Širenje kršćanstva sirijske tradicije u Centralnoj Aziji, znači u prostranim područjima između rijeke Oks (današnja Amu Darya) i Aralskog jezera na zapadu, Kine na istoku, planinski lanac Himalaja na jugu i sjevernog Sibira na sjeveru, počinje vrlo rano. Ima nekih indicija da je već u III. stoljeću bilo kršćana u Bahtriji, na sjeveru današnjeg Afganistana, ipak kršćanska nazočnost u područjima istočno od Perzije, može se sa sigurnošću utvrditi tek u IV. st. (360), u Mervu, na području današnjeg Turkmenistana. Kršćanstvo koje se tamo proširilo pripadalo je uglavnom istočno-sirijskoj tradiciji, dakle Crkvi istoka (nestorijanci), iako je u puno manjoj mjeri bilo i kršćana zapadno-sirijske tradicije, armenske i melkitske tradicije.

Informacije o kršćanskim zajednicama, uglavnom nestorijancima, u Centralnoj Aziji, crpimo iz različitih izvora: kanonskih, književnih, epigrafskih i arheoloških.

Kanonski dokumenti koji donose spise sinoda Crkve istoka, spominju mitropolijska sjedišta i biskupije koje su im pripadale. Tu saznajemo da je na sinodi 424. sudjelovao i biskup Merva, na području današnjeg Afganistana, kao i biskup Sigistana, što potvrđuje kršćansku nazočnost još u to vrijeme na području koje se prostire od današnjeg Turkmenistana do južnog Pakistana. Crkvena povijest s početka XIV. st. nabraja mitropolite Crkve istoka, njih ukupno 27, i donosi njihova sjedišta. Neka od sjedišta su u Centralnoj Aziji: Merv, Herat, Kina, Indija, Tabaristan, Samarkand, Sigistan, Khanbaliq, Tangut, Kašhgar i Nuwakit. U trenutku stvaranja ovog popisa, možda mitropoliti nisu fizički boravili u svim ovim sjedištima, ali činjenica da su ova mjesta imala svoga crkvenog poglavara, govori da je tamo kršćanstvo bilo rasprostranjeno, počevši od IV/V. pa do XIV. st.

S kanonskim izvorima su usporedive informacije koje nam dolaze izravno od hijerarhije Crkve istoka. Na prvom mjestu tu je korespondencija katolikosa Timoteja I. (780-823). Dva mjesta su posebno zanimljiva: u jednom pismu on spominje kako je „kralj Turaka sa skoro svim narodom prihvatio kršćanstvo i tražio da za njegov narod ustanovi jednu mitropoliju, što je on i učinio“. Na jednom drugom mjestu, raspravljajući o liturgijskim pitanjima, katolikos spominje kako se njegova Crkva proširila po svem istoku: u svim regijama Babilonije, Perzije i Atora, kao i među Kinezima, Indijcima, Tibetancima i Turcima, među različitim narodima i jezicima.

Među književnim izvorima koje govore o nazočnosti kršćana na području Centralne Azije, nailazimo na spise nastale u okviru Crkve istoka, različite vrste kronika, pripovijesti, kao i svjedočanstva putnika i istraživača, među njima je naravno i čuveni Marko Polo.

„Crkvena kronika“ (na sirijskom), čiji je autor Barhebreus (1225/26-1286.) spominje kako je mitropolit Merva, Abdišo, izvijestio katolikosa o obraćenju naroda Kereit, nakon što se njihovom kralju u jednoj oluji ukazao jedan svetac i pomogao mu da izbjegne sigurnu smrt. Kralj se obratio na kršćanstvo i potražio u svojoj blizini kršćanske trgovce koji su mu prenijeli osnove kršćanske vjere. Saznavši da sirijski kršćani prakticiraju vrlo strog post kroz četrdeset dana prije Uskrsa, kralj postavlja mitropolitu pitanja, kako njegov narod, koji se hrani uglavnom mesom i fermentiranim mlijekom, može tako dug period preživjeti bez mesa i mlijeka, jer druge hrane u njih nema. Katolikos mu odgovara da post do određene mjere mogu prilagoditi svojim prehrambenim navikama, točnije, zabranjuje im meso, ali ipak dopušta slatko mlijeko. Nadalje, preporučuje im da barem za Uskrs nabave malo pšenice i vina, da mogu služiti euharistiju i pričestiti se. U pripovijesti se nigdje ne spominju gradnja crkava, kako je to u drugim krajevima bilo običaj. Budući da je narod Kereita bio nomadski, svećenici su se kretali zajedno s narodom i obavljali službu Božju u šatoru. Iz kronike se vidi da su pitanja koja postavlja novo-obraćeni kralj više ritualne i praktične naravi (post, molitva, zakoni) a manje doktrinarne.

Mnogi evropski putnici i trgovci govore o kršćanskim (nestorijanskim) zajednicama koje su susreli u Centralnoj Aziji, među njima i franjevci: Guglielmo di Rubruk i Giovanni di Montecorvino, koji izvještavaju o nestorijanskim kršćanima među Ujgurima. Važne informacije nalaze se i u arapskim geografskim izvorima, kao što je knjiga Ibn Hawqala (putnik i trgovac iz X. st.) koji donosi vijesti o sirijskom samostanu na području Samarkanda.

Sačuvani su i mnogobrojni epigrafski tragovi, među kojima je, naravno, najpoznatiji spomenik iz Xi'ana, otkriven 1625., u drevnoj prijestolnici kineske dinastije Tang (618-907). Spomenik je podignut u dvorištu samostana osnovanog 638., po naredbi cara Taizonga, u zapadnom dijelu grada. Na njemu je zapisana pripovijest o dolasku kršćanstva u Kinu. Na spomeniku je, na kineskom jeziku, zabilježena i kratki sažetak kršćanske vjere i imena svećenika i monaha koji su iz Mezopotamije došli u ovo područje propovijedati evanđelje. Iz natpisa saznajemo kako je car glavnom svećeniku Yazd-Bozedu, dodijelio titulu mandarina sa najvišim počastima, iz čega se može zaključiti da je nestorijanski kler bio dobro integriran u kinenski administrativni sustav.

Drugi primjeri epigrafskih tragova, puno manje elokventni, uglavnom su nadgrobni spomenici. Radi se o kršćanskim nadgrobnim spomenicima razasutim po čitavoj Centralnoj Aziji, preciznije, na području koje se za vrijeme carske Rusije nazivalo Semirječje (sedam rijeka), na turskom Yetisu, što bi odgovaralo današnjem Kirgistanu, južnom Kazahstanu i zapadnim dijelovima Kine. Radi se uglavnom o neobrađenom kamenju nepravilnog oblika, s urezanim križevima, oko kojega je redovito natpis na sirijskom ili turskom jeziku, ali uvijek na sirijskom pismu. U većini slučajeva radi se o imenu pokojnika, datumu smrti, ponekad se donosi zanimanje (najčešće ako su pripadali kleru, đakoni, svećenici, katehisti i sl.). Natpisi datiraju uglavnom od XI. do XIV. stoljeća. Osim tradicionalnih sirijskih imena, najzastupljenija su turska imena, što se dovodi u vezu s kristijaniziranim turskim stanovništvom. Smatra se da su to ostatci kršćanskih Sogdijanskih naroda, koji su vremenom napustili nomadski način života i poprimili elemente turske kulture.

Osim nadgrobnih spomenika, rijetki su drugi kršćanski natpisi. Sačuvani su ponegdje na području Samrakanda (Uzbekistan) i u „Bijeloj pagodi“ u Mongoliji, gdje nailazimo na stihove na turskom, pisane sirijskim pismom.

Uzevši u obzir što je do sada rečeno o kršćanskim-nestorijsnskim zajednicama u Centralnoj Aziji, moglo bi se očekivati znatne arheološke ostatke. Ako su postojala sva ta mitropolijska sjedišta, očekivalo bi se da su gradili i crkve, ili samostane, ali nije tako. Arheološka nalazišta su relativno siromašna. U Urgutu (Uzbekistan), pronađeni su temelji crkve, ponegdje su pronađeni i naprsni križevi (pektorali), ostatci srebrnog liturgijskog posuđa i dijelovi tkanina dekorirani križevima.

Puno bogatija u odnosu na arheološke izvore, jest literarna ostavština na ovim područjima, iako se i ona nalazi uglavnom u fragmentima. Pronađeni tekstovi, osim sirijskog, uglavnom su pisani na sogdijanskom jeziku, što je, uz pahlavi i partski, jedan od najvažnijih iranskih dijalekata, rasprostranjen na području između današnjeg Uzbekistana i Tadžikistana. Moderni oblik iranskog dijalekta vaghnobi, potječe od sogdijanskog jezika. Osim sogdijanskog, zastupljeni su i turski i kineski jezik. Većina rukopisa pronađena je na lokalitetu Bulayiq, u oazi Turfan i na lokalitetu Hara-Hoto (Kina), i plod su istraživanja evropskih stručnjaka u XX. stoljeću.

Raznolikost pronađenih jezika svjedoči, s jedne strane želju da se sačuva i promovira sirijski kao liturgijski jezik, a s druge strane spremnost da se koriste i drugi „regionalni“ jezici. Većina tekstova su prijevodi novozavjetnih tekstova i psalama, dakle prije svega temeljnih tekstova u liturgijskoj uporabi. Već u domovini, u Mezopotamiji i Perziji, jezični horizont Crkve istoka bio je vrlo raznolik i kompleksan. Maternji jezik mnogih perzijskih kršćana, od kojih su neki dospjeli i do najviših položaja, kao katolikos Mar Aba, bio medio-perzijski, koji je ušao u liturgijsku uporabu možda već od V. stoljeća. Uz različite jezike, ide i korištenje različitih pisama: sirijsko za sirijski, ali i sogdijanski i turski jezik, sogdijansko za različite oblike sogdijanskog i ujgursko za različite oblike turskog.

Kršćanska literatura na sogdijanskom i turskom seže u period od VIII. do XIII. stoljeća. Pronađeni su nepotpune verzije knjige Psalama (u sirijskoj verziji Pešita), kao i djelovi Novog zavjeta i Tacijanovog Diateserona. Ponekad su u tekstovima naizmjenično prisutni originalni sirijski pasusi, s prijevodima na sogdijanski. Mnogi tekstovi su dijelovi svakodnevnog Lekcionara, poneki himni i molitve i jedan „Credo“ na sogdijanskom.

Pronađeni su i drugi tekstovi, uglavnom patristički tekstovi, kao: Apoftegmatapatrum, kao i Evagrijev Antirrethikos, razne homilije i komentari na neke liturgijske tekstove.

Za razliku od Zapadne crkve, Crkva istoka u svome širenju nije mogla računati na pomoć kršćanske države. Naprotiv, odnos Crkve istoka i režima u kojima je živjela, prvo perzijski sasanidi, potom Arapi muslimani, bili su uvijek konfliktni (osim u kratkom periodu mongolske vladavine). Evidentan misionarski uspjeh ove Crkve plod je isključivo privlačnosti propovijedanja njenih članova.

Ogromno prostranstvo na kojima se Crkva istoka bila proširila bilo je ispresijecano dobro utvrđenim trgovačkim putovima, na kojima su bili prisutni i kršćanski sogdijanski trgovci koji su često, uz svećenike, bili glavni nosioci kršćanske vjere u Centralnoj Aziji.

U svom širenju u Centralnu Aziju, kršćanstvo se susreće s religijama koje su prisutne na tom području. Iz tekstova koji su nam dostupni može se zaključiti da se radilo uglavnom o šamanizmu ili o štovanju različitih vrsta „duhovnih sila“, bez razvijenijeg oblika religije koja bi uključivala određenu doktrinu i obrede. Turski i mongolski „svećenici“ koji se spominju bili su uglavnom šamani koji su se trudili rješavati konkretne životne probleme ljudi i društva, kao što su bolesti i sl. Radi se više o jednoj ritualnoj duhovnoj praksi koja je usmjerena na „dobre odnose“ s prirodnim i natprirodnim silama. Nije zabilježeno da je Crkva istoka naišla na protivljenje svome propovijedanju ili da je bila izložena progonima.

Situacija je bila nešto drugačija sa Ujgurima, koji su obitavali u oazi Turfan, jer se radilo o razvijenoj civilizaciji, koja je već bila došla u kontakt s budizmom i manihejizmom. Ovdje se kršćanstvo moglo služiti filozofskim i religijskim kategorijama prisutnim u ovim doktrinama da izrazi svoje religijske koncepte.

U procesu inkulturacije na području Centralne Azije, najdalje se otišlo u području gdje je vladala kineska civilizacija. Temeljni izrazi kršćanske vjere (Bog, Trojstvo ) ili crkveni (svećenik, monah...) prevedeni su na kineski približno sličnim terminima uzetim iz budističke ili taoističke tradicije. Kineski kršćani su bili dobri poznavatelji i klasične kineske literature i u svome djelovanju ostvarili su plodnu suradnju i s budističkim monaškim krugovima.

Ova plodna kulturna i religijska razmjena prekida se carskim dekretom 845. koji zabranjuje djelovanje svim stranim kultovima u Kini, što pogađa posebno kršćane i budiste. Nakon toga kršćanstvo u Kini nikada više neće biti u toj mjeri „obučeno u kinesko ruho“.

Na širem području Centralne Azije kršćanstvo nestaje u XIV., kada ovo područje pogađa strašna epidemija kuge koja je desetkovala stanovništvo, pa tako i kršćane. U istom periodu u Mezopotamiji i Perziji obraćanje na islam mongolskih vladara svelo je Crkvu istoka na puko preživljavanje tako da nije mogla održavati ni vlastite zajednice, a još se manje brinuti za preostalo kršćansko stanovništvo u Centralnoj Aziji.

Autor: Marinko Pejić
Prometej.ba/04-2016