Ono što se obično naziva rana ekspanzija islama, obuhvaća ustvari dva različita, ali međusobno usko povezana fenomena: pojava i širenje nove religije, islama, i formiranje novog carstva ideološki baziranog na vrijednostima islama. Arapi koji su osvojili Bliski istok štovali su Boga koji je „obitavao“ među njihovim plemenima i govorio arapski, zato su u određenom smislu oni ostali u Meki i zato su izbjegli asimilaciju u kulture osvojenih naroda, ali kulturološki gledano, rezultat njihovog osvajanja bio je nastajanje nove civilizacije koja se formirala u snažnoj interakciji religijske i plemenske vlasti. Stari je svijet doživio duboku i brzu transformaciju. Rapidno osvajanje antiohijskog područja potaklo je povjesničare na čitav niz teorija o razlozima takvog uspjeha. Ponekad se u tim teorijama zaboravljalo upravo ovaj dvostruki karakter arapsko-islamskog osvajanja i davalo se isključivo važnost vojnom aspektu osvajanja, kako to islamski izvori tumače, zanemarujući drugi aspekt ovog procesa stvaranja jednog novog poretka, u kojem je vojni aspekt samo jedna strana.

Bilo bi korisno imati makar i kratki uvid u stanje arapskih plemena prije i u vrijeme pojave islama, da se bolje razumiju ta rana arapska osvajanja. U bizantskim i sirijskim izvorima iz IV. i V. stoljeća često se spominje kako su i Rimljani (Bizant) i Perzijanci često koristili pojedina arapska plemena za vojne pohode na neprijateljski teritorij. U kronici Jošue Stilita (Edesa) spominje se kako su se Arapi jako obogatili zahvaljujući ratu između Bizanta i Perzije u kojem su često sudjelovali kao plaćenici. U VI. stoljeću formiraju se na području Sirije dvije važne konfederacije arapskih plemena: Ghasanidi, saveznici Bizanta i Lakhmidi, saveznici Perzije. I jedni i drugi bili su kršćani i pristaše protiv-kalcedonske struje u Crkvi, darežljivi graditelji samostana i crkava, ali zadržavajući uvijek svoju plemensku strukturu.

Moderna akademska historiografija odavno je dovela u pitanje vjerodostojnost arapskih srednjovjekovnih izvora i tumačenje osvajanja Bliskog istoka u ključu Božje milosti ili srdžbe

Zahvaljujući bizantsko-perzijskom ratu, arapsko društvo postalo je mnogo više militarizirano nego ranije, i naročito mnogo svjesnije mogućnosti prisvajanja ogromnih bogatstava koje je bliskoistočno sjedilačko društvo posjedovalo. Pojava islama, naravno, ne objašnjava se samo onim što se događalo u tom području u kasnoj antici, ali fenomenalan islamski uspjeh u mnogome ovisi i o posebnom stanju ovog područja 630. godine.

U svakom slučaju, osvajači i osvojeni, trudili su se naći neko objašnjenje za ono što se dogodilo. Za muslimane osvajanja su bila potvrda posebne Božje naklonosti, ili čak dokaz da se Bog upleo u ljudske poslove i iskazao svoju naklonost muslimanima. U islamskim izvorima postoji jedna posebna književna vrsta koja se naziva 'Futuh', a bavi se opisivanjem kako je neko područje, grad ili mjesto ušlo u islamski svijet. Sama riječ se prevodi kao 'osvajanje', odatle Fatih (osvajač), ali ustvari u arapskom jeziku ne znači doslovno osvajanje. Njezino značenje u odnosu na osvajanje uzeto je vjerojatno iz kuranskog leksika i označava posebnu Božju milost ili naklonost prema vjernicima. Ovaj se termin počinje koristiti da bi se opravdala dominacija muslimana nad osvojenim prostorima. Zadobivanje velikog bogatstva, plodne zemlje i prekrasnih gradova, moralo je u očima arapskih beduina izgledati kao očita Božja milost i naklonost.

Stvari su naravno potpuno drugačije izgledale za ne-muslimane. Događaji osvajanja protumačeni su kao srdžba Božja, ostvarena po rukama heretika. I u jednom i u drugom slučaju, povijest se tumači kao Božje djelovanje preko ljudi, što je vrlo uobičajeno za sve monoteističke religije, islam ili kršćanstvo bez razlike.

Moderna akademska historiografija odavno je dovela u pitanje vjerodostojnost arapskih srednjovjekovnih izvora i tumačenje osvajanja Bliskog istoka u ključu Božje milosti ili srdžbe. Sredinom XX. stoljeća veliki broj stručnjaka (G. R. Hawting, J. Wansbrough, M. Sharon) smatrali su da su se rimsko (bizantsko) i perzijsko carstvo urušili zbog internih razloga, a ne toliko zbog vojne moći muslimana, a da je kasnija arapska historiografija zaodjenula to osvajanje u mitsko ruho.

Kakva se uistinu promjena dogodila u sirijskom društvu s islamskim osvajanjem? Koje su vidljive posljedice nastale tijekom prvog stoljeća od osvajanja, koji su elementi kontinuiteta/diskontinuiteta?

Demografska situacija Sirije u VII. stoljeću mogla bi se sintetizirati ovako: priobalni gradovi i veći gradovi u unutrašnjosti bili su nastanjeni elitom zemljoposjednika koji su govorili grčkim jezikom, carskih službenika i visokih crkvenih prelata, dok je većina stanovništva po selima govorila aramejski u jednoj od njegovih dijalektnih varijanti. Aramejski, u njegovoj sirijskoj formi, govorili su stanovnici Jazire. Stepa i pustinja bila je nastanjena arapskim plemenima. U samom početku osvajanje nije donijelo velike promjene u Siriji. Uništenja su bila vrlo limitirana, osim u Cezareji, koja je bila opustošena 638/640., drugi gradovi su se uglavnom predali prihvaćajući uvjete osvajača i tako su izbjegli pustošenje. I kršćanski i muslimanski izvori govore o sporadičnom pljačkanju sela i o odvođenju zarobljenika, ali se slažu u izjavama da se red ubrzo povratio i da se nesmetano obrađivalo polja, a zarobljenici su razmijenjeni ili otkupljeni. Samostani i visoki crkveni i carski dostojanstvenici izgubili su istina mnoge od svojih posjeda, ali, generalno uzimajući, sav proces osvajanja pretvorio se u prelazak bogatstva od jednog vlasnika na drugog. Iako su veliki zemljoposjednici i neki crkveni dostojanstvenici napustili područje, povlačeći se s vojskom prema Anadoliji, većina stanovništva ipak je ostala na svojim posjedima, garantirajući tako administrativni kontinuitet, bilo u financijskim poslovima bilo u crkvenim službama. Priliv arapskog stanovništva bio je minimalan, jer vojska koja je došla s arapskog poluotoka nije bila brojna. Najveći dio onih koji su ostali u Siriji, uglavnom komandanti, pripadnici plemena Kureiši, nastanili su se u gradovima, posebno u Damasku i Homsu.

Sva napuštena zemlja, kao i ona koja je zaplijenjena od strane osvajača, jer su se njezini vlasnici opirali osvajanju (ili su optuženi da su se opirali) pripala je arapskim osvajačima. Prvu podjelu osvojenog bogatstva izvršio je drugi po redu kalif, Omar ibn al Hattab, koji osnovao posebnu službu sa zadatkom da izmjeri i podijeli plijen među različitim plemenima. Plijen se dijelio po principu 'sabike' (prednosti) po kojem ima prednost u raspodjeli onaj tko je imao veće zasluge u osvajanju. Glavnina plijena sastojala se u zemlji, njezin najplodniji dio pripao je carskoj vlasti i njezinim visokim činovnicima, kao i visokim crkvenim dostojanstvenicima. Izvori navode da je Omar četiri petine plijena podijelio vojnicima a jednu petinu zadržao za sebe, na što je imao pravo kao kalif.

Nestorijanske i jakobitske kršćanske zajednice neometano su naučavale vlastite doktrine, jer se Muavija odnosio neutralno i nepristrano glede različitih kršćanskih frakcija, što je spriječilo rivalstva i nerede. Navodi se čak da su muslimanski vojnici dežurali pred crkvama da se bogosluženja mogu mirno odvijati

Zemlju su i dalje nastavili obrađivati seljaci, i u tom smislu nije bilo velike promjene. Osvajanje je svakako izazvalo trenutnu traumu stanovnika, ali izgleda da se njezini efekti nisu dugo zadržali, i da u prvim vremenima osvajanja nije došlo do velikih vidljivih promjena za većinu stanovništva.

Sudbinu sirijskog područja unutar islamske države, po mnogočemu odredila je osobnost njezinog prvog islamskog upravitelja Muavije ibn Abi Sufijana, rodonačelnika moćne dinastije Umajada (661-750), čije je upravljanje trajalo punih 16 godina. Iako je svako ljeto započinjao vojne pohode protiv Bizanta, uglavnom u Anadoliju i Armeniju, njegov odnos prema kršćanskom stanovništvu u Siriji i Mezopotamiji, koji su predstavljali većinu njegovih podanika, nije bio tako agresivan. Iako nije moguće napraviti egzaktnu komparaciju glede stanja poreza prije i poslije osvajanja, mnogi sirijski kršćanski izvori ipak spominju da porezi u Muavijino vrijeme nisu bili preveliki. Crkve i samostani nisu bili porušeni i relativno dobro su održavani. Jedna od crkava u Edesi koja se bila srušila u potresu 679. po kazivanju tih izvora bila je restaurirana od strane samog Muavije. U crkvama se neometano obavljalo bogosluženje. Nestorijanske i jakobitske kršćanske zajednice neometano su naučavale vlastite doktrine, jer se Muavija odnosio neutralno i nepristrano glede različitih kršćanskih frakcija, što je spriječilo rivalstva i nerede. Navodi se čak da su muslimanski vojnici dežurali pred crkvama da se bogosluženja mogu mirno odvijati.

U svakom slučaju, bez obzira na Muavijinu umjerenost, kontekst u kojem su se Crkve našle bio potpuno nov i posljedice toga morale su se osjetiti. U prvom redu na ekonomskom planu, crkve i samostani nisu više imali potporu vladara kao u pred-islamskom periodu i morale su živjeti isključivo od privatnih donacija vjernika, što je imalo teške posljedice pogotovo za kalcedonsku (melkitsku) struju u Crkvi.

Monetarni sustav je ostao u biti nepromijenjen, dakle onaj vezan uz Bizant. Jedan kršćanski izvor spominje da je Muavija pokušao uvesti svoju monetu, ali ju je narod odbacio jer na njoj nije bilo križa.

Muavijino vladanje Sirijom zapamćeno je po sigurnosti i javnom redu, kao što mu eksplicitno priznaje nestorijanski monah, njegov suvremenik, Johanna Bar Penkaje, kad kaže: „Pravda je cvala u njegovo vrijeme i vladao je veliki mir na područjima pod njegovom upravom, mir kakav nisu doživjeli naši oci, ni naši djedovi nisu vidjeli ništa slično.“

Izvor fotografije: http://cdnfiles.hdrcreme.com/

Oštri sukobi dvije dominantne plemenske grupe na sirijskom području, rivalstva koja su oslikavala duboku političku krizu vezanu uz želju mekanske elite za prisvajanjem kalifata doveli su do razdora u Omajadskom kalifatu i do isticanja marvanidske struje (685) koja će dovesti do većih promjena po kršćansko stanovništvo. Te promjene su naročito vidljive na simboličkom planu i ogledaju se u nizu zabrana i novih propisa. Postaje zabranjeno javno pokazivati znak križa, uzgajati svinje, a za kršćane se uvodi propis o nošenju posebnog olovnog pečata oko vrata, križ na monetama zamijenjen je ispisanom 'šehadom'. Postupno nametanje arapskog kao jedinog jezika javne administracije dodatno je doprinijelo marginaliziranju u javnom životu riječi i simbola kršćanskog identiteta. Nisu do kraja jasne prilike koje su dovele do ovih relativno naglih promjena, možda se novi kalif Abd al-Malik nastojao dodvoriti rigoroznim muslimanskim strujama u svome carstvu.

U ovom kontekstu davanja većeg islamskog karaktera carstvu može se vidjeti i izgradnja veličanstvene 'Kupole na stijeni' u Jeruzalemu, po židovskoj predaji mjesta na kojem je Abraham trebao žrtvovati sina Izaka, a po muslimanskoj tradiciji mjesta s kojeg je prorok Muhamed u viđenju bio uznesen u nebo. Ono što je u našem kontekstu zanimljivo primijetiti jest činjenica da je u svojoj posjeti Jeruzalemu Muavija prvenstveno posjetio dva kršćanska svetišta: Baziliku Kristova groba i crkvu Marijina usnuća. Abd al-Malik u unutrašnjosti kupole dao je ispisati kritike protiv kršćanskog nauka o Trojstvu i naglasio kako je islam nadišao prethodne religije. Bez ikakve ideološke nakane može se ustvrditi kako izgradnja ovog veličanstvenog spomenika označava početak islamiziranja sirijskog pejzaža. Evidentnost ove promjene izražena je na naročito jasan način kod palestinskog zemljopisca i putopisca iz X. st., al-Muqadssia, koji upitavši svojega strica zašto je al-Valid potrošio toliko novaca na izgradnju džamije al-Aqse u Jeruzalemu, dobiva odgovor: „Al-Valid je imao pravo jer je vidio da je Sirija zemlja koju su dugo nastanjivali kršćani bila puna lijepih crkava koje su još uvijek njima pripadale, tako renomiranih i blistavih, kao crkva Svetog groba u Jeruzalemu i crkve u Lidi i Edesi, da je poželio izgraditi i muslimanima jednu džamiju kojoj po ljepoti neće biti slične u cijelom svijetu.“

Al-Valid je izgradio još čitav niz velikih džamija na prostoru cijelog kalifata što je definitivno promijenilo izgled sirijskih gradova, iako je sredinom VIII. st. još uvijek većina sirijskog stanovništva bila kršćanska. Kršćani će postupno gubiti svoju brojčanu nadmoć, a time će slabiti i njihove institucije i kulturni život. Glavni element koji je davao ritam i ton sirijskom društvu sada postaje islam i već krajem X. st. Sirija gubi svoj prepoznatljivi kršćanski identitet.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas s poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u zemljama islama.