Političko-religijski status Jeruzalema u islamskom svijetu formiran je već početkom II. hidžretskog stoljeća (VIII. st.). Grad i čitavo područje ubrzo gube politički značaj, ali ne i religijski, što objašnjava relativno siromaštvo informacija o Jeruzalemu, u inače vrlo bogatoj arapskoj historiografiji, u svim njezinim varijantama, od VII. do XI. st. Važniji izvor za muslimansku percepciju Jeruzalema predstavlja literatura, posebno književna vrsta zvana fada'il (pohvala u čast Jeruzalema). Ovi izvori su vrlo stari, po stručnjacima, sežu u prvo stoljeće islama, a zapisani su tek tijekom drugog stoljeća, i pripadaju najstarijem sloju islamske tradicije (hadith), ali ne prenose povijesnu stvarnost, nego prednost daju „slavljeničkom“ ili duhovnom aspektu Jeruzalema.

Arapsko ime koje se danas najčešće koristi za Jeruzalem je Al-Quds (Sveta), ali u prvim islamskim vremenima grad je bio poznat pod nazivom Iliya' madinat bayt al-mukadis, tj. „Aelia, hramski grad“. Termin Al-Quds koristio je jeruzalemski geograf al-Muqadasi, sredinom X. st. Jedna od najkontroverznijih tema vezanih za Jeruzalem, od srednjovjekovlja do danas, jest eventualno spominjanje Jeruzalema u Kur'anu, i Muhamedovog boravka u gradu. Problem se kreće oko tumačenja I. ajeta, sure XVII (El-Isra - Noćno putovanje), koja recitira: „Hvaljen neka je onaj koji je noću prenio Svoga roba iz Hrama Svetoga do Hrama Najudaljenijega, čiju smo okolinu Mi blagoslovili, kako bi smo mu neke znake Naše pokazali“. Oko ovog retka nastale su brojne teološke rasprave i mistične alegorije glede Muhamedovog „uzašašća“ (mi'radž). Tradicija koja se najčešće prihvaća smatra da je Muhamed fizički putovao u Jeruzalem, odakle je bio „uznesen“ u raj i pakao. Većina evropskih i modernijih muslimanskih komentatora ipak smatra da se radilo o snu ili viziji koju je Muhamed imao, a ne o stvarnom boravku u Jeruzalemu, pogotovo što se pozivanje na hram i Jeruzalem ne nalazi u najranijim muslimanskim izvorima.

Svetost Jeruzalema, i u muslimanskoj percepciji, čini se više vezana uz prethodne poslanike, od biblijskih proroka, Isusa, do apokaliptičkih tradicija o posljednjem danu. Jeruzalem je za muslimane važan i po tome jer se u Muhamedovoj biografiji i Hadisima, spominje Jeruzalem kao mjesto prema kome se treba okretati u molitvi, tek se kasnije određuje svetište u Meki kao pravac okretanja.

Spominjanje Jeruzalema u ovom kontekstu, puno je starije od tradicije Noćnog putovanja, i ovakvo muslimansko štovanje Jeruzalema, pripada najranijem islamskom periodu.

Arapska vojska zauzela je Jeruzalem otprilike četiri godine nakon zauzimanja Južne Palestine (634), odmah poslije odlučujuće bitke protiv Bizanta na rijeci Jarmuku (638). O padu Jeruzalema postoje mnoge tradicije, i arapske i bizantske.

Omarov pakt je podrazumijevao zabranu pristupa Židovima u grad, osim jednom godišnje, kada su mogli doći na oplakivanje razaranja hrama (odatle „Zid plača“), čije su se ruševine prostirale na jugoistočnom dijelu grada

Najstarija tradicija, i po mnogima najvjerodostojnija, kaže da je grad predan po dogovoru koji predviđa da okolica Jeruzalema pripadne osvajačima, a grad da se prepusti njegovim stanovnicima, uz plaćanje poreza (Al-Baladhuri, povjesničar iz Baghdada, IX. st.). Na ovaj dogovor, poznat kao „Omarov pakt“, kršćani su se često pozivali u nadi da zadrže kršćanski karakter grada. Dogovor je predviđao i odustajanje od gradnji novih crkava i održavanja procesija kroz grad u blagdanske dane. Tekst dogovora navodno je sačuvan u djelu Sirag al-Mulik, XII. st., autora al- Turtushia, poznatijeg kao Ibn Abu Randaqa.

Dogovor je podrazumijevao zabranu pristupa Židovima u grad, osim jednom godišnje, kada su mogli doći na oplakivanje razaranja hrama (odatle „Zid plača“), čije su se ruševine prostirale na jugoistočnom dijelu grada. Upravo to područje, odmah po ulasku u grad muslimani prisvajaju kao svoje, dajući mu ime bayt al-maqdis (kuća na svetom mjestu), otkuda vjerojatno potiče arapsko ime za Jeruzalem, Al-Quds (Sveta). Među najraširenije legende o osvojenju grada spada svakako i ona o halifi Omaru, koji prilikom posjete crkvi Isusova Uskrsnuća, odbija klanjati namaz u crkvi, kada je došlo vrijeme za molitvu, iako mu je patrijarh ponudio, obrazloživši to zabrinutošću da bi kasnije muslimani mogli imati pretenzije na tu crkvu jer je halifa u njoj klanjao.

U prvo vrijeme, grad je uistinu zadržao kršćanski karakter. Jeruzalemski geograf al-Muqadasi ističe kako su kršćanski blagdani i dalje davali temeljni ritam gradu, što je vrijedilo i za muslimane. Zahvaljujući mnoštvu samostana i isposnika oko samog grada, pobožni muslimani sve više upoznaju asketsku tradiciju kršćanstva.

Prvi omajidski halif, Muavija (660-685) započinje graditi prvu prepoznatljivu velebnu muslimansku građevinu u Jeruzalemu, poznatu kao Qubat al-Sakhra (Kupola na stijeni), koja će nepovratno izmijeniti panoramu Jeruzalema. Po jednom sirijskom izvoru, ovdje je Muavija priznat halifom, i tom prilikom je molio na Golgoti, u Getsemaniju i na Marijinom grobu.

Muslimanska bogomolja je podignuta na mjestu koje se stoljećima povezivalo s židovskim hramskim područjem, na stijeni koja poznata i kao Brdo Morija. O razlozima i svrsi gradnje ove bogomolje, vremenom su stvorene razne hipoteze. Još od Srednjeg vijeka postojalo je mišljenje da je ovaj hram trebao zamijeniti svetište u Meki, neki kažu da već izgled samog objekta ostavlja prostora toj teoriji, jer je pogodno za ritualno obilaženje, što je propisano za Kiblu.

Veličanstveni mozaici i raskošni cvjetni motivi navode neke stručnjake da u Kupoli vide realizaciju ideje nebeskog, budućeg Jeruzalema (Iz 54, 12), o kome su muslimani čuli. Po ovoj teoriji objekt slavi budući „Sudnji dan“, koje se veže uz Jeruzalem. U tom smislu predstavlja neku vrstu zemaljske vizije onoga što Kur'an opisuje kao vječni vrt.

Natpisi koji su prisutni u Kupoli imaju po nekima misionarski karakter, budući da su većina od njih usmjereni na isticanje Božjeg jedinstva, isto tako insistira se na tome da je Isus prorok. Mnogi natpisi završavaju pozivima Narodima knjige (Židovima i kršćanima) da prihvate novu objavu. Kasnije je u neposrednoj blizini podignuta i prva velika džamija, Mesdžid al –Aqsa, cio kompleks, tek u XIII. st. dobiva sadašnji naziv al-Haram al-Sharif (plemenito svetište).

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas s poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 28. tekst

Završetkom omajidskog halifata i dolaskom na vlast abasidske dinastije, centar carstva se pomjera prema istoku, prema Baghdadu, tako da cijela Palestina-Sirija, pa onda i Jeruzalem dolaze u drugi plan. Tada se vidno pogoršava situacija i za kršćansko stanovništvo. Kroničar Teofan bilježi da je al-Mansur naredio da svi Židovi i kršćani moraju tetovirati vlastito ime na jednoj ruci, da ne bi izbjegli plaćanje poreza. Donošenje ovoga propisa uzrokovalo je osipanje kršćanskog stanovništva iz Palestine. Do dodatnog pogoršanja uvjeta života za kršćane dolazi u ponovo u X. st. s fatimidskom dinastijom iz Egipta. Progon Židova i kršćana koje naređuje halif al-Hakim, između 996. i 1021, imao je puno veće posljedice od lokalnih sukoba, i na kraju je kulminirao razaranjem crkve Svetoga groba 1009.

Razaranje crkve je ostavilo duboke tragove na kršćanskoj zajednici Jeruzalema. Događaj je vrlo živo opisao antiohoijski kroničar Yahja (+1066) s puno detalja i podataka. Zadatak demoliranja crkve dobio je upravitelj Ramle, pod čiji okrug je spadao Jeruzalem, i on je to uradio preko svoja dva sina. Crkva je prvo temeljito opljačkana, sve dragocjenosti i predmeti od vrijednosti su odneseni, a onda je do temelja srušena. Uz crkvu Svetoga groba, tom prilikom uništen je i obližnji ženski samostan, poznat pod imenom Es-Sari. Rušenje je bilo tako traumatičan događaj za kršćane po cijelom svijetu, duboko se utisnuo i u imaginaciju zapadnih kršćana, što će kasnije doprinijeti pokretanju križarskih vojni na Svetu zemlju, i oslobađanje Isusova groba od „nevjernika“.

Dugi progon, a kasnije i potres (1016), pretvorili su kršćanski Jeruzalem u ruševine. Kršćani, kao i Židovi, bili su previše siromašni da bi brzo rekonstruirali vlastite bogomolje, tako da je trebalo čekati 40 godina da crkva Svetog groba bude obnovljena.

U muslimanskoj tradiciji, Jeruzalem je kroz povijest nazivan različitim imenima: Jerušalaim, Iliya, Bayt al Maqdis, al-Bayt al Muqadas, al-Quds. Već toliko imena za ovaj grad znak je njegove duge povijesti, ali i različitog tumačenja, ponekad suprotnog.

Jeruzalem je tako mjesto koje za sve tri abrahamovske religije budi posebna osjećanja, ali koji je daleko od mirnog suživota – naprotiv, može se reći da je to grad koji je snažno obilježen isključivanjem. Netko je ironično rekao da je Jeruzalem „previše svet“. Ali da ne izgubimo nadu, dobro je prisjetiti se da jedno od najstarijih imena za grad jest Jerušalaim, što znači: „mir koji će doći“.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)