Od svih osvojenih zemalja, u prvim godinama islama, Egipat je bez sumnje među onima gdje je kršćanstvo najduže opstalo, nije zato slučajno da i danas ima najbrojniju istočno-kršćansku zajednicu u zemlji s islamskom većinom (između 6 i 8 milijuna).

Egipat se spominje nekoliko puta u Kur'anu, ali uvijek povezano s pripoviješću o Josipu i Mojsiju. Jedna od Muhamedovih žena, Marija, bila je koptska kršćanka, koja mu je rodila jedinog muškog potomka, sina Ibrahima, koji je umro u ranom djetinjstvu. Selo Šejh Abada u Gornjem Egiptu hvali se i danas da je rodno mjesto Marije i njene sestre Širin. Postoji dosta raširena tradicija koja prenosi jednu Muhamedovu izreku (hadis) u korist kopta: „Budite dobrohotni prema koptima u Egiptu, u njima ćete naći dragocjene suradnike za borbu protiv vaših neprijatelja“.

U prvim godinama poslije osvajanja, muslimani su pokazali velik stupanj tolerancije prema domaćem kršćanskom stanovništvu, dijelom i zato što im je trebala suradnja u zemlji gdje je ogromna većina bila kršćanska i čije običaje i način života nisu poznavali. Upravne službe povjeravaju muslimanima, ali se ne libe ostaviti čitav bizantski administrativni aparat, zamjenjujući grčke službenike koptskim. Komplicirani sustav upravljanja i navodnjavanja tražili su kompetencije koje novi vladari nisu imali. Dugo vremena grčki ostaje jezik administracije, kao i sustav navodnjavanja zemlje i ubiranja poreza.


U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' dr. Marinko Pejić piše o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 43. tekst

Muslimanski upravitelji (valije) osvojenih zemalja, kao Sirija i Egipat, zadržavali su se relativno kratko u tim zemljama, i imali su malo vremena da se obogate, što se naročito odnosilo na Egipat. Iznimka je Abd al-Aziz bin Marvan, koji je u Egiptu proveo dvadeset godina i koji je imao odlične odnose s patrijarhom Izakom, o čemu svjedoči Život Izakov, tekst u kome se spominje i jedan njihov sukob, zbog pisma što ga je patrijarh pisao posredujući u nekom sporu između kršćanskih nubijskih kraljeva. U ovom pismu po prvi puta se spominje kršćanska Nubija, koja će dugo imati zaštitničku ulogu u korist egipatskih kršćana pred njihovim muslimanskim vladarima.

U vrijeme patrijarha Aleksandra (704-739), dolazi do preokreta. Džizija se nameće i monasima, koji su do sada bili pošteđeni. Odnos s novim valijom, Abdulahom, počinje vrlo loše. Kronika poznata pod imenom Povijest patrijarha pripovijeda kako je Abdulah pri svom dolasku u Egipat susreo patrijarha, koji mu je došao u uobičajenu formalnu posjetu. Kada je upitao svoje dvorjane tko je taj čovjek, i čuo da se radi o koptskom patrijarhu, dao ga je odmah pritvoriti i mučiti, dok ne plati tri tisuće dinara. Patrijarhovi ljudi su dva mjeseca skupljali novac po delti Nila i platili otkupninu. Tijekom stoljeća ovaj model iznuđivanja novca postao je uobičajeni u Egiptu. Njime nisu bili pogođeni samo kršćani, kopti ili melkiti, nego i Židovi, a često su i muslimani bili žrtve pohlepe egipatskih upravitelja (valija).

Oko 747. patrijarh Mihael I (743-767) pritvoren je jer ne uspijeva platiti traženu svotu novca. Intervenira nubijski kralj Cirijak, koji tada napada Egipat i primorava muslimansku vlast da pusti patrijarha. Ovo je prvi slučaj gdje se muslimanska vlast morala povući zbog intervencije nubijskih kršćanskih vladara s juga, uloga koju će kasnije preuzeti etiopski kraljevi.

Ekonomski pritisak na sve kršćane postaje u to vrijeme sve teži. Mavla, ne-arapski muslimani, ili islamizirano domaće stanovništvo, plaća niže poreze u odnosu na kršćane, što pogoduje obraćenjima na islam. Poznata kur'anska izreka : „u vjeri nema prisile“, primjenjuje se u smislu da kršćani uglavnom nisu stavljeni pred izbor: smrt ili obraćenje na islam. Radi se o dugotrajnoj i polaganoj islamizaciji Egipta, koja svoje korijene ima u ekonomskom pritisku kome su bili izloženi kršćani, i privilegiranom položaju onih koji su prihvaćali vjeru vladara.

Dugo se mislilo, na temelju jednog al-Maqrizijevog teksta, pogrešno istumačenog, da se masovnija islamizacija, zbog pritisaka na kršćane, dogodila već početkom IX stoljeća. To je možda točno za velike urbane centre, ali u ruralnim područjima kršćani još dugo ostaju većinsko stanovništvo. To potvrđuje i muslimanski putopisac iz X stoljeća, al-Muqadasi, koji ostaje začuđen saznanjem da je Egipat još uvijek većim dijelom koptski.

Dolazak na vlast fatimidske šiitske dinastije (Ismailije) na vlast u Egiptu dovodi do poboljšanja položaja kršćana u Egiptu. U njihovo vrijeme postavljaju se čak i upravitelji s ne-muslimanskim porijeklom, kao čak šest Armenaca, u periodu od 1074. do 1132, koji iako su nominalno postali muslimani, ipak su znali čvrsto braniti interese domaćeg kršćanskog stanovništva.

S obzirom na dosta tolerantan odnos fatimida prema kršćanima, zaista čudi činjenica da se događa najžešći progon egipatskih kršćana, s dolaskom na vlast halifa al-Hakima (985-1021), koga muslimanski izvori opisuju kao ludog megalomana, jer je bio uvjeren da je Božja inkarnacija. Iz još nepoznatih razloga on počinje progoniti kršćane, iako je i njegova majka bila melkitska kršćanka. Jedan muslimanski kroničar navodi podatak da je u njegovo vrijeme u Egiptu i Siriji srušeno oko 3.000 crkava i samostana, između 1012-1014. godine, među njima i bazilika Kristova groba u Jeruzalemu. U ovom periodu bilježe se prvi masovniji prelasci na islam. Kršćani i Židovi su bili prinuđeni nositi znakove svoje religijske pripadnosti, kršćani su morali nositi odjeću plave a Židovi žute boje. Izgleda da se pred kraj života al-Hakim ipak pokajao za zlo koje je počinio, zato obnavlja poznati melkitski samostan al-Qusair, blizu Kaira, u koji se povremeno volio povlačiti.

Poslije misterioznog nestanka al-Hakima, 1021., neki njegovi sljedbenici, po ismailskom vjerovanju, razglašavaju da on nije umro, nego da je „skriven“ i da se očekuje njegov povratak u slavi. Ova grupa prekida sa službenim ismailizmom, biva prisiljena napustiti Egipat i nalazi utočište u planinama Libanona, koja postaje poznata kao religija Druza.

S mamelučkim režimom u Egiptu, položaj kršćana radikalno se mijenja, tako da se o tom vremenu govori kao o „velikom debaklu“. Simonija koja je i prije bila veliki problem sada poprima neslućene razmjere. Sve veća pohlepa upravitelja pretvara izbor klera u svojevrsnu utrku za „najboljim ponuđačem“. Služba patrijarha, u godinama između 1261. i 1271., prelazi iz ruke u ruku, već prema njihovim financijskim mogućnostima. Kroničar al-Maqrizi, koji piše na prijelazu iz XIV u XV stoljeće ne skriva podlost tadašnjeg režima. Godinu 682. po Hidžri (1283-1284) on opisuje kao veoma „nesretnu“ za kršćane, jer te godine egipatski sultan prisiljava čitav niz državnih službenika kršćana da prijeđu na islam. Strašan progon dogodio se i 1321., u čitavom Egiptu. Sve počinje paljenjem crkve Zuhry u Kairu, kasnije su spaljene i druge crkve, po nagovoru „fakira“ (pripadnika muslimanskih vjerskih bratstava), kako kaže Maqrizi. Na ovo nasilje odgovaraju neki monasi koji pale muslimanske palače u Kairu, tako jedan vjerski fanatizam potiče drugi što na kraju rezultira mnogobrojnim žrtvama, uglavnom kršćanskog stanovništva.

Povijest patrijarha spominje kako je, tada vrlo cijenjeni, patrijarh Matej I. (1378-1408), optužen da je stupio u vezu s etiopskim kraljem Davidom i nagovarao ga da poruši Meku i njenu okolicu. Osuđen je na smrt, ali je umro prirodnom smrću prije izvršenja presude. Ovaj podatak pokazuje koliko je egipatska muslimanska vlast strahovala od suradnje kršćana u Egiptu sa tada jakim etiopskim a prije toga i nubijskim kršćanskim kraljevstvima. Za vrijeme vladanja patrijarha Mateja mučenički je stradalo 49 svećenika ili monaha, čija se imena donose u popisu, ali koji nisu svi bili kopti, nego i neki katolički-latinski svećenici, ubijeni u Jeruzalemu tijekom hodočašća, kao i neki Etiopljani i Armenci.

Osim ovih ubojstava, nastavlja se rušenje i paljenje crkava i samostana. Maqrizi nam je u svojoj kronici ostavio popis od oko osamdeset crkava i isto toliko samostana za koje donosi podatke jesu li još u uporabi ili su srušeni, tako da možemo imati uvid u propadanje koptskog kršćanstva. Slika je još jasnija ako ovaj Maqrizijev popis usporedimo s onim koptskog kroničara iz XII stoljeća, Abu al-Maqarima, koji donosi kompletan popis svih crkava i samostana u Egiptu, iz kojeg se dobro vide razmjere i brzina propasti.

Propadanje Koptske crkve nastavlja se i pod osmanskom vlašću, naročito s obzirom na teološku i književnu produkciju. Kopti su dugo ostali izolirani od ostatka kršćanskog svijeta, a svakodnevna borba za preživljavanje nije ostavila puno vremena i prostora za kulturno i teološko napredovanje. Evropski posjetioci iz toga vremena svjedoče o velikoj zapuštenosti i „ignoranciji“ u kojom je živjela većina koptskih kršćana.

Promjena dolazi tek krajem XVIII stoljeća, s dolaskom Napoleona i kratkim francuskim periodom, kao i stupanjem na vlast Muhameda Alija i početkom modernizacije Egipta. Koptska crkva različito reagira na ove promjene, ali ih svakako pozitivno prihvaća patrijarh Ćiril IV (1854-1861) koji donosi hrabre odluke u obnovi svoje Crkve.

U posljednjih dvadesetak godina egipatsko monaštvo je ponovno doživjelo procvat, najvećim dijelom zaslugom priznatog duhovnog oca i pisca Matte El-Meskina. Danas je otvoreno 12 muških samostana sa oko 600 monaha i 5 ženskih samostana sa 300 monahinja. Koptska crkva ima i 1500 oženjenih svećenika. Za naobrazbu klera postoji visoka teološka škola u Kairu. U državnim školama kopti imaju preko 20% studenata, a na sveučilištima gotovo trećinu svih studenata čine kopti. Zajednica koja pokazuje takvu živu želju za životom i naobrazbom svojih članova svakako zaslužuje poštovanje.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)