Konfesionalne zajednice u Libanonu su socijalne grupe povezane zajedničkom religijom ili liturgijskim obredom. Ove zajednice koje su se formirale tijekom povijesti imaju svoju specifičnu strukturu koja se razlikuje od zajednice do zajednice. Osim vjerske, one imaju i druge uloge u libanonskom društvu. U velikoj mjeri kontroliraju obrazovni sustav, posjeduju škole i vlastita sveučilišta, kao djelomično i bolnice i socijalne ustanove, klubove i okupljališta mladih.

Pojedine konfesionalne zajednice su preko deputata zastupljene u parlamentu, i u ministarstvima, proporcionalno brojčanoj snazi zajednice. Najvažnije službe u državi pripadaju najbrojnijim zajednicama. Po istom kriteriju podijeljene su javne službe. Iz pojedinih zajednica nastale su vodeće političke stranke, s vlastitim paravojnim postrojbama koje regrutiraju iz članova tih zajednica. Često su pojedine zajednice politički povezane s određenim centrima moći u arapskom ili evropskom svijetu, preko svojih duhovnih centara koji se nalaze izvan Libanona. Analogno tome imaju i političke veze sa drugim arapskim ili zapadnim državama. Svaka zajednica je na poseban način povezana s određenom problematikom u državi, već prema dominantnoj ideologiji koja je karakteristična za pojedine zajednice. Izražavanje i širenje određene ideologije događa se putem medija (novina, televizije, radija) koji su opet u većoj ili manjoj mjeri povezani s pojedinom zajednicom.

Često su pojedine zajednice politički povezane s određenim centrima moći u arapskom ili evropskom svijetu, preko svojih duhovnih centara koji se nalaze izvan Libanona

Na socijalno-demografskom planu, teritorijalna rasprostranjenost zajednica nije homogena, članovi različitih zajednica žive na istom teritoriju, iako u nekim ruralnim područjima postoji tendencija grupiranja, kao i u nekim gradovima gdje su se formirale u manjoj ili većoj mjeri homogene četvrti. Na kulturološkom planu, osim karakteristika koje su zajedničke svim zajednicama, postoje i one koje su karakteristične za svaku pojedinu zajednicu. Ponekad je to jezik, ili neki posebni običaji vezani uz vjersku ili ritualnu pripadnost, položaj žena u društvu, struktura obitelji, posebni blagdani, kuhinja, način odijevanja i slično.

Duboko ukorijenjena povezanost pojedinaca s vlastitom zajednicom, iako u blagom padu, čini od njih neku vrstu obiteljske mreže koja pruža glavni identitet Libanoncima i u mnogome određuje konkretni život ljudi.

Libanonski mozaik sastavljen je iz 18 konfesionalnih zajednica:

Tijekom otomanskog upravljanja današnjim libanonskim područjem, kršćanske zajednice, većim dijelom su to bili maroniti, nisu bili podložni klasičnom sustavu zime kako je to bilo uobičajeno za kršćanske zajednice u muslimanskom svijetu. Otomanska imperija nije nikada u potpunosti izravno vladala libanonskom planinom, nego je uglavnom vršila tu svoju vlast preko sustava posrednika. Carstvo je bilo podijeljeno na vilajete na čelu kojeg je bio valija. U Libanonu je on upravljao pomoću plemstva ili uglednika (iqta'iyyin), koji su ubirali poreze i vršili druge upravne i administrativne poslove. Ovi uglednici dijelili su se na emire, (muqaddamin) i šeike, koji su bili teritorijalno raspoređeni na područjima gdje je njihova obitelj imala posjede.

Uglednici, pogotovo najvišeg staleža, bili su ponajviše druzi, suniti i šiiti. Kršćani, uglavnom maroniti, pripadali su srednjem i nižem staležu ove kategorije.

Seljaci su bili iz svih konfesionalnih zajednica, ali ipak većim dijelom su bili maroniti, druzi i šiiti. Obrtnici i trgovci pripadali su uglavnom sunitskoj i melkitskoj zajednici. Državni službenici i vojnici su bili uglavnom suniti, i u manjoj mjeri i nižim staležima maroniti, druzi i melkiti.

Može se lako uočiti kako su muslimanske zajednice, naročito suniti i druzi bile favorizirane s obzirom na sudjelovanje u upravljanju, u odnosu na kršćanske i šiitske zajednice. Položaj kršćanskih zajednica se bitno izmijenio početkom XIX. stoljeća. Ova promjena vezana je uglavnom uz rastući utjecaj i ekspanziju evropskih sila na Bliskom istoku. Ovaj utjecaj se ogledao naročito u tri sljedeća segmenta:

- Širenje evropskih edukativnih i sanitarnih institucija, uglavnom u organizaciji katoličkih misijskih organizacija, tiče se većinom kršćanskih zajednica, budući da su muslimani u početku bili prilično nepovjerljivi prema tim procesima;

- Trgovačka i gospodarska ekspanzija evropskih država na Biskom istoku ima kao bazu Bejrut i obližnju Libanonsku planinu, gdje je većinsko kršćansko stanovništvo koje rado surađuje u tom moderniziranju ekonomije i trgovine.

- Različiti aspekti evropske ekspanzije na Bliski istok temeljito su promijenile odnose snage među konfesionalnim zajednicama, naročito u području Libanonske planine. Sanitarni standardi koje su Evropljani donijeli sa sobom i koje su iskoristili u puno većoj mjeri kršćani, doveli su i do većeg demografskog rasta kršćanskog stanovništva. Evropska trgovačka ekspanzija dovela je do rapidnog slabljenja obrtništva i do planske proizvodnje pojedinih proizvoda, kao svila, koji su bili određeni za evropsko tržište.

Tijekom francuskog mandata nad Libanonom (1922-1941) dolazi do postupnog izjednačavanja stanja među zajednicama, i to u prvom redu zbog veće dostupnosti školstva muslimanskom stanovništvu. Francuska vlada osniva čitav niz javnih škola u područjima gdje do tada nije bilo školskog sustava

Ove promjene dovode do krize ruralnih područja, koja će izbiti u proteste i nemire (između 1820. i 1858) i dovesti do slabljenja utjecaja vodećih plemićkih obitelji, koje su većinski bile druzi, nasuprot usponu kršćanskog maronitskog stanovništva. To će na koncu dovesti do sukoba dvije zajednice, koje su do tada živjele u miru. Sukobi će degenerirati u masakr nad maronitima 1860, što će izazvati vojnu intervenciju evropskih sila i postupno stvaranje neovisne države Libanon.

Tijekom francuskog mandata nad Libanonom (1922-1941) dolazi do postupnog izjednačavanja stanja među zajednicama, i to u prvom redu zbog veće dostupnosti školstva muslimanskom stanovništvu. Francuska vlada osniva čitav niz javnih škola u područjima gdje do tada nije bilo školskog sustava, naročito na području sjevernog i južnog Libanona i na području Bekee, gdje je većinsko stanovništvo bilo muslimansko. Na kraju mandata (1941) razlike u stupnju opismenjavanja su još vidljive, iako se one postupno smanjuju. U tom periodu među kršćanima je 71,2 % pismenih, dok je među muslimanima 27,2%. Tijekom mandata vlada posvuda i ekonomska recesija, koja pogađa posebno masovnu proizvodnju svile namijenjenu za francusko tržište, sektor gdje su u većoj mjeri bile zastupljene kršćanske zajednice, i tako doprinosi ekonomskom i socijalnom izjednačavanju kršćanskih i muslimanskih zajednica.

Postizanje državne neovisnosti koja koincidira sa krajem Drugog svjetskog rata, donosi sveopću obnovu ekonomije cijele zemlje, u kojoj podjednako sudjeluju sve konfesionalne zajednice. Postiže se i nacionalni konsenzus o podjeli vlasti među najbrojnijim konfesionalnim zajednicama, što rezultira i podjelu javnih službi među kršćanskim i muslimanskim zajednicama. Država poduzima opsežne javne radove na izgradnji infrastrukture po cijeloj zemlji, pazeći da tim progresom budu obuhvaćene sve zajednice i sva područja. Libanon doživljava ekonomski procvat s porastom standarda života svih njegovih građana. Ekonomski procvat praćen je i demografskim rastom, zbog poboljšanja uvjeta života, posebno ruralnog šiitskog stanovništva, koje je do tada bilo u vidljivom zastoju u odnosu na druge zajednice.

Tijekom građanskog rata, Libanon je napustilo između 600 i 700 tisuća ljudi, oko 80% njih su bili kršćani

Demografski rast šiitskog stanovništva, uzrokuje i porast interne migracije, iz ruralnih područja Bekee u zapadno predgrađe Bejruta, koje sada postaje većinski šiitsko. Ovo masovno doseljavanje šiita u Bejrut, imat će veliki upliv tijekom građanskog rata u Libanonu (1975-1990). Tijekom rata, iz zapadnog Bejruta prisilno se preseljava skoro 670.000 kršćana. Kršćani se sele i s juga zemlje i iz područja doline Bekee, prodaju zemlju muslimanima i često emigriraju u SAD i Australiju. To je uzrokovalo da je velik dio plodne zemlje sada u vlasništvu muslimanskih zajednica.

Tijekom građanskog rata, Libanon je napustilo između 600 i 700 tisuća ljudi, oko 80% njih su bili kršćani. Sudjelovanje u kršćana u političkom životu države sve je manje, što uvjetuje i smanjenu mogućnost utjecaja na državni aparat, tako da imaju manje pristupa sredstvima i uslugama, za škole, bolnice, radna mjesta, javne službe ...

Ustavne reforme smanjile su kvotu kršćanskih deputata u Parlamentu i oslabile ovlasti predsjednika države (kršćanin maronit) u korist premijera vlade (musliman sunit) i predsjedavajućeg parlamenta (musliman šiit).

Sve je to znatno oslabilo pozicije kršćana u parlamentu, vladi, vojsci i službama sigurnosti, s mnogim posljedicama po krhki ekvilibrij libanonskog konfesionalnog mozaika.

Autor: Marinko Pejić

Prometej.ba/03-2016

.