Od svih istočno-kršćanskih tradicija, istočno-sirijska je doživjela najveću ekspanziju izvan svoga tradicionalnog područja. Proširila se na područja Centralne Azije, Tibeta, Kine i Indije. U većini ovih krajeva istočno-sirijsko kršćanstvo je iščezlo, osim u Indiji. Istovremeno, kršćanstvo se tamo, kao nigdje drugdje duboko povezalo s lokalnom kulturom, religijom i mentalitetom. Na jugu Indije (Kerala i Tamil Nadu), kršćani su poznatiji kao sljedbenici Sv. Tome apostola (Thoma marga) ili jednostavno kao Tomini kršćani, koji su danas organizirani pretežno u dvije crkvene tradicije: Siro-Malankarsku i Siro-Malabarsku. Dio Siro-Malankarske i skoro čitava Siro-Malabraska crkvena tradicija su u jedinstvu s Rimskom crkvom, a ostale su u sastavu Siro-jakobitske crkve, ili autonomne Asirsko-malabarske crkve.

Tomini kršćani, čija povijest seže u same početke kršćanstva, od propovijedanja apostola Tome i njegovih učenika, predstavljaju u potpunosti sirijsku i u potpunosti indijsku crkvu, duboko ukorijenjenu u indijski kulturni i antropološki univerzum. Placid J. Podipara, povjesničar i veliki poznavatelj Tominih kršćana definira ih ovako: „hindu po kulturi, kršćani po vjeri, istočnjaci po obredu“. Ove tri dimenzije njihovog identiteta su neodvojive, u svojim kulturološkim, religioznim i liturgijskim aspektima. Iako su Tomini kršćani tek neznatna manjina (oko 7 miliona u svim denominacijama), u odnosu na milijardu i dvjestotinjak miliona Indijaca, ipak u svojoj skoro dvomilenijskoj povijesti ostavili su neizbrisiv trag na indijskoj kulturnoj, religijskoj i političkoj sceni. Najdublji trag ostavili su ipak na polju inkulturacije. Uspješno su integrirali sirijski obred u lokalne običaje, filozofske i religijske kategorije, što je možda jedinstven slučaj u povijesti kršćanstva, nakon njegovog povijesnog susreta s helenističkim svijetom.

Susret Indije i kršćanstva, ili integracija Tominih kršćana u indijski kulturni ambijent, ujedno je i glavni predmet zanimanja ovog kratkog predstavljanja.

Integracija Tominih kršćana u indijski kulturni krug vidi se počevši već od terminologije koja se od starine za njih koristi. U prvo vrijeme u Indiji su bili poznati kao Mar Thoma Nasranikal (što je varijacija imena Nasraya - Nazarećeni), kršćani su u prvim godinama bili nazivani najčešće Nazarećani, jer su sljedbenici Isusa iz Nazareta. Ponekad su nazivani i Surijani Kristyanikal (Sirijski kršćani) ili Mapilla (sažeto od Maha Pilla-Veliki sinovi Božji) ili Thoma marga (Tomin put), isto tako Marga Pilla (Sinovi puta). Biblija se naziva Veda Pusthakam (knjiga Veda ili Sveto Pismo), shodno tome vjerska pouka se naziva Vedapadham.

Sirijski jezik kojim su se Tomini kršćani služili u liturgiji oni su po indijskom običaju shvaćali svetim jezikom i nazivali ga Devabhasha, kao što je to sanskrt za hinduiste. Prvih 1.500 godina, Peschita, sirijski prijevod Biblije, bio je jedini poznati prijevod Biblije u Indiji.

Indija gaji veliko poštovanje prema vrednotama odricanja, molitve i religioznog i filozofskog traganja. U nekim starim tekstovima, napisanim na palminom lišću, sačuvani u jednoj brahmanskoj obitelji u Kerali, apostol Toma se naziva Thoma Sanyasi (monah). Monaški život koji je bio vrlo raširen u Mezopotamiji, proširio se vjerojatno i u Indiju. Kosma Indicopleust, bogati trgovac iz Aleksandrije, koji je posjetio Indiju 522., govori o samostanu u Mylaporeu i crkvi koju je vidio u Malai (staro ime za Malabar).

Glavne karakteristike monaškog života u Indiji su strogost, jednostavnost i fizički rad. Hranili su se vrlo jednostavno, uglavnom rižom i povrćem, povremeno začinjenim pročišćenim maslacem (ghee), meso nikada nisu jeli. U danima posta, pred velike blagdane, običavali su se okupljati u svetištima i provoditi ih u molitvi i pjevanju, to se zvalo Bhajana/Upavasa (boravak s Bogom). Tradicija posta traje i danas, s vrlo malim varijacijama.

Specifičnost monaškog i svećeničkog odgoja kod Tominih kršćana bio je sustav Gurukula, kao u hindu tradiciji. Gurukula znači formiranje pod vodstvom jednog učitelja, guru na sanskrtu znači „onaj koji raspršuje tamu neznanja“. Kandidati za kršćanske svećenike formirani su pod vodstvom Malpana, a svećeničko ređenje se nije dobivalo bez suglasnosti (desakusi) župnog vijeća, Palliyogam i nadležnog svećenika (instruktora). Svećenici su uglavnom bili oženjeni, a njihove žene su nazivane Cahathiara ili Bethqayama, i uživale su veliki ugled u narodu.

Tradicionalni sustav svećeničkog obrazovanja nestaje s utjecajem Portugalaca, a kasnije, u Siro-malabarskoj i Siro-malankarskoj crkvi, zamijenjen je sustavom sjemeništa.

Za Tomine kršćane župna je crkva (Edavakapalli) centar religijskog i kulturnog života, kao što je hram za hindu tradiciju. Crkve su bile podignute u stilu južnoindijskih hramova, izvana su se vrlo malo razlikovale od njih. Priča se da je tako jednom Vasco de Gama ušao i molio u jednom hindu hramu, misleći da je sirijska crkva. Običaj da se na pročelju crkve stavi križ, kako bi ih se razlikovalo od hiduističkih hramova, uvedeno je dosta kasno, u vrijeme sabora u Diamperu (1599), pod snažnim utjecajem Portugalaca. Krovovi na tim crkvama bili su uzdignuti iznad svetišta, kao u hramovima. Unutrašnjost je bila podijeljena na svetište (Madbaha), koje je bilo odvojeno zavjesom, koja se otvarala samo u vrijeme obreda, i dio u kome su stajali vjernici (Hykala), muškarci naprijed, žene i djeca pozadi.

U liturgiji su se koristili istočno-sirijskim obredom, ali su uključivali u obred one elemente iz lokalne kulture koji su bili u skladu s temeljnim karakteristikama obreda. Pjevanje je bilo prilagođeno lokalnim melodijama, svjetiljke i tamjan su bili isto tako indijskog porijekla. Tipični križ Tominih kršćana postavljen je na lotosov cvijet, a na vrhu križa nalazi se golub, simbol Duha svetoga. U crkvama se redovito postavlja jedan takav križ, vjernici dolazeći u crkvu ritualno obilaze oko tog križa i donose ponude u ulju i cvijeću. Po uzoru na hindu običaj postavljanja Dhwaja (jarbol za zastave) u većim crkvama se postavlja Kodimaram, na koji se za svetkovine uzdiže zastava, čime svečano počinje slavlje. Pri tim velikim svetkovinama organizira se procesija (Paradakshina) oko crkve do vanjskog križa u dvorištu, ili za velike svetkovine po gradskim ulicama. Nekada je bilo uobičajeno da se za te svetkovine pozajmljuju slonovi, i općenito u njima bi sudjelovali i hindu vjernici, i primali bi te procesije u hramove uz velike počasti. U tim prilikama, kršćani i hinduisti međusobno su si poklanjali blagdanska jela .

Tijekom svoje duge povijesti i kontakata sa hindu kulturom, sirijski kršćani u Indiji razvili su sustav paralelan onom što se zove Shodasha Samskara, šesnaest rituala karakterističnih za kastu brahmana (Namabuthiri) koji prati čitav život čovjeka, od rođenja do posmrtnih obreda. Kršćani su većinu tih rituala prihvatili i prilagodili svojoj vjeri i ritualnoj praksi.

Prvi obred brahmana je Garbhadhana, koji treba obaviti prije začeća djeteta. Među Tominim kršćanima se zove Adachuthura, ulazak bračnog para u postelju (khtar gnoma) popraćen je pjesmom i molitvom, pri čemu se od majke nevjeste traži da dariva kćer. Potom se vrši ritualna ponuda mlijeka mladencima. Drugi i treći samskara predstavljaju molitve za majku i novorođeno dijete. Kršćani su napustili drugi, Pumsavana, u kome se trudnoj ženi daju za jelo žitarice i jogurt, pri čemu se recitiraju molitve. Prihvatili su Seemanthonnayana, obred zaštite novorođenog djeteta od zlih duhova. Taj obred su obavljali tako što bi majku i dijete poveli u crkvu, obično posvećenu Bogorodici, i stavili ih pod njenu zaštitu.

Četvrti samskara je Jathakarma, rituali vezani uz rođenje djeteta, gdje se novorođenčetu daje med i mlijeko. Kršćanski ritual, analogan ovome je ritualno šaptanje na uho novorođenčeta Kristova imena (Maran Išo M'šiha), i nakon toga mu se u usta stavlja med pomiješan sa zlatom. Povezano s tim je i davanje imena Namakarana, što su kršćani isto tako zadržali.

Peti samskara je Annaparshana, prvo davanje čvrste hrane koje se obavljalo kod kuće ili u hramu. Ovaj običaj je bio prisutan u početku, ali je kasnije napušten. Sljedeći rituali, Chudakarma, sječenje kose, ostavljajući samo jedan čuperak, kao i bušenje ušnih resica Karnavedha, bili su prakticirani i kod kršćana.

Sljedeći korak je Vidyarambha (početak učenja). U drevnoj Indiji obrazovanje je bilo rezervirano samo za najviše kaste. Brahmanama i kršćanima bilo je dopušteno izvršiti i ovaj ritual, kojeg je izvodio stariji Assan (guru). Ispred križa i svjetiljke, Assan je započinjao ritual praveći znak križa djetetu na čelu. Potom uzima kažiprst djeteta i njime piše u tanjuru riže riječi: „Sarveswaraya namo“ (slava Svemogućem). Upayana je obred stavljanja svetog konca brahmanama. Povjesničari tvrde da su i kršćani običavali stavljati taj konac, povezujući ga s obredom krštenja.

Mnogi elementi iz lokalne tradicije kršćani su preuzeli za obrede vezane uz vjenčanje, rituali Vivaha. U starija vremena bilo je uobičajeno sklapanje braka u vrlo mladoj dobi. Roditelji su bili prije svega oni koji su birali muža ili ženu svojoj djeci. To ni danas nije u potpunosti iščezlo, jer se u Indiji smatra da se brak ne tiče samo dvoje ljudi, nego se cijele obitelji međusobno povezuju. Prakticirao se i još uvijek se prakticira miraz koji otac mlade treba dati mladoženjinoj obitelji. Obredi vezani uz brak počinju ritualnim šišanjem (kesantha) mladoženje, uoči vjenčanja. Tijekom obreda vjenčanja u crkvi (nekada se obavljao u mladoženjinoj kući) obavlja se ritual poznat kao Panigrahanam (gdje mladoženja prihvaća mladu uzimajući je za ruku) i pokriva se glava mladoj vjenčanim velom (Mantrakodi). U početku je taj Mantrakodi bilo vjenčano odijelo (kodi) koji su nosili brahmane, nad kojim se recitiraju 10 miliona mantri (molitvene formule). Središnji dio obreda predviđa vezivanje čvora oko vrata nevjeste, na koji se okači Thali, zlatni lančić u obliku lista banane, kome kršćani još dodaju križ sastavljen od 21 pupoljka. Lančić se drži na koncu koji je napravljen od sedam niti uzetih iz mantrakodija. Udate žene čitav život nose svoj thali, a poslije njihove smrti on se prilaže u crkvenu riznicu. Poslije obreda u crkvi obavlja se Gruhapravešam, ili dočekivanje nevjeste u kuću od strane mladoženjine majke, s Ashtamangalaya, osam vrsta poklona za sreću ( ogledalo, svjetiljka, zlato, riža, svijeće, voće, posuda s vodom...). Majka potom pravi znak križa na čelu mlade pastom od sandalovine i šafrana (Thilakam).

Posljednji samskara je Antyeshti, rituali vezani uz smrt. Prije pokopa tijelo se pokriva lanenim platnom (Kacha), koju daruju ukućani pokojnika. Njime se danas pokriva lice prije ukopa. Poslije ukopa slijedilo je nekoliko dana obreda čišćenja, zvani Pula, koji se danas više uglavnom ne prakticiraju. Posebne molitve u kući molile su se sedmi, trideseti i četrdeseti dan poslije smrti. Kao i brahmani, i kršćani obilježavaju dan smrti koji se naziva Sradham.

Integracija Tominih kršćana u indijsko društvo obuhvaćala je sve forme kulture: liturgije, sakramenata, pobožnosti, muzike, plesa, arhitekture i obiteljskih rituala. U svojoj skoro dvije-tisućljetnoj povijesti oni su ostali vjerni temeljnim vrijednostima kršćanske vjere, ali su znali tu vjeru izraziti u potpunosti kroz kategorije indijske kulturne, religijske i filozofske tradicije. Time su pokazali da je moguće biti u potpunosti kršćani i u potpunosti Indijci.

Marinko Pejić, Prometej.ba

.