Bez obzira na njihova vjerovanja i strukture, sudbina vjerskih ili etničkih zajednica umnogome ovisi o zemljopisu, dakle o uvjetima koji su izvan kontrole čovjeka. Crkve u Egiptu i u Mezopotamiji imale su puno zajedničkih elemenata: obadvije su razvile organizirane institucije i propovijedale svoj nauk na lokalnim, narodnim jezicima (koptski i sirijski). Zemljopisni položaj, ipak, pomaže da se razumije kako su mezopotamijske Crkve skoro iščezle sa povijesne scene (barem na svome tradicionalnom području) a kako se Crkva u Egiptu za sada uspjela održati, i brojčano i kvalitativno.

Kršćanske zajednice u Siriji, Mezopotamiji i Perziji imale su otvorena vrata prema Centralnoj Aziji i još dalje na istok. Na temelju te mogućnosti razvile su vrlo plodnu misionarsku aktivnost i proširile se na ta područja. Drugo lice tih prilika bila je konstantna izloženost nomadskim narodima, tako da su na koncu invazije mongolskih i turskih plemena potpuno izbrisale kršćansku nazočnost u Centralnoj Aziji.

S druge strane, zaštićeni zemljopisni položaj egipatskih Crkava ključno je doprinio opstanku kršćanstva u Egiptu. Egipat je kroz povijest bio pošteđen velikih razaranja, uključujući i vrijeme Tamerlana, koji nije nikada ušao u Egipat, iako mu je egipatski sultan plaćao porez.

Razumjeti ulogu zemljopisa u opstanku nekih kršćanskih zajednica postaje od ključne važnosti, ne samo za velike Crkve u Egiptu, nego i za manje zajednice po cijelom Bliskom istoku.

Još jedan čimbenik koji je bitno utjecao na preživljavanje nekih zajednica kroz povijest, a koji je opet povezan sa zemljopisnom, jest nazočnost ili odsutnost centralne vlasti na nekom području. Prije modernog vremena malo je država imalo mogućnost kontrolirati u potpunosti vlastiti teritorij, tako da su manjine nalazile najbolju mogućnost opstanka u područjima gdje je centralna vlast bila slabija.

Jedna stara priča pripovijeda kako su vjernici došli rabinu i upitali ga ima li kakva efikasna molitva protiv cara. Rabin je odgovorio: naravno da ima, i ona glasi: Da Bog poživi cara... daleko od nas.

Prirodne karakteristike neke teritorije stvarale su religijskim i drugim manjinama utočišta, od kojih je car ili sultan bio na spasonosnoj udaljenosti.

Neki geograf koji ne bi znao ništa od povijesti nekog područja, mogao bi svejedno, promatrajući samo dobru mapu nekog područja, izvući dobre zaključke gdje bi se najvjerojatnije mogla nalaziti zona boravka manjinskih religijskih zajednica. Traže se u prvom redu područja u kome nema velikih gradova i dobrih putova. Često su to zone koje su teško dostupne, planinski masivi, pustinje ili močvarna područja.

Na čitavom Bliskom istoku, manjinske religijske zajednice prosperiraju u planinskim područjima, gdje su vjernici mogu skloniti u teško vrijeme, i u ekstremnim uvjetima, gdje je lakše organizirati oružani otpor. I moderne vojske imaju poteškoće ratovati na ovakvim područjima. Nomadske i stočarske zajednice lakše su opstajale u kriznim vremenima, jer su mogli svoje blago relativno lako ponijeti sa sobom i skloniti se u nepristupačnije krajeve, što je bilo puno teže zemljoposjednicima. Životni standard zemljoradnika je redovito viši, ali je i puno više izložen kontroli centralnih vlasti. Jedan putnik po Levantu iz XVII. stoljeća piše: „Nepristupačna mjesta uvijek su bila utočište slobode“. Najbolji primjer za to su maroniti na Libanonskoj planini, koji su u VII. stoljeću morali pobjeći iz plodnih sirijskih ravnica i potražiti utočište u nepristupačnim planinama Libanona, gdje su do danas opstali.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' dr. Marinko Pejić piše o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 49. tekst

U Mezopotamiji (današnji Irak i dio Turske) najduže su opstale zajednice koje su živjele iznad 600-900 metara nadmorske visine. Tako je asirska zajednica dugo vremena opstala u visokom i neprohodnom planinskom masivu Hakari, u današnjoj Turskoj. U Africi, ravničarska kršćanska Nubija (Sudan) podlegla je pod najezdom muslimana, dok je planinska Etiopija opstala do danas.

Često takva nepristupačna mjesta pružaju utočište mnogim sličnim, disidentskim etničkim ili religijskim grupama. Libanonska planina je tako domovina ne samo maronitima, nego i druzima i šiitima, obadvije grupe su u prošlosti trpjele progone od strane muslimanske sunitske većine. Osim što je bio utočište progonjenim kršćanima, sjeverni Irak je bio i posljednje sklonište za jazide. U takvim uvjetima, centralna vlast je često koristila druge, uglavnom muslimanske manjinske zajednice protiv kršćana. U mnogim okolnostima druzi i šiiti su predstavljali smrtnu opasnost za maronite u Libanonu, kao što su Kurdi poslužili za progon i masakre Asiraca u Iraku i Armena i Sirijaca u Turskoj. Ako promotrimo danas područje koje kurdski aktivisti nastoje proglasiti državom Kurdistan, vidjet ćemo da to najvećim dijelom koincidira s nekadašnjom kršćanskom Mezopotamijom.

Za razliku od ovih zemljopisnih karakteristika, drugi faktori koji su štitili manjinske kršćanske zajednice u zemljama islama bili su privremenog karaktera, ali ipak ne manje važni. Ako su neke zajednice našle utočište u teško dostupnim područjima, druge su pronašle utočište u graničnim područjima, gdje su lako mogle potražiti pomoć s druge strane granice, u zemljama gdje nisu trpjele progon. Važnost granica za preživljavanje manjinskih zajednica objašnjava njihovu bogatu nazočnost duž zemalja koje su nekada razdvajali Rimsko i Perzijsko Carstvo, i koje su kasnije razdvajale bizantsko od muslimanskog područja. Armenija, Sirija i Mezopotamija bile su domovina mnogim disidentskim kršćanskim grupama, smatranim heretičnim od strane službene Crkve. Haran, u blizini Edesse (današnja Urfa u Turskoj), ostala je otvoreno poganska tijekom kršćanske vladavine ovim područjem, i popušta tek sa muslimanskom invazijom u IX. stoljeću. Ni tada se Haran nije tako jednostavno islamizirao, jer su u njemu još dugo opstali neki tajni manihejski samostani.

U vrijeme krize kršćani iz Gornjeg Egipta mogli su pobjeći preko granice u Nubiju. Disidenti su mogli ponekad iskoristiti i simpatije i obiteljske veze lokalnih vladara s nekom religijskom zajednicom, koji nisu uvijek bili skloni provoditi represivnu politiku centralne vlasti.

Uvjeti koji su u prošlosti omogućili kršćanima da opstanu, pojavom modernih država s tendencijom kontroliranja svog cjelokupnog teritorija pokazali su se kobnim. Prve moderne države mogle su tolerirati manjine samo unutar udaljenih enklava, centralnoj vlasti jedva dostupnih, ali upravo te karakteristike su učinile postojanje tih enklava neprihvatljivim za nacionalne države posljednjih stoljeća.

U XIX. i XX. stoljeću proširile su svoj utjecaj i na najudaljenija područja pod svojom upravom. Razvojem željeznice, tiska i drugih modernih sredstava komuniciranja, nacionalni standardi proširili su se i do najudaljenijih dijelova država. Rastuća nacionalna svijest, potpomognuta vanjskim opasnostima, dovela je do skretanja pozornosti na područja nastanjena manjinama, koje se počinju doživljavati kao unutarnji neprijatelji i moguća žarišta secesionističkih težnji.

U ovakvim uvjetima, enklave smještene na granicama postaju vrlo pogodno područje za intervencije izvana. Kada se već donese odluka da se eliminira neke „problematična“ zajednica, nove tehnologije su to sada i olakšavale. Nove tehnologije omogućavaju i brzo širenje ideja, kao nikad dotada. Jedna užarena propovijed održana u Kairu ili Konstantinopolu mogla je u malo dana izazvati ozbiljne posljedice za kršćane udaljene stotinama kilometara.

Nove nacionalne države i režimi u njima instalirani, temeljili su svoju legitimnost na ratnim uspjesima u stvaranju država, koji su često koincidirali sa etničkim čišćenjem i genocidom, kao u slučaju kemalističke Turske. I u Iraku, masakri nad Asircima 1933, iako su užasnuli evropski svijet, polučili su velike simpatije na Bliskom istoku i dodatno osnažili nacionalnu svijest tek nastale države Irak. Asirska tragedija pogodovala je karijeri generala koji je za nju bio odgovoran, Kurda Bakra Sidqia, koji je iz svega izišao kao nacionalni i vjerski heroj. Asirski kršćani su proglašeni nacionalnim izdajnicima, i u toj perspektivi bilo je potpuno legitimno kazniti ih.

Iz svoje duge borbe za opstanak, kršćani bi mogli naučiti određene lekcije koje im mogu biti dragocjene, posebno danas.

Pojedine crkve su, da bi garantirale svoj opstanak sklapale savezništva sa pojedinim narodima ili političkim opcijama, ali čineći to upuštale se u opasno kockanje, koje često privlači na sebe srdžbu političkih protivnika. Kršćani bi, bolje od drugih, trebali uviđati promjenjivost politika, jer politički dogovori i savezništva rijetko su trajni, iako se takvima mogu činiti u određenom trenutku.

Na sličnu, nesigurnu budućnost, se odlučuju crkve kada se previše vežu uz samo jednu etničku ili jezičnu grupu, zapostavljajući druge. Kršćanstvo tada postaje etnička ili rasna odrednica, a ne otvoren poziv čitavom društvu i svim ljudima. Ovakva, „etnička“ formula može funkcionirati dugo vremena, ali ako ta grupa oslabi ili čak nestane, onda i te Crkve propadaju s njima.

Vidjeli smo, kako su određeni, posebno zemljopisni, čimbenici dugi niz stoljeća utjecali na opstanak kršćanskih zajednica u zemljama islama, ali i kako su te iste karakteristike vremenom postajale neefikasne i u određenim slučajevima kobne.

Mnoge kršćanske zajednice na Bliskom istoku danas su na samom rubu nestanka, hoće li u budućnosti uspjeti pronaći model koji će im osigurati dostojanstven život u zemljama islama?

(Marinko Pejić, Prometej.ba)