Krajem XVIII. i početkom XIX. st., u naprednijem dijelu osmanske uprave sazrela je svijest da ukoliko žele pratiti sve veći uspon evropskih zemalja, upravo od njih moraju učiti kako reformirati strukture i institucije carstva.

Modernizacija osmanskog društva usko je povezana sa procesom okcidentalizacije na svim razinama života. Ovaj proces doveo je do konfrontacije novog i starog modela života. Negdje je ona bila snažnije i nasilnija, negdje blaža, ovisno i o stupnju kompatibilnosti osmanskog orijentalnog društva sa zapadnjačkom kulturom i načinom života.

Ako je Osmansko carstvo željelo preživjeti moralo se modernizirati, a to je značilo mijenjati običaje, navike i tradicionalni način razmišljanja. Ovakva klima pripremila je teren onoj fazi osmanske povijesti koji ide od 1839. do 1876., poznatoj kao Tanzimat (Reforma). Najznačajniji događaj ovog perioda je svakako Hatišerif (carski ukaz), izdat 1839., u kojem se javno predstavilo reformatorske nakane Osmanskog carstva. Radi se o vrlo kompleksnom dokumentu koji je doveo do mnogih promjena na području sudstva, administracije i vojske. Bit ovog dokumenta je svakako jedna nova, drugačija koncepcija države, koja po evropskom modelu širi svoje kompetencije na različita polja društvenog i ekonomskog života (trgovina, infrastruktura, komunikacije, školstvo), ne ograničavajući se, kao do sada, na obranu teritorija od vanjskog neprijatelja i garantiranje unutarnjeg javnog reda i konfesionalnih odnosa.

Ukaz je doveo i do bitne promjene u pravnom statusu kršćana i drugih ne-muslimanskih manjina u carstvu. Od statusa zimmija ( s plaćanjem posebnog poreza džizije), sada ne-muslimanske manjine po prvi puta postaju ravnopravni s muslimanskim podanicima carstva. Ukaz je nastojao ukinuti razlike među podanicima po konfesionalnoj osnovi, i na taj način ukinuti pravne privilegije koje su imali muslimani i istovremeno privesti kršćanske podanike pod potpuno okrilje carske vlasti, jer su u određenim aspektima života oni bili izvan državnog sustava i pod jakim utjecajem i zaštitom evropskih država, po ugovorima tzv. Kapitulacija, koji su pojedinim evropskim državama, prije svega Francuskoj, Engleskoj i Rusiji, davali pravo „zaštite“ kršćanskih zajednica u Osmanskom carstvu.

Reformatorska linija dodatno je potvrđena i ojačana pojedenim paragrafima Hatt-i-Hamajuna, 18. veljače 1856., koji je jasno inspiriran principima evropskog prava, i koji proglašava fiskalnu jednakost svih podanika carstva, kao i njihov pristup administrativnim i vojnim službama, koje su do tada bile privilegija muslimanskih podanika.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' dr. Marinko Pejić piše o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 36. tekst

Neki su kršćani tako izabrani u provincijska Vijeća (Medžlisler), kao i u Veliko državno vijeće (Medžlis-i Vila-yi Ahkam-i Adlye). Kršćanskim zajednicama bilo je dopušteno osnivanje vlastitih organa vlasti sa vlastitim propisima, koji su bili nadležni za interna pitanja zajednice, i koji su nakon odobrenja od državne vlasti postajali važeći zakoni. Među prvima koji su iskoristili ove nove mogućnosti bila je armenska zajednica, koja je u tom periodu stvara svoj prvi Nacionalni ustav, zakonik koji su organizirali po uzoru na evropske ustave toga vremena, i koji je u velikoj mjeri reorganizirao Armenski milet. Ovaj ustav je pobudio veliki interes u društvu i poslužio je kao uzor mnogim sličnim dokumentima u drugim kršćanskim zajednicama, ali i kao jedan od tekstova koji je nadahnuo nastajanje Osmanskog ustava 1876.

Hatt-i-Hamajun predstavljao je prvi korak u smjeru nadvladavanja principa zimme u korist modernijeg koncepta državljanstva, bez ikakvog etničkog i religijskog razlikovanja. Odluke sadržane u ovom dokumentu, iako u praksi nisu u potpunosti provedene, predstavljaju prvi korak u evoluciji državnog sustava u carstvu, od izričito religijskog do laičkog. Islamska tradicija Osmanskog carstva nije bila time u potpunosti napuštena, ali se otvorila jednom drugačijem, modernijem, sustavu, koju povjesničari nazivaju „Osmanstvo“ (Osmanluk), što je neislamska kategorija, jer se ne temelji na pripadnosti islamskoj vjeri, nego na pripadnosti Osmanskom carstvu.

Stoljećima se smatralo da se Osmanlijama mogu nazivati isključivo podanici islamske vjeroispovijesti. U državnoj administraciji, osim rijetkih iznimaka, mogli su služiti isključivo muslimani. Vladao je princip da svi oni koji su služili sultanu moraju biti muslimani; iako su mnogi od njih etnički pripadali različitim kršćanskim narodima, ulazeći u državnu službu morali su primiti islam.

Sada se koncept osmanluka širi na sve podanike carstva. Ponekada se ovaj koncept tumačio kao „fuzija“ različitih etničkih identiteta, a ponekad kao „bratstvo“različitih naroda, ali i jedna i druga formulacija išle su prema shvaćanju jedinstvenog osmanskog državljanstva i nadvladavanje sustava mileta.

Ovakvim postupcima se nastojalo dodatno integrirati kršćansko stanovništvo u državni sustav. Osmanska državna vlast bila je vrlo zainteresirana da uključi kršćane u državni sustav jer su tom vremenu oni većinom bili nosioci modernih ideja u carstvu. Bili su redovito bolje obrazovani i poznavali su evropske jezike, koje su naučili u crkvenim školama diljem carstva. U razvoju trgovine, naročito sa zapadnim svijetom, kršćani su bili prikladniji suradnici, tako da su vrlo brzo bili nezamjenjivi kao posrednici i predstavnici zapadnih tvrtki u Osmanskom carstvu.

Dati kršćanima potpunu ravnopravnost, činilo se zato osmanskoj vlasti dobar put za kanaliziranje sve te energije u državni sustav.

Ovome razlogu pridružuje se i potreba suzbijanja pokreta osamostaljenja, kako se to već dogodilo na Balkanu.

Hatt-i-Hamajun iz 1856. proglašava u osnovi vrlo originalno načelo „supatriotizma“, i Osmanski ustav iz 1876. tvrdi da su svi podanici carstva „Osmanlije“, dajući prednost odanosti carstvu nad vjerskom pripadnošću. Načelo ravnopravnosti nije se, ipak, u potpunosti primjenjivalo u praksi, potičući kritike zapadnih promatrača. Povjesničari vide razlog tome u nedovoljnoj spremnosti lokalnih turskih vladara i činovnika da uistinu izjednače u pravima sve podanike carstva. U očima mnogih vjernika, islam je stoljećima predstavljao jedinu pravu vjeru, dok su kršćani smatrani građanima drugog reda, tako da je promjena statusa kršćana u osmanskom carstvu išla jednostavno protiv narodnog sentimenta muslimanskih masa, osim što nailazi na otpor kod vodeće konzervativne elite carstva.

Sve češće se kršćani vide kao „peta kolona“ raznih nacionalnih pokreta za osamostaljenje diljem carstva. Sve češće ih se percipira i kao privilegirane zbog njihovog kontakta sa zapadnim svijetom i materijalnim progresom koji je odatle dolazio.

Jednakost muslimana i kršćana u Osmanskom carstvu ostaje dijelom neostvarena i zbog otpora u redovima crkvene hijerarhije, koji nisu tražili jednakost, nego nacionalnu samostalnost, uz svesrdnu podršku evropskih vlada. Otpor je dolazio naročito od grčko-pravoslavnog patrijarhata, koji su strahovali da bi potpuna jednakost mogla dovesti do gubitka određenih privilegija, ako bi se napustio sustav mileta.

Vrijeme Tanzimata, pasve do I. svjetskog rata, period je i maksimalnog kozmopolitizma u bliskoistočnim i osmanskim gradovima, koji su bili posebno pod utjecajem modernosti. Socijalni uspon kršćanskih zajednica ticao se upravo velikih urbanih centara. Kao što je pisao Maurice Cerasi: „Osmanska urbana kultura nije samo mozaik, nego je i sinteza“. U tradicionalnoj strukturi osmanskih gradova, ljudi su živjeli po odvojenim kvartovima (mahalama) organiziranim po konfesionalnom načelu, dok je čaršija bio zajednički prostor poslovanja, susretanja i javnog života uopće. Mahale su bile prva administrativna jedinica, koja je imala važnu ulogu posrednika između državnog autoriteta i stanovništva. Slična struktura je postojala i u Sarajevu i drugim bosanskim gradovima, sa svojim konfesionalnim kvartovima: latinskim (latinluk), pravoslavnim, židovskim i muslimanskim. Ovakav „segregacijski“ model stanovanja u osmanskim gradovima nije ipak bio apsolutan, jer homogenost osmanskih kvartova nije uvijek bila potpuna. Ponekad se grupiralo i po nekim drugim kriterijima, recimo po vrsti poslova kojima su se ljudi bavili (esnafima) ili još češće po ekonomskoj moći i statusu. Tako su u Istambulu, s obzirom na ovaj kriterij, postojale „miješane“ zone.

S prodorom modernih, zapadnih ideja, mijenja se i ovaj tradicionalni način stanovanja i postaje više kozmopolitski. U ovoj modernizaciji i transformaciji osmanskih gradova ključnu ulogu su imale kršćanske i židovske zajednice koje su podržavale ideju „urbanog života“. One su poticale nove oblike društvenog života i komuniciranja, kao što su klubovi, razna udruženja, teatar i sportska udruženja. Na ovaj način sazrijeva nova svijest o gradskog života, u kojem su se ljudi sastajali i komunicirali u jednoj široj sferi građanstva, više na društveno-profesionalnoj osnovi, a manje na konfesionalnoj. Novi načini življenja i komuniciranja nadvladavali su tradicionalni, segregaciji model življenja.

Gradovi koji su u najvećoj mjeri poprimili moderniji način života su svakako, Istanbul, na prvom mjestu, ali i gradovi koji su imali vrlo brojne kršćanske zajednice. Istanbul, iako prijestolnica golemog muslimanskog carstva, sve do pred sami I. svjetski rat imao je i do 50 % nemuslimanskog stanovništva, u najvećoj mjeri kršćanskog (Grci, Armenci, Sirijci, Kaldejci, Evropljani-Latini...). U centru Male Azije, usmjeren prema Egejskom moru i zapadnom Mediteranu, je grad Smirna (današnji Izmir), jedan od najvažnijih centara carstva. Još kronike iz XVII. st. govore o Smirni kao o gradu s mnoštvom lica. Uz muslimane, ovdje su živjele velike zajednice Grka-pravoslavaca, Armenaca i „Franaka“, tj. latinskih, evropskih kršćana. U XIX. stoljeću Smirna je bila grad u kojem su kršćani činili većinu (Grci i Armenci). Grad Smirna je možda i najviše od svih urbanih centara u Osmanskom carstvu profitirala od razvoja novog ekonomskog poretka. Ekspanzija međunarodne trgovine, zbog svoga položaja, ali i zbog mnoštva kršćanskih trgovaca, koji su održavali uske veze sa evropskim tržištima, donijela je gradu veliko bogatstvo, naročito grčko-pravoslavnoj zajednici, tzv. „fanariotima“, koji su imali razgranate veze sa Istambulom, Anadolijom, Balkanom, Italijom i svim važnijim lukama na Atlantiku.

Ekonomski rast Smirne, pratio je i kulturni rast, tako da postaje i jedan od najvećih izdavačkih centara (knjige, časopisi, novine), što svjedoči o obrazovanosti njenog stanovništva, koje se školovalo ponajviše u francuskim i židovskim školama.

U XIX. stoljeću razvijaju se i veliki centri u arapskom dijelu carstva, kao Kairo, Bejrut, Aleksandrija, Damask, Halep. U svim ovim gradovima, kršćanske i židovske zajednice odigrale su ključnu ulogu i razvijanju modernijeg načina života i poslovanja, te doprinijele da ovi gradovi budu istinski centri plodne kulturološke razmjene i kozmopolitskog života.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)