje počinje s najezdom Mongola na Bagdad. Porušene su sve sinagoge u Basri i Bagdadu i mnoštvo Židova je pobijeno. Mnogi preživjeli su se povukli na sjever zemlje u Kurdistan i Mosul koji postaje novi centar židovske zajednice. Značajni intelektualni centri su postojali u Berzanu i Halubdži. Mnoštvo židovskih sela bilo je razbacano po kurdskim planinama, s vrlo malo kontakata s drugim židovskim zajednicama. Gajili su dobre odnose s kršćanskim i kurdskim stanovništvom. Redovito su plaćali porez kurdskim plemenskim vođama i kroz sva protekla stoljeća židovska zajednica nije doživjela pogrome u Kurdistanu.

Britanski konzul u Bagdadu 1910. piše kako je u čitavom Osmanskom carstvu židovska zajednica, poslije one u Solunu, u Bagdadu najbrojnija. Početkom dvadesetoga stoljeća Židovi su činili 5-10 % stanovništva Mosula, 10 % stanovništva Basre i 15-20% građana Bagdada.

Židovi, kršćani i muslimani zajedno su hodočastili na grobove starozavjetnih proroka: Danijela u Kirkuku, Jone u Ninivi, Nauma u Alkošu, pismoznanca Ezre blizu Basre i proroka Ezekiela u blizini Kifle.

Poslije osnivanja države Izrael, velika većina od 120.000 Židova napušta Irak između 1951. i 1952. godine. Početkom dvadeset prvog stoljeća u Izraelu živi oko 100.000 Židova porijeklom iz Kurdistana, uglavnom u jeruzalemskoj četvrti Zikhron Yosef.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća živjelo je još oko 4.000 Židova u Iraku. Sadamov režim ih 1968. sumnjiči za špijunažu u korist Izraela. Nekolicina ih je ubijeno, a većina je prebjegla u Iran. Danas se procjenjuje da je u Iraku ostalo par stotina Židova, uglavnom u Bagdadu.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas s poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u zemljama islama.