Kad god se govori o Libanonu, mora se govoriti i o maronitima. Ova posebna veza između maronitske zajednice i države Libanon, ne znači svakako da se Maronitska crkva treba smatrati „nacionalnom Crkvom“ Libanona. Naprotiv, za razliku od mnogih drugih istočnih Crkava koje se u svom imenu odnose na neki narod ili područje (Sirijska crkva, Kaldejska, Asirska, Armenska, Koptska ...), ime Maronitske crkve se veže za jednog sveca, pustinjaka Marona, koji je i živio i umro izvan Libanona. Istina je da su mnoge istočne Crkve vezale svoju sudbinu uz jednu zemlju (kaldejci uz Irak, kopti uz Egipat ...), isto je tako izvjesno da su maroniti odigrali ključnu ulogu u stvaranju države Libanon.

„Tajna“ maronita leži možda u njihovoj neumoljivoj potrazi za slobodom, koja ih je u davna stoljeća nagnala da napuste plodne ravnice sjeverne Sirije, i upute se u planinski predio današnjeg Libanona, sigurno puno manje plodan, ali slobodan. Prihvatili su teži i siromašniji život, ali su sačuvali vlastitu slobodu i vjeru. Poznato je da je u X. stoljeću većina kršćana na Bliskom istoku prihvatila islam, manje iz uvjerenja, više pritisnuta ponižavajućim statusom zimija, plaćanjem džizije, a ponekad i izravnim nasiljem. Emblematično je što o tome piše čuveni muslimanski mislilac Al Gazali, kada tvrdi da „nije dobro vršiti pritisak po pitanju vjere“, ali dodaje kako se mora priznati da su ponekad mač i bič korisniji od filozofije i uvjeravanja. I ako prva generacija pristaje uz islam samo jezikom, druga će pristati i srcem, a treća će se smatrati kao oduvijek muslimanska.

Libanon tako postaje domovina ljudi koji su cijenili slobodu iznad svega, njima se vremenom pridružuju i druge kršćanske i muslimanske zajednice, progonjene zbog svoje vjere i željni živjeti svoj identitet kao slobodni ljudi.

Poziv Libanona je otvorenost svim civilizacijama, prihvaćanje pluralizma, poštivanje drugih u njihovom pravu da budu drugačiji.

Pokušaj stvaranja jednog takvog društva činilo je Libanon nekom vrstom reflektora u koga su drugi bliskoistočni kršćani gledali, čas sa zebnjom čas sa nadom, tražeći moguće putove za vlastitu budućnost.

Koje političko uređenje može garantirati ostvarenje ove težnje za slobodom?

Uređenje koje bi sačuvalo bogatstvo različitosti, garantirajući opstanak svim manjinama, ostavljajući islamu njegovu staru ulogu garanta, ili potpuna razdvojenost države i religije. Libanon se ne nalazi u potpunosti ni u jednom rješenju. Libanonski ustav određuje apsolutnu slobodu vjeroispovijesti za sve njegove građane, uključujući i pravo na promjenu vjere, iako to islamska tradicija ne dopušta, što neke stručnjake navodi na zaključak da je Libanon laička država. Međutim, ni u jednoj laičkoj državi glavne karike vlasti nisu konfesionalno podijeljene, kao što je to slučaj u Libanonu, iako je to u početku bilo zamišljeno kao „privremeno rješenje“.

Po ugovoru iz Taifa predviđena je ravnomjerna raspodjela vlasti između kršćana i muslimana: od 128 deputata u parlamentu, 64 su kršćani, 64 muslimani; od 30 članova vlade, 15 su kršćani, a 15 muslimani

Po ugovoru iz Taifa (1989), kojim je završen građanski rat u Libanonu, predviđena je ravnomjerna raspodjela vlasti između kršćana i muslimana. Danas, od 128 deputata koliko broji libanonski parlament, 64 mjesta pripada kršćanima, koji su opet dodatno podijeljeni: 34 maronita, 14 grčko-pravoslavna, 8 grko-katolika (melkita), 6 armena, 1 protestant i 1 za ostale kršćanske „manjine“. Dok su 64 muslimanska mjesta razdijeljena na 27 sunita, 27 šiita, 8 druza, 2 alavita. Vlada, koja je obično sastavljena od 30 članova, 15 kršćana, od čega 6 maronita, 4 grčko-pravoslavna, 3 grko-katolika (melkita) i 2 armena. Muslimanski članovi vlade su 6 sunita, 6 šiita i 3 druza.

Po istom, konfesionalnom ključu podijeljena su i sve druga važnija mjesta: vodeće službe državne administracije, guverner centralne banke, članovi Vrhovnog sudskog vijeća, ambasadori u utjecajnijim prijestolnicama ...

Može li se onda govoriti o „privremenom rješenju“ i o perspektivi ukidanja konfesionalnog sustava?

Libanon i nastaje iz potrebe trajnog rješenja pitanja manjina, naročito kršćana, na Bliskom istoku. Problem se tiče, dakle, čitavog područja, ne samo države Libanon, zato kršćani imaju tendenciju očuvanja ovog sustava, sve dok se situacija ne promijeni i u drugim arapskim i muslimanskim zemljama. Skoro sve arapske države postavljaju islam kao državnu religiju, a tamo gdje se vlast inspirira laičkim principima, vjerska prava su često limitirana na mogućnost kulta.

Svi arapski režimi žive u nekoj vrsti impotencije kada se radi o primjeni prava na jednakost svih svojih građana. Libanonski konfesionalni sustav postaje tako barijera koja sprečava ugnjetavanje jedne religijske grupe od strane druge, tamo gdje one žive zajedno, i gdje je jedna većinska a druga manjinska.

Konfesionalni sustav ima, naravno, i svoje nedostatke. Zamišljen da jamči sudjelovanje u vlasti svim zajednicama (što se smatra „apsolutnim dobrom“), libanonski model je omogućio imenovanje na razne službe kao monopol jedne ili druge vjerske zajednice, ali je doprinio i stvaranju jednog zatvorenog mentaliteta, koji izobličuje sam duh ovog sustava. Član neke zajednice se postaje samim rođenjem u toj zajednici. U ovom kontekstu, prakticiranje određene vjere više je usmjereno potvrđivanju konfesionalnog identiteta nego stvarnoj pobožnosti. Vjerske zajednice tako zamjenjuju državu, sve prolazi kroz njih. I ateisti su primorani kandidirati se unutar točno određene konfesionalne zajednice. „Vjerska pripadnost“ postaje ambijent u kojem se događa svaki socijalni rast i napredak. Vjerske zajednice, kao neophodni posrednik između pojedinca i državnih i društvenih institucija, sprečavaju na taj način stvaranje stvarne društvene povezanosti i osjećaja državne pripadnosti.

Ovakva stvarnost nije pogodovala razvitku rijetkih laičkih i interkonfesionalnih stranaka. Većina libanonskih stranaka ima jasan konfesionalni predznak (iako to rijetko priznaju). „Progresivna“ i socijalistički usmjerena Jumblattova stranaka je stranka druza, pokret Amal i Hezbollah su šiitske stranke, stranke Kataeb Amina Gamyela i „Libanonske snage“ Samira Gaegea su maronitske stranke, i tako redom. Rezultat svega ovoga je politički život koji je uvijek na granici normalnog, s čestim blokiranjem rada institucija zbog „veta“ jedne od tri vodeće konfesionalne zajednice (suniti, šiiti i maroniti). Zato se u libanonskom slučaju radije govori kao o „konsenzualnoj ili konsocijativnoj demokraciji“, više nego demokraciji u zapadnom smislu.

Uvođenje pariteta između kršćana i muslimana, odlučena na sporazumu u Taifu, posljedica je naravno demografskog rasta koji je išao i još uvijek ide u korist muslimanske komponente. Od apsolutne većine na posljednjem službenom popisu, davne 1932, libanonski kršćani su sada došli na 33%. Osim manje stope nataliteta u odnosu na muslimane, pad je uvjetovan i masovnim iseljavanjem kršćana u inozemstvo. Danas se procjenjuje da oko 80 % maronita živi u dijaspori, 50 % melkita i 25 % grčko-pravoslavnih. Situacija je još tragičnija ako se zna da najviše iseljavaju članovi manjih kršćanskih zajednica: armeni, asirci, sirijci.

Sporazum iz Taifa rezultirao je i promjenom libanonskog ustava, koji isto tako predviđa postupno nadilaženje konfesionalnog sustava, ali koje se konstantno odgađa.

Već 21. članak ustava koji predviđa izlazak političkog multikonfesionalizma, određuje da se na prvim izborima za parlament, ne više na konfesionalnoj bazi, formira i jedan senat gdje bi našle mjesto razne „konfesionalne obitelji“ koje bi bile pitane pri odlučivanju o važnijim nacionalnim interesima. Zastupanje po konfesionalnom ključu, i u najodlučnijem slučaju, ne bi bilo u potpunosti eliminirano, nego tek umanjeno.

Sporazum iz Taifa rezultirao je i promjenom libanonskog ustava, koji isto tako predviđa postupno nadilaženje konfesionalnog sustava, ali koje se konstantno odgađa

Ustvari, svaki puta kada se ukaže mogućnost da se nadiđe konfesionalizam, način na koji ublažiti unutarnje napetosti, traži se u proširivanju konfesionalnog sustava, i zbog različitog mišljenja koje o raznim pitanjima imaju različite vjerske zajednice. Dok, recimo, neke kršćanske grupe predlažu potpuni prelazak na zajedničko državno pravo, muslimani se zalažu za ukidanje samo „političkog konfesionalizma“, zadržavajući primjenu islamskog prava na obiteljsko područje i civilne odnose. Rezultat svega je teška institucionalna i pravna stagnacija koja ne dopušta izlazak iz konfesionalnog sustava.

Teoretski svi su suglasni da konfesionalizam treba ukinuti, ali praktično je to vrlo teško izvedivo. Ne može se ukinuti konfesionalizam samo pravno, dok on ostaje duboko ukorijenjen u libanonsko društvo. Ukoliko bi se organizirali izbori i ljudi na njih izišli i glasali za koga hoće, kako se to čini u Evropi, moglo bi se dogoditi da se na taj način favorizira najbrojnija zajednica. Pravno ukidanje konfesionalizma, bez nadilaženja konfesionalnog mentaliteta dovelo bi samo do remećenja krhkog ekvilibrija, što može dovesti do čitavog niza monopola s vjerskom pozadinom. U takvoj situaciji, kršćani bi bili oni koji bi najviše nastradali.

Zahvaljujući svojoj izraženoj multikonfesionalnosti, Libanon je više nego ikada „radionica“ u koju gleda čitav svijet. Libanon je i „poruka“ slobode, i mogućnosti suživota ljudi različitih identiteta, tako potrebna ispaćenom Bliskom istoku.

Autor: Marinko Pejić

Prometej.ba/03-2016

.