Građanski rat koji još uvijek bjesni u Siriji, i koji je već odavno dobio i internacionalnu dimenziju, najveća je humanitarna katastrofa našega vremena. Skoro svaki dan u Siriji umire na desetine ljudi, vojnika, pobunjenika, žena i djece. U četiri godine rata, od 2011. (za konvencionalni datum početka rata obično se uzima 18. ožujka 2011.) do 2015, prema procjenama nekih analitičara, život je izgubilo oko 220 tisuća ljudi. U inozemstvo je izbjeglo oko 4 milijuna, interno raseljeno oko 6,5 milijuna, od ukupnog broja od 23 milijuna stanovnika.

U Siriji se trebala dogoditi treća po redu promjena vlasti izazvana tzv. 'Arapskim proljećem', val protesta koji je zahvatio Sjevernu Afriku i Bliski istok, između prosinca 2010. i prva tri mjeseca 2011. Poslije protjerivanja Ben Alija iz Tunisa i uhićenja Hosni Mubaraka u Egiptu, trebao je doći red na Bašara al-Assada u Siriji.

Stvari su ipak krenule drugim smjerom, umjesto da se raspadne, sirijski režim se dodatno zatvorio u sebe i reagirao još snažnijom represijom. U vremenu od dva ili tri tjedna od početka protesta brojalo se već na stotine ubijenih, uhićenih i mučenih prosvjednika, ali i na desetine policajaca i vojnika koji su pali pod paljbom prosvjednika. Ubrzo se formirala 'Free Syrian Army' ('Slobodna sirijska vojska'), koja se predstavljala kao vojna komponenta „narodne revolucije“ koja je željela demokraciju kakva se prakticira na Zapadu i odlazak s vlasti Assadovog režima, koji se optužuje za korupciju i povredu ljudskih prava. Politički predstavnici revolucije okupili su se u 'Sirijsko nacionalno vijeće',(SNV) koaliciju stranaka i opozicionih pokreta, koje 2012. postaje 'Sirijska nacionalna koalicija opozicijskih i revolucionarnih snaga'. Arapska liga, Turska, Evropska unija i SAD priznaju SNV kao jedinog legitimnog predstavnika sirijskog naroda.

O ljudskim pravima u Kataru i Saudijskoj Arabiji je iluzorno i pričati. Ipak to su zemlje koje su glavni politički partneri SAD-a, koje su permanentno „zabrinute“ za kršenje ljudskih prava i demokratskih načela na Bliskom istoku

U ove četiri godine, Sirija je „razbijena“ na mnoštvo manjih teritorija, od kojih je polovica pod kontrolom državnog režima. Snage opozicije su isto tako fragmentirane na oko tisuću različitih grupa i denominacija, a samo manji dio se prepoznaje u 'Slobodnoj sirijskoj vojsci'. Barem polovica od 100 i više tisuća pobunjeničkih ratnika pripada raznim selefijskim i džihadističkim skupinama. Ako bi danas pobunjenici odnijeli pobjedu, Sirija ne bi bila uređena kao demokratska zemlja s vladavinom prava, nego islamska šerijatska republika. Ono što je trebalo biti nacionalna revolucija, već odavno se preobrazilo u međunarodni konflikt. U njemu su do grla umiješani: Saudijska Arabija, Katar, Iran, SAD i Rusija, neki financiranjem i oružjem, drugi, u manjoj mjeri i vojnim snagama. Saudijska Arabija i Katar, koji su u početku pomagali samo SNV, već duže vrijeme potpomažu samo selefijske grupe 'Islamske fronte', ali preko privatnih građana, koji često obnašaju javne službe, pomažu i Al-Qaidu (koju u Siriji predstavlja Jabhat al Nusra) i ISIL (koji Arapi nazivaju 'Daeš').

Islamski radikalizam privukao je u Siriju na desetine tisuća stranih boraca, priliv koji još i danas nije zaustavljen. Po nekim političkim i vojnim analitičarima, broj poginulih islamističkih dobrovoljaca u Siriji kreće se oko 26.800, mnogih porijeklom iz Afrike i Bliskog istoka, ali i drugih zemalja, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.

Sirija je zemlja u kojoj živi i relativno velika kršćanska zajednica (oko 10%), podijeljena na mnoštvo crkava i obreda. Njihov položaj prije rata bio je među najboljim u bliskoistočnom muslimanskom svijetu, zato se vrlo mali broj kršćana priklonio revoluciji. Svi sirijski kršćani su svjesni da je državni režim autoritaran i klijentistički, ali većina od njih je svjesna da se nalazi pred odlukom između jedne laičke autokracije i konfesionalne demokracije, gdje bi snaga brojčanosti dovela do stvaranja islamske države, i zato su se radije odlučili biti na strani laičke autokracije.

Već skoro od samog početka, sirijska „opozicija“ je počela pokazivati antikršćanski karakter. Na ulicama i zidovima pojavili su se natpisi poput ovoga: „Kršćane u Bejrut, alavite na groblje“. U travnju 2013. oteti su i odvedeni u nepoznatom pravcu dvojica biskupa, siro-pravoslavni biskup Johanna Ibrahim i grčko-pravoslavni biskup Bulos Yazigi, od kada im se gubi svaki trag. Devastirani su brojni samostani i crkve od neprocjenjive povijesne i kulturološke vrijednosti, među njima povijesni gradić Malula, arhitektonski i antropološki biser, zbog još žive tradicije posebno starog dijalekta aramejskog jezika, vrlo bliskog onome kojim je govorio Isus.

ISIL-ovi buldožeri sravnjuju sa zemljom samostan Mar Elian (http://en.abouna.org/)

Razoren je i jedan od najstarijih kršćanskih samostana, Mar Elian (Sv. Ilija), iz V. stoljeća, koji je pripadao Siro-katoličkoj crkvi, a monah koji je u njemu živio je odveden. Bilo je učestalih pokušaja nasilnog preobraćenja i masovnog otimanja kršćana, posebno u sjeveroistočnom području, oko grada Hasakeh.

Sirijskim kršćanima se događalo ono što su proživljavali irački kršćani 2003. poslije pada Sadama Huseina.

Sve se ovo događalo i još uvijek događa uz prešutnu medijsku podršku nekih televizija, kao što su Al-Jazeera i Al-Arabiya, u vlasništvu katarskog emira i saudijskog kralja, koje se trude lansirati teoriju o „nehumanom nasilju koje provodi Assadov režim protiv vlastitog naroda“. Pobunjenici su s druge strane predstavljeni kao „obični civili koji žele uspostaviti demokraciju u Siriji“. Ne zna se jasno na kakvu se demokraciju aludira, budući da u Kataru i Saudijskoj Arabiji, od demokracije nema ni sjene. Katar je prije svega jedna ogromna američka vojna baza, najveća izvan SAD-a. To je kraljevstvo feudalnog i teokratskog tipa, u kojem nema parlamenta, ustava, nijedne političke stranke, niti slobodnih izbora. O ljudskim pravima u Kataru i Saudijskoj Arabiji je iluzorno i pričati. Ipak to su zemlje koje su glavni politički partneri SAD-a, koje su permanentno „zabrinute“ za kršenje ljudskih prava i demokratskih načela na Bliskom istoku.

Zapadni mediji, kao CNN, BBC, Fox News, nažalost često nekritički preuzimaju i dalje šire sve što Al Jazeera nudi kao istinu. U tome nije izuzetak ni Bosna i Hercegovina i zemlje iz regije, gdje spomenuta televizija uživa ugled neovisnog i objektivnog medija, a njezinog vlasnika Hamada bin Khalifa al Thanija slavi se kao „apostola demokracije“.

Grko-katolički melkitski patrijarh Antiohije, Gregorios III, (Laham), otvoreno govori o „diktaturi medija“ koji aktivno sudjeluju u falsificiranju istine. Apostolski latinski vikar u Halepu, Giuseppe Nazzaro, smatra da je glavni cilj opozicije „razbiti“ sirijsko društvo, podijeliti ga po etničko-konfesionalnoj liniji, blokirati poljoprivrednu i zanatsku proizvodnju, jednom riječju, uništiti vezivno tkivo sirijskog društva, kako ono više ne bi funkcioniralo kao moderna država, nego se svelo na konfesionalne zajednice. Za selefijske grupe, Sirija kao država ne postoji, to je ime, kao i Irak, plod ateizma, u njihovom žargonu Irak se naziva Bilad al-Rafidain (zemlja između dvije rijeke), a Sirija se naziva al-Sham (zemlja Cam). Onaj tko se zalaže za nacionalni identitet Sirijaca, po njima čini otpad od vjere (širk), jer krši zakon 'tavhida', Božje jedinosti, i zato zaslužuje smrt. Ideja arapskog jedinstva i identiteta, koji nije baziran na islamu, nego na pripadnosti arapskoj kulturi i jeziku, je za njih apsolutno neprihvatljiva i ravna sakrilegiju. Džihadističke grupe koje djeluju u Siriji ne priznaju nikakve državne granice, nego isključivo koncept „Umme“, muslimanske zajednice.

Takvo mišljenje otvoreno propovijedaju vehabijski učenjaci i televizijski propovjednici, kao Aidh al-Qarni, koji s ekrana Al-Arabiye tvrdi da je „ubijanje sirijskog predsjednika, Bašara al–Assada, dužnost svakog vjernika“. Isto tako šeik Jusuf al–Qardavi s propovjedaonice na Al-Jazeeri, redovito izdaje 'fetve' koje legaliziraju ubojstva alavita, kršćana, druza i sunita koji podržavaju Assada.

Žele uništiti zemlju, u kojoj različite religije i konfesije i etničke zajednice, formiraju nacionalno jedinstvo, tvrdi Nadia Khost, Sirijka, autorica mnogih publikacija o arapskoj kulturi i civilizaciji.

Neki sirijski kršćani su ipak podržali „revoluciju“, nadajući se da će ona dovesti do veće demokratičnosti sirijskog društva, među njima je najpoznatiji talijanski isusovac, Paolo Dall'Oglio, koji u Siriji boravi od 1982. godine, kada je zaređen u Siro-katoličkoj crkvi. On je s nekolicinom prijatelja obnovio drevni sirijski samostan Mar Musa (Sv. Mojsije) u blizini Nabeka i osnovao novu monašku zajednicu, siro-antiohijskog obreda. Uz redoviti samostanski život, u tišini i molitvi, ovaj samostan se posebno isticao gostoprimstvom i dijalogom s lokalnim muslimanskim stanovništvom. Posjedovao je bogatu biblioteku, specijaliziranu upravo za kršćansko-islamski dijalog. Monaška zajednica nastanjena u samostanu Mar Musa, obnovila je još jedan drevni samostan u Siriji, u tekstu već spomenuti samostan Mar Elian, koji je nedavno razoren.

Paolo Dall'Oglio je većinu svoga monaškog života proveo u Siriji i posvetio dijalogu s muslimanima. Bio je poznat po svojim kritikama prema Assadovom režimu, koji ga protjeruje iz Sirije 2013. sa zabranom povratka. On se ipak ilegalno vraća u Siriju, preko turske granice. U srpnju 2013, u gradu Raqi ga otimaju borci ISIL-a i od tada mu se gubi svaki trag.

U svojoj težnji da iziđu iz ponižavajućeg sustava 'zimme', gdje su bili tolerirani građani drugog reda, kršćani na Bliskom istoku, pa i u Siriji, masovno su podržali laičku koncepciju države, koja im je omogućavala istinski status građana. Te laičke opcije, često su nažalost održavane od autoritarnih režima, kao onog u Iraku i u Siriji, koji u naše vrijeme doživljavaju poraz. Koja je alternativa?

Alternativa se pokazala još tragičnijom za kršćane, agresivna re-islamizacija društva, u kojem za kršćane više ili nema mjesta ili im se ponovno nameće ponižavajući status „zaštićenih“ građana.

Jedini put izlaska iz ove krize, kroz koju prolaze sve zemlje na Bliskom istoku, čini se nada u stvaranje nekog dovoljno liberalnog sustava u zemljama s muslimanskom većinom, koji će poštivati prava svih svojih građana, neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnosti. To rješenje bi možda trebalo tražiti, kako ističe Samir Khalil Samir, egipatski kršćanin i vrsni islamolog, unutar autentičnog islamskog sustava razmišljanja. Treba naći neke elemente na kojima bi se moglo utemeljiti jedno pluralističko viđenje muslimanske države i društva, ali gdje bi se radilo o jednom suvremenom pluralizmu, baziranom na jednakim pravima svih njezinih građana.

Povijest će nam reći u kojoj mjeri je to moguće ili je to još samo jedna nova utopija?