Geografski položaj današnjeg Libanona bez sumnje je u bitnom odredio povijesnu ulogu koju je ova zemlja odigrala, posebno u odnosima između Europe i Bliskog istoka. Smješten je između današnje Sirije i Palestine, naslonjen na Mediteransko more i stoga otvoren odnosima s Zapadom još od antičkih vremena.

Kroz sredinu zemlje pruža se Libanonska planina, koja će postati povijesni nukleus modernog Libanona. Zbog svoje vrletnosti i nedostupnosti, ona je vrlo rano postala utočište različitim progonjenim religijskim i etničkim grupama.

Sredinom VII. stoljeća, u sjeverni dio Libanonskog gorja doseljavaju grupe kršćana koji će postati poznati pod imenom „Maroniti“, sljedbenici sirijskog pustinjaka Marona, koji je umro početkom V. st. i na čijem je grobu kasnije nastao samostan, u blizini Hame, okrug Homs, u Siriji. Oko samostana se formirala zajednica vjernika, koja zajedno s monasima napušta to područje, vjerojatno, poslije muslimanskog osvajanja, i seli se u nepristupačne krajeve Libanonske planine. Razvija se tako etničko-religijska zajednica, siro-antiohijskog obreda, ali sa svojim običajima i posebnim karakteristikama, usko vezanim uz monahe maronite. S dolaskom križara u ovo područje, maroniti će doći u kontakt s Zapadom i kasnije stupiti u puno jedinstvo s Rimskom crkvom, i od tada će, zadržavajući svoje liturgijske i druge običaje, biti dio katoličke crkve.

U novije vrijeme, nakon osnivanja države Izrael, u Libanon se sliva izbjeglička rijeka od oko 350.000 Palestinaca, a u posljednje četiri godine iz Sirije je u Libanon prebjeglo oko 1,7 miliona ljudi

U X. st., u planinu iz Egipta stižu Druzi, manjinska muslimanska religijska zajednica, sljedbenika ad-Daruzija, koja se formira unutar šiitskog islama, ali s naglašenim sinkretističkim elementima. Oni se nastanjuju pretežno u južnom dijelu planine, poznatom kao Šuf, koji postaje od tog vremena njihova postojbina koju će ljubomorno braniti. U Libanon dolaze i druge manjinske zajednice, kao šiiti iz Iraka i Sirije, u XI. i XIII st., i nastanjuju se sjeveroistočno od Bejruta i u dolini Beka. Libanon će stoljećima biti utočište i mnogim drugim kršćanskim zajednicama u bijegu od progona i u potrazi za utočištem, kao što su melkiti (grko-katolici), grčko-pravoslavni kršćani iz Sirije, armeni i siro-jakobiti iz istočne Turske, kaldejsci iz Iraka i drugi. U primorskim gradovima (Bejrutu, Tiru, Sidonu, Tripoliju ...) živjeli su muslimani suniti i mnoge kršćanske manjine. U novije vrijeme, nakon osnivanja države Izrael, u Libanon se sliva izbjeglička rijeka od oko 350.000 Palestinaca, a u posljednje četiri godine iz Sirije je u Libanon prebjeglo oko 1,7 miliona ljudi.

U prošlosti, kao i danas, Libanon je bio utočište progonjenima zbog religijske, etničke ili neke druge pripadnosti, što je njegova najveća vrijednost, ali nažalost i izvor najvećih problema.

Emiri druzi i veliki maronitski zemljoposjednici bili su stvarno vladari Libanonske planine, i kada oni, četrdesetih godina XIX. st., ulaze u međusobni sukob započinje dugo vrijeme libanonske nestabilnosti

Korijen onoga što će kasnije postati „libanonska kriza“ seže duboko u povijest, u samom formiranju libanonskog društva. U planinskom gorju bili su nastanjeni maroniti, organizirani u čvrste feudalne zajednice, predvođene od strane nekoliko velikih obitelji. Južni dio planine (Šuf) nastanjivali su druzi, predvođeni svojim starješinama. Obe zajednice su živjele po svojim zakonima, s malo kontakta s drugim, primorskim stanovništvom, uglavnom sunitskim muslimanima i drugim kršćanskim zajednicama. Iako je Turska nominalno vladala ovim područjem od 1516., maroniti i druzi su imali neku vrstu autonomije, koju nisu uživale druge zajednice. Emiri druzi i veliki maronitski zemljoposjednici bili su stvarno vladari Libanonske planine, i kada oni, četrdesetih godina XIX. st., ulaze u međusobni sukob započinje dugo vrijeme libanonske nestabilnosti. Za sukobe su se odmah zainteresirale neke evropske države, u prvom redu Francuska i Velika Britanija. Pod njihovim pritiskom, sultan odlučuje područje koje se tada nazivalo „Povijesna Sirija“odvojiti od libanonske planine i ustanoviti dvije administrativne jedince: jedna za maronite, druga za druze. Po prvi puta u povijesti jedan dio Libanona postaje u određenoj mjeri neovisan. Ovaj projekt je ubrzo propao jer su i u druzijskom dijelu ionako većinu stanovništva činili maroniti. Druzi su se bojali prevlasti maronita, koji su već od XV. st., započeli svoj kulturni i ekonomski razvoj – zahvaljujući svojim uskim kontaktima s Europom, bili su mnogo većoj mjeri razvijeniji od ostalih zajednica. Od 1840. do 1860. događa se čitav niz sukoba između dvije zajednice, koji kulminiraju masakrom nad maronitima. Pred kraj 1860., druzi uz pomoć otomanskih vojnika, u samo dva mjeseca masakriraju oko 22.000 maronita, i jedan dio grčko-pravoslavnih i grko-katoličkih kršćana, 560 crkava i 360 sela bili su potpuno uništeni.

Bila je to tragedija koja je trajno ostala utisnuta u sjećanje maronita, stvarajući jednu vrstu mita i opsesije, što će kasnije doprinijeti novom stradanju i okrutnostima tijekom građanskog rata (1975-1990).

Težina situacije dovela je ponovno do intervencije zapadnih sila. Francuska, sa suglasnošću drugih evropskih država, iskrcava sedam tisuća vojnika u Bejrut i Šuf, i počinju insistirati kod turske uprave da konačno zaštiti kršćansko stanovništvo i uredi prilike na Libanonskoj planini. Turska uprava je uhitila i kaznila na stotine krivaca, ponajprije vlastitih vojnika i druzijskih vođa. Nedugo nakon toga, 1861. odlučeno je osnivanje novog, neovisnog entiteta (Mutasarafija) u Libanonu, koji je uključivao samo Libanonsku planinu, bez primorskih gradova Bejruta, Sidona i Tripolija i doline Beka, sa 90 % maronitskim stanovništvom.

Po dogovoru Sykes-Picót iz 1916., koji je prihvaćen na konferenciji u San Remu 1920., Francuska je dobila na upravljanje Libanon i Siriju. Iste godine, 31. kolovoza, general Henri Gourand proglašava stvaranje države Libanon

Kraj Prvog svjetskog rata donosi i raspad otomanskog carstva i vladavine nad Sirijom i autonomnim libanonskim područjem. Po dogovoru Sykes-Picót iz 1916., koji je prihvaćen na konferenciji u San Remu 1920., Francuska je dobila na upravljanje Libanon i Siriju. Iste godine, 31. kolovoza, general Henri Gourand proglašava stvaranje države Libanon. Dotadašnjoj autonomnoj oblasti priključuje se obalno područje Tripolija, Bejruta, Sidona i Tira i dolina Beka, koja je u međuvremenu postala metom masovnog naseljavanja muslimanskih šiita.

Libanon je ustvari predstavljao strateški interes za Francusku, jer joj je služio kao baza za djelovanje na Bliskom istoku. Maroniti postaju francuski strateški partner, što će ostaviti trajne posljedice po krhki libanonski ekvilibrij. Francuska je aktivno poticala navodni „ne-arapski“ identitet maronitskog stanovništva i činila sve da Libanon postane nekom vrstom „Francuske s druge strane Mediterana“. Da postigne taj cilj Francuska je djelovala naročito na odgojnom području, stvarajući vladajuću élites, drugim riječima usuglašavajući želje i interese te elite sa francuskim interesima u Libanonu.

Po dogovoru velikih sila, zemlje pod Mandatom trebale su u roku od tri godine ostvariti potpunu neovisnost, ali Francuska zbog svojih interesa u Libanonu, na to ne želi pristati. Situacija pod ovakvim uvjetima nije mogla ostati dugo stabilna i dolazi do pobune druza, koji su se povezali s arapskim nacionalistima u Damasku i otvoreno zagovaraju pobunu protiv Francuske. Kao odgovor, 1926., Francuska uspostavlja Republiku Libanon, odvojenu od Sirije, iako pod zajedničkim francuskim mandatom. Ustav koji je uspostavljen i vrijedio do 1932., htio je štititi sve religijske zajednice, ali maroniti ipak uspijevaju zauzeti sva važna mjesta. Iste godine organizira se prvi popis stanovništva u Libanonu, koji je tada brojio 750.000 stanovnika, od toga 404.000 kršćana, većinom maronita. Ovaj popis stanovništva imao je, i ima i danas prvoklasnu političku vrijednost, jer je na temelju njega i pravno ozakonjena politička prevlast maronita. Od 1932., u Libanonu više nije bilo popisa, iako su statistike uvelike promijenjene, još uvijek se ne usuđuje raspisati novi popis, zbog straha da se ne poremeti krhki međukonfesionalni odnosi.

Prema popisu iz 1932. u Libanonu je živjelo oko 750.000 stanovnika, od toga 404.000 kršćana, većinom maronita. Otada više nije bilo popisa

Potpuna neovisnost Libanona ostvarena je 1943., s Nacionalnim savezom, jer je tada Francuska bila pod nacističkom okupacijom. Nova libanonska vlada proglasila je neovisnost 8. studenog 1943., iako je Francuska priznala tu neovisnost tek 1946, i tada vrlo nevoljko, postupno povlačeći svoje trupe iz zemlje.

Nacionalni savez je predviđao podjelu vlasti između 18 različitih religijskih zajednica priznatih u Libanonu:

  • Predsjednik republike kršćanin maronit,
  • premijer musliman sunit,
  • predsjednik parlamenta musliman šiit,
  • ministar obrane maronit,
  • druga važna ministarska mjesta pripala su grčko-pravoslavnim, druzima i drugim zajednicama.

Kao što se vidi, najvažnije političke položaje zauzeli su i još uvijek zauzimaju kršćani maroniti, s obzirom na njihov udjel u cjelokupnom stanovništvu koji se temelji na popisu iz 1932. Ti brojčani odnosi su vremenom uvelike promijenjeni, u korist muslimana, velikim demografskim prirastom posebno muslimanskog šiitskog stanovništva i velikim prilivom palestinskih izbjeglica u Libanon.

Ova raspodjela vlasti još uvijek je aktualna u Libanonu, iako već dugo ne odgovara realnom stanju, i stoga je stalni izvor krize i napetosti.

Poslije arapsko-izraelskog sukoba 1948., u Libanon stiže 100.000 palestinskih izbjeglica. Drugi i treći val izbjeglica događa se 1967. , i 1970-71, kada su Palestinci protjerani iz Jordana. Pred izbijanje građanskog rata (1975) u Libanonu je boravilo oko 300.000 Palestinaca.

Od 1975. do 1990., Libanon, do tada poznat kao „Švicarska Bliskog istoka“, ulazi u građanski rat, koji je dobrim djelom bio pokušaj kršćana, naročito maronita, da zadrže postojeću raspodjelu vlasti.

Pred Građanski rat, Libanon je brojio oko 2.300.000 stanovnika, od toga kršćana oko 1.300.000. U prvih devet mjeseci sukoba, između 150.000 i 200.000 kršćana napustilo je Libanon. Do kraja rata, između 600.000 i 700.000 Libanonaca napustilo je zemlju, među njima najveći broj kršćana.

Posljedice rata bile su strašne, više od 130.000 mrtvih i stotine tisuća prognanih i izbjeglih.

Građanski rat je, može se reći, izbrisao Libanon, onako kako su ga priželjkivali maroniti, u očajničkom pokušaju da nikada više ne budu „zaštićeni“ građani drugog reda. Libanon je bila jedina zemlja Bliskog istoka u kojoj kršćani nisu bili manjina, nego dobrim dijelom nosioci vlasti. U tom smislu je interesantno što kaže jedan visoki maronitski prelat: „Libanon je više poruka nego stvarna država, zemlja utočišta i susreta. Bila je uistinu greška pokušati napraviti od nje maronitski feud“.

Mora se ipak reći da je u prošlosti sama ideja Libanona bila nešto što su svi kategorički odbacivali, osim maronita, koji su se sudbinski vezali uz Libanon i bili njegovi glavni protagonisti, i u dobru i u zlu. Danas, nakon Građanskog rata, nitko više u Libanonu ne sumnja u svoj libanonski identitet, tako da se može reći da su maroniti u Libanonu ipak dosanjali svoj san, iako na vlastitu štetu.

Autor: Marinko Pejić

Prometej.ba/02-2016