Za razumijevanje kršćanskog Egipta važno je odmah na početku uočiti da postoje dva lica i dva centra egipatske kulture koja su obilježila i povijest kršćanstva u Egiptu: mediteranska kultura, koja se razvila oko Aleksandrije, koja je od samog početka bitno obilježena helenističkim utjecajem; i civilizacija koja se razvila duž Nila, koja je zadržala više autohtonih elemenata. U formiranju kasnoantičke i ranosrednjovjekovne kršćanske kulture Egipta sudjeluje mnogo komponenti. Osim egipatske komponente, brojčano većinske, koja je još uvijek snažno vezana za tradicionalnu egipatsku religiju, čiji kult u nekim mjestima ostaje sve do V. stoljeća i snažne, vrlo utjecajne židovske zajednice, koja je već stoljećima vezana uz kulturnu povijest Aleksandrije, u Egiptu se osjećala i latinska kultura i jezik, naročito u vojnim ambijentima i rimskim kolonijama u velikim gradovima. Veliki utjecaj na kasniju kršćansku kulturu imala su isto tako i vrlo raširena gnostička i manihejska učenja, koja su našla kasnije svoje utočište posebno u određenim monaškim krugovima.

O samim počecima kršćanstva u Egiptu ne zna se mnogo. Povjesničar Euzebije (265-340) piše da je Crkvu u Aleksandriji osnovao apostol Marko, ali ne piše ništa pobliže o tome. Pomalo je neobično da je Egipat zaobišao veliki misionar Pavao, budući da je u Aleksandriji postojala velika i dobro organizirana židovska zajednica.

Prva sigurna informacija o kršćanskoj zajednici u Egiptu tiče se Dimitrija, aleksandrijskog biskupa, koji predvodi svoju Crkvu od 139. do 232. godine. Nazočnost biskupa u to vrijeme vjerojatno znači da je Crkva u Aleksandriji morala biti organizirana znatno ranije.

Današnja Koptska crkva nasljednica je te rane kršćanske zajednice.

Iako se danas ustalio naziv kopti za većinu egipatskih kršćana, on je ipak donekle neprecizan i ponekad se koristi u krivom kontekstu, te traži dodatno objašnjenje. Riječ „kopt“ dolazi od arapske riječi qibt, što je arapsko izgovaranje grčke riječi „Aigiptos“, koja u grčkom, latinskom i mnogim evropskim jezicima označava današnje egipatske kršćane. Termin nastaje u vrijeme arapskog osvajanja Egipta, i prvotno nema nikakvu konfesionalnu konotaciju, nego označava domaće egipatsko stanovništvo, za razliku od grčko-rimske populacije (Rum/Rom), koja je bila raširena po gradovima, naročito Aleksandriji.

U jezičnom smislu, počevši od ptolomejske ere (nakon smrti Aleksandra Makedonskog), Egipat karakterizira jaka dvojezičnost. Jedna te ista zajednica koristi dva jezika: grčki, u svim službenim poslovima, administraciji, literaturi, te egipatski, u privatnom i svakodnevnom komuniciranju. Egipatski jezik od rimskog osvajanja naziva se obično demotski egipatski. Iz te zadnje faze egipatskog jezika razvija se koptski jezik, koji se služi grčkim alfabetom s dodatkom još šest znakova za glasove kojih nema u grčkom jeziku. Koptski ima u potpunosti egipatsku gramatiku i sintaksu koja je skoro u jednakoj mjeri grčka i egipatska, tako da je bila u stanju dati Egiptu jezik sposoban sintetizirati helenističku i autohtonu egipatsku kulturu. U zemlji u kojoj je grčki već dugo vremena dominirao i na kojem se rano kršćanstvo širilo posvuda u svijetu, osjećala se potreba za povratkom i čuvanjem onoga što je preostalo od drevnog egipatskog jezika, koji je tada sveden skoro isključivo na govorni jezik, siromašan u izrazima i literarnoj produkciji. Od II. stoljeća poslije Krista, koptski jezik se nameće kao vodeći oblik pisanog jezika u Egiptu, s vrlo preciznim pravilima i jasnom namjerom da postane jezik pisane riječi.

U ovom trenutku nije potpuno sigurno u kojem točno ambijentu nastaje koptski jezik. Neke hipoteze postoje, i one uglavnom govore o gnostičkom ili možda o monaškom ambijentu za nastanak koptskog jezika. Koptski opstaje kao govorni i pisani jezik sve do arapskog osvajanja Egipta, kada ga postupno zamjenjuje arapski, dok koptski jezik ostaje u uporabi u liturgiji Koptske pravoslavne i Koptske katoličke crkve.

Od III. st. zabilježena je praksa da aleksandrijski biskup šalje okružna pisma drugim biskupima u kojima ih obavještava o datumu slavljenja Uskrsa ili raspravlja o doktrinarnim pitanjima. To dovoljno govori o prestižnoj ulozi koju je imao aleksandrijski patrijarh. Razlog je tomu politička i gospodarska moć koju je imala Aleksandrija, ali i važnost teološke misli koja se razvila oko Aleksandrijske škole i njenih čuvenih učitelja (Klement Aleksandrijski, Origen, Atanazije Veliki).

No, jedinstvo Aleksandrijske crkve dovedeno je u pitanje već početkom IV. stoljeća sa šizmom koju je izazvao Melecije († 326.), biskup Lycopolisa (današnji Asiut), koji se pobunio protiv apsolutne vlasti tadašnjeg aleksandrijskog patrijarha Petra (300-311). Melecije je osnovao svoju tzv. „crkvu mučenika“, nasuprot Crkvi u Aleksandriji. Melecije je imao puno pristaša, naročito u Gornjem Egiptu, tako da su melecijanski samostani u ovom području opstali sve do arapskog osvajanja.

Na prva dva ekumenska sabora, u Niceji (325) i Efezu (431), aleksandrijska Crkva je imala vodeću teološku ulogu. Na ovim je saborima također postalo vidljivo da je Crkva u Egiptu vremenom poprimila posebne karakteristike. Između ostalih i dosta rigidnu hijerarhijsku strukturu, čija se vlast i kontrola koncentrirala u potpunosti u aleksandrijskom patrijarhu, koji je jedini mogao imenovati biskupe na cijelom egipatskom teritoriju.

Kalcedonski sabor (451) je prekretnica u odnosima Koptske crkve sa ostalim kršćanskim zajednicama. Po teološkoj i jezičnoj koncepciji Ćirila Aleksandrijskog kalcedonski nauk o dvije Kristove naravi činio se prihvaćanjem Nestorijeve hereze, koju je upravo on osudio na Efeškom saboru. Po mišljenju zagovornika Kalcedona, Crkva u Aleksandriji je prihvatila monofizitski nauk (nauk monaha Eutiha koji je smatrao da je u Kristu samo jedna narav, božanska).

Egipatski kršćani nisu se identificirali s Eutihovim učenjem, prihvaćajući da su u Kristu božanska i ljudska narav ujedinjene, iako svaka zadržava svoju individualnost. Zbog toga bi bilo pogrešno Koptsku crkvu definirati kao monofizitsku, nego više kao anti-kalcedonsku, dok ona sebe danas naziva: Koptska pravoslavna crkva.


U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' dr. Marinko Pejić piše o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 41. tekst


Da bi se razumjelo motive i dinamiku sukoba koji je radikalno podijelio kršćanski Egipat, trebalo bi se udubiti u kompleksna doktrinarna pitanja koja su uzburkavala kršćanski svijet V. i VI. stoljeća, što ovdje svakako nije naša nakana.

Danas, nakon mnogo stoljeća i teološkog proučavanja, koje je manje opterećeno strastima i svađama, može se napraviti razlika između „verbalnog monofizitizma“ i onog stvarnog kod malog broja ekstremista. Danas se nastoji u potpunosti odustati od ove terminologije koja ne izražava prave namjere ni jedne ni druge strane.

Nakon Kalcedonskog sabora bilo je puno pokušaja, naročito od strane careva, da dođe do pomirenja suprotstavljenih strana i očuvanja jedinstva Crkve (a time i carstva), bilo imenovanjem aleksandrijskog patrijarha, bilo pokušajem nasilnog uvođenja kalcedonskog nauka.

Na patrijarha Teodozija I. car Justinijan (+565.) vršio je snažan pritisak da prihvati odluke Sabora. Kada ih on nije htio prihvatiti, car ga je zarobio i držao u kućnom pritvoru u Carigradu punih trideset godina. Taj period je od velike važnosti za formiranje odvojene koptske hijerarhije. Koptska crkva nije priznavala valjanost sakramenta koji su dijelili svećenici koji su prihvatili Kalcedon, stoga nisu mogli prihvatiti ređenje od strane nametnutog patrijarha. Postupno se formira nova hijerarhija djelovanjem Jakoba Baradeja, sirijskog biskupa iz Edese, kojega je uz pomoć carice Teodore tajno zaredio pritvoreni patrijarh Teodozije I. Po nekim kronikama, Jakob Baradej je zaredio 28 biskupa i tisuće svećenika, i tako se formirala nova, od Rima i Carigrada odvojena hijerarhija. Od tog vremena u Egiptu paralelno postoje dva patrijarha i dvije podijeljene hijerarhije: kalcedonska ili melkitska (od arapskog naziva za cara: malak, struja koja je vjerna caru i carigradskom patrijarhu) i monofizitska ili anti-kalcedonska. Velika većina naroda Koptske crkve prihvaćalo je anti-kalcedonskog patrijarha, dok je onaj melkitski mogao djelovati samo u gradu Aleksandriji, pod zaštitom cara i vojske. Koptski (anti-kalcedonski) patrijarh se ipak morao povući u samostane u unutrašnjosti zemlje i odatle djelovati. Osvajanje Egipta od strane muslimana (641.-642.) zauvijek je onemogućio utjecaj bizantskog cara u Egiptu, i tako do naših dana utvrdio postojeće crkveno stanje. Još uvijek postoje ova dva patrijarhata: kalcedonski (grčko-pravoslavni) sa sjedištem u Aleksandriji i koptski sa sjedištem u Kairu, a kasnije nastaje i treći, Koptski katolički patrijarhat.

Smatra se da su u trenutku arapske invazije na Egipat barem dvije trećine stanovništva činili kršćani. Računa se da je pripadnika Koptske crkve (anti-kalcedonske) tada bilo oko 6 milijuna, a kalcedonskih pristaša (melkiti) svega oko 200.000, nastanjenih skoro isključivo u delti Nila. Vremenom se njihov broj konstantno smanjivao, dijelom i zato jer su bili u lošijem položaju od kopta, zbog svojih veza sa Carigradom. Aleksandrijska pravoslavna crkva ima danas jurisdikciju nad pravoslavnim vjernicima u Egiptu i u cijeloj Africi (ima 10 eparhija, najviše vjernika ima u Keniji, Ugandi, Kamerunu i još nekim afričkim državama). U liturgiji se služi bizantskim obredom, na grčkom, arapskom i raznim afričkim jezicima. Koristi gregorijanski kalendar. Danas broji oko 250.000 vjernika.

Još od XIII. stoljeća Koptska crkva ima razvijene odnose s Rimskom crkvom. Jedan dio koptske hijerarhije i vjernika ulazi u jedinstvo s Rimskom crkvom i tako nastaje Koptska katolička crkva. Ispočetka mala katolička zajednica je predvođena apostolskim vikarima, sve dok papa Leon XIII. u XIX. stoljeću ne osnuje posebni patrijarhat za kopte katolike sa sjedištem u Kairu, koji danas okuplja oko 240.000 vjernika. U liturgiji se služe koptskim obredom, na arapskom i koptskom jeziku.

Koptska pravoslavna crkva ima danas 60 eparhija: u Egiptu, Sudanu, Libiji, Palestini, Evropi i Americi. Na čelu Crkve je koptski aleksandrijski patrijarh (sjedište je danas u Kairu), koji u Egiptu nosi naziv papa (u arapskom izgovoru baba). Trenutno je na čelu Crkve papa Tovadros (Teodor). Točan broj vjernika je teško odrediti. Državne egipatske statistike navode da ih je oko 3 milijuna, dok crkvene statistike ističu da je broj znatno veći, oko 11 milijuna. Neki poznavaoci prilika u Egiptu tvrde da bi se najtočniji broj kretao negdje između 8 i 9 milijuna. Crkva se služi koptskim obredom, koji se obavlja na koptskom i arapskom jeziku.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)