Muslimansko osvajanje šireg sirijskog područja, budući da je za posljedicu imalo obraćenje velikog dijela stanovništva, danas se obično smatra radikalno drugačijim u odnosu na nebrojene najezde koje su u ovom području bile konstantne. Jesu li toga bili svjesni i sirijski kršćani toga vremena? Teško je sa sigurnošću odgovoriti na ovo pitanje, budući da su kršćanski izvori iz tog vremena uistinu malobrojni. Radi se skoro isključivo o dva izvora s kraja VII. stoljeća: kronika armenskog biskupa Sebeosa i jedna anonimna nestorijanska kronika. Iz ovih rijetkih izvora da se zaključiti da tadašnji kršćani nisu bili u potpunosti svjesni religijske naravi tadašnje arapske najezde. U tom svijetu, koji je bio naviknut na česte promjene vlasti, muslimani su, bar u početku izgledali samo kao još jedan od brojnih osvajača. Tim više što je kršćanstvo u ovoj zemlji u svom formiraju doživjelo jako puno oblika i struja, islam se činio ne puno drugačijom od mnogobrojnih još živućih kršćanskih „hereza“.

Što su zapravo sirijski kršćani toga vremena znali i mislili o islamu?

Za armenskog biskupa Sebeosa, muslimani su prije svega bili osvajači, koji su imali teritorijalne ambicije u Siriji, povezane naravno s plaćanjem poreza, bez pretenzije da obrate njezino stanovništvo. Sebeos sigurno nije jedini koji je imao takvo mišljenje, u vremenu u kojem kršćani nisu još mogli ni zamisliti kakvu će transformaciju doživjeti njihova zemlja. Anonimna nestorijanska kronika, napisana između 670. i 680., koja pohvalnim riječima opisuje islamsku religiju, u Muhamedu vidi prije svega velikog vojskovođu. Bog je, kaže se u kronici, podigao protiv Perzijanaca „najezdu Ismaelovih sinova, kojih je bilo kao pijeska na morskoj obali. Njihov vođa bio je Muhamed, i nije bilo bedema ni vrata koji su mogli odoljeti njihovoj snazi, niti oružja ni štitova, tako su zaposjeli perzijsku zemlju ... dođoše i do rimskog teritorija i poharaše čitavu Siriju“.

Ovo mišljenje koje u arapskom osvajanju vidi tek politički aspekt, u narednim stoljećima imat će sve manje pristaša, iako neće u potpunosti iščeznuti, naći ćemo ga ponovno u IX. i X. stoljeću kod nekih bizantskih autora, kao što je patrijarh Nicefor.

I kada su arapskoj invaziji pridavali prvenstveno političko i ekonomsko značenje, kršćani u to vrijeme nisu u potpunosti ignorirali islamsku religiju, iako su o njoj imali dosta uopćeno znanje, ali ipak bez onih kasnijih tipičnih deformacija koje će se proširiti naročito na Zapadu.

Vrlo rano su dakle kršćanski izvori počeli povezivati abrahamovsko porijeklo Arapa s njihovom ulogom izabranog naroda koji ima određeno poslanje u svijetu, i kome bi se bilo bogohulno suprotstavljati. Vjerovali su da je njihova misija privesti monoteizmu okolne poganske narode, koji će onda prirodno prihvatiti kršćanstvo kao vrhunac Božje objave

Jedno od uobičajenih mišljenja među kršćanima o islamu jest njegova navodna povezanost sa židovstvom. Ovo mišljenje je od iznimne važnosti jer o njemu ovise dva pogrešna suda o porijeklu islama: onaj da je islam ustvari „hereza“ i ne izvorna religija, i drugi koji o porijeklu islama govori kao o „židovskoj uroti“ protiv kršćana.

O tome govori i Sebeos u svojoj kronici, optužujući Židove za izdaju i za suradnju s arapskim osvajačima protiv kršćana. Ne oduzimajući ništa od protiv-židovskog tona njegovim riječima, mora se ipak priznati da u njima ima neka povijesna osnova, bar glede osvajanja Edese gdje su mnogi židovski stanovnici stali na stranu arapskih osvajača, protiv kršćanske bizantske vojske.

I bez ove „političke“ osnove, kršćani su jednostavno smatrali da svaki novi nauk mora potjecati od prethodnog. U njihovim očima, islam nije bio drugo nego židovska religija koju je Muhamed prihvatio. Radi se naravno o pogrešnom mišljenju, ali u očima kršćana to islamu ipak daje određeni legitimitet „prave“ religije, vrijednost koju kršćani nisu nikada židovskoj religiji nijekali. Zato Sebeos pridaje Muhamedovom propovijedanju određenu vrijednost, on Arape nikada ne naziva poganima ili bezbožnicima, kako naziva Perzijance; naprotiv, za njega je islam vrlo moralna religija. Kršćani su smatrali da je islam predstavljao određeni progres za Arape, jer su od poganstva prešli na monoteizam, dostigavši tako prvi stupanj znanja koji pripada Židovima, s nadom da će jednom dospjeti do savršenstva, koje pripada kršćanima.

Ovaj „progres“ dobro je ilustriran u nestorijanskoj „Kronici iz Seerta“, gdje se pripovijeda kako je odmah nakon muslimanskog osvajanja, car Heraklije sazvao sve sirijske biskupe u Antiohiju da ih pita kakve bi „biblijske principe“ mogli aplicirati na religiju koja se „nedavno pojavila“. Kaže se da su mu biskupi odgovorili: „Ona je kao večer, između dana i noći, ni svijetla ni tamna. Tako i taj narod, nije prosvijetljen svjetlom Krista, našega Gospodina i sunca univerzuma, niti je uronjen u tamu idolopoklonstva.“ Biskupi su nadalje podsjetili Heraklija na abrahamovsko porijeklo Arapa, koje je potvrđeno u Bibliji, i prema kojem je njihova dominacija predviđena Božjim planom. Heraklije je onda navodno naredio da se ne suprotstavljaju „Božjim planovima“, i da, ako je potrebno, plaćaju porez novoj vlasti.

Vrlo rano su dakle kršćanski izvori počeli povezivati abrahamovsko porijeklo Arapa s njihovom ulogom izabranog naroda koji ima određeno poslanje u svijetu, i kome bi se bilo bogohulno suprotstavljati. Vjerovali su da je njihova misija privesti monoteizmu okolne poganske narode, koji će onda prirodno prihvatiti kršćanstvo kao vrhunac Božje objave. Ovo se mišljenje utvrdilo među svim kršćanima Istoka, uključujući i Bizant.

U prva dva stoljeća hidžre nije ni bilo ozbiljnih teoloških rasprava između kršćanstva i islama, prvenstveno iz dva razloga: s jedne strane islamsko učenje, koje se postupno razvija na temelju Kur'ana, koji nema još toliko komentara, ostaje još uvijek nejasno i samim njegovim sljedbenicima, s druge strane kršćani su još i manje informirani glede islamskog učenja jer ne posjeduju još nikakav prijevod islamske svete knjige, koja je dostupna samo onima koji poznaju arapski. Ne treba čuditi činjenica da se prve rasprave kreću uglavnom oko izvanjskog oblika religije, kulta i morala. Nisu se samo kršćani pitali o naravi nove religije, nego su i muslimani htjeli saznati u što vjeruju kršćani.

Jedna takva rasprava, možda među najstarijim, seže u 644., čiji su protagonisti monofizitski patrijarh Ivan I i jedan „veliki emir“, vjerojatno Said ibn Amir, koji je tada bio vojni zapovjednik okruga Hims.

Muslimanski zapovjednik poziva kršćanskog patrijarha i ispituje ga o nekim nejasnim pitanjima vezanima za kršćansku religiju. Prvo pitanje koje emir postavlja patrijarhu vezano je za postojanje više kršćanskih crkava, iako se sve pozivaju na jedno evanđelje. Emir smatra kako jedna sveta knjiga može odgovarati samo jednoj religiji ili struji. Patrijarh odgovara da je evanđelje jedno kod svih kršćanskih naroda i crkava, ali ga ipak svaka od njih različito tumači. Odgovor sigurno nije mogao zadovoljiti emira, u čijem shvaćanju je temeljno uvjerenje da jedna sveta knjiga može odgovarati samo jednoj religiji. Emir naravno još ne može ni slutiti koliko će različitih struja vremenom u islamu nastati, koje će se sve pozivati na isti Kur'an. Drugo pitanje tiče se zakona po kojima kršćani žive. Za emira Kur'an je sveta knjiga, ali i temeljni moralni kodeks islama iz kojeg se izravno izvode svi zakoni, pita se da li kršćanske svete knjige sadrže zakone po kojima kršćani žive. Patrijarh odgovara da evanđelje naučava „nebeski nauk“ i „životvorne propise“, ali emir se ne zadovoljava ni ovim odgovorom i drži ga nepreciznim. Ono što svakako najviše smeta emira u kršćanskoj vjeri je svakako Kristovo božanstvo, koje naizgled proturječi Božjem jedinstvu. U ovom slučaju, patrijarh se ograničava na ispovijest vjere: „Mi kažemo da je on Bog i Riječ koja je od Boga Oca rođena, vječno i bez početka, i da se na kraju vremena, radi ljudskog spasenja rodio od djevice, majke Božje, Marije, i postao čovjek“, iako je svjestan da njegove riječi neće biti shvaćene. Rasprava se potom prenosi na odnos kršćana prema Starom zavjetu, i u kojoj je mjeri Isus navješten od drevnih proroka.

Vremenom će muslimani i kršćani, živeći zajedno, naučiti puno više jedni o drugima, ali ovaj kratki uvid u raspravu između dvojice vjernika naznačuje neke konstante buduće islamsko-kršćanske polemike: različit koncept Božje objave, problem Kristove naravi, i kršćanske vjernosti Starom zavjetu.

Rasprava završava poticajima patrijarha, upućenim kršćanima, da mole za emira, da mu Bog podari mudrost i uputi ga što je Bogu drago, s uvjerenjem da dijele zajedničku monoteističku baštinu i neke moralne vrijednosti, neupitne i za kršćane i za muslimane.