U drugoj polovici XX. stoljeća područje Bliskog istoka postalo je jedno od posebno „usijanih“ točki na svijetu. Razlozi su uglavnom poznati, i oni su strateške, energetske ili političke naravi. Rijetko se pri tome svraća pozornost na kršćanske zajednice koje stoljećima žive na ovom području. Ukoliko se i govori o njima, onda je to redovito u suženom kontekstu odnosa između Katoličke i Pravoslavne crkve, zanemarujući pri tome, (ili ne znajući) za čitav niz kršćanskih crkava, koja svaka posjeduje svoju tradiciju, i predstavlja posebnu socijalno-kulturnu cjelinu, zajednicu (tai'fa). Svaka od ovih posebnih zajednica pripada jednoj od velikih crkvenih tradicija koje su se razvile na širem području Bliskog istoka, iz kojih su onda u različitim povijesnim momentima razvile pojedine Crkve. Područja koje ove Crkve pokrivaju izlaze iz okvira arapskog svijeta, tako će biti nužno govoriti i o Crkvama u Etiopiji, Iranu ili Anadoliji, bez obzira što su neke od njih, brojčano gledajući, tek „ostatak ostataka“.

Danas, nakon mnoštva povijesnih, teoloških i drugih previranja, kršćanske zajednice na Bliskom istoku, u skladu sa Vijećem crkava Bliskog istoka, dijele se na četiri velike obitelji:

Obitelj Drevnih istočnih crkava, u koju spadaju Crkve koje ne prihvaćaju zaključke Efeškog i Kalcedonskog sabora, i čine je četiri Crkve.

Obitelj Pravoslavnih crkava, u koju spadaju Pravoslavne crkve Jeruzalemskog, Antiohijskog, Aleksandrijskog i Carigradskog patrijarhata, i sastavljena je od četiri Crkve.

Obitelj Katoličkih crkava, sastavljena je od sedam crkava, i čine je Istočne katoličke crkve (maronitski, sirijski, melkitski, kaldejski i armenski patrijarhat), i latinski patrijarhat u Jeruzalemu.

Obitelj Reformiranih crkava koju čine osam crkava, podijeljene na anglikanske, prezbiterijalne, luteranske i evangeličke.

Po ovoj podjeli na području Bliskog istoka prisutne su i djeluju 22 kršćanske zajednice (tavaif), i to: sedam pravoslavnih crkava (drevno-istočnih i pravoslavnih), sedam katoličkih (Istočno-katoličkih, i jednu latinsku) i osam protestantskih crkava. U ovaj broj ne ulazi čitavo mnoštvo malih protestantskih crkvenih zajednica koje nemaju stabilniju crkvenu strukturu (razni pentekostalni i karizmatički pokreti) i koji se, nažalost, potpomognuti jakim financijskim sredstvima, otvoreno bave prozelitizmom.

Svaka od ovih Bliskoistočnih crkava ima svoju specifičnost, ipak postoje neki zajednički elementi, ne samo povijesni i zemljopisni, nego i određene zajedničke osobine koje su bitno utjecale na razvoj tih zajednica:

Poziv na molitvu: Dođite poklonimo se Gospodinu! Izvor fotografije: http://i.ytimg.com/

Neravnomjeran razvoj. Jedna od konstanti u povijesti crkava na bliskom istoku jest i njihov neravnomjeran razvoj, tako da se svaka zajednica morala brinuti sama za sebe, računajući samo na vlastite snage. To je uzrokovalo veliku razliku po pitanju razvoja između pojedinih crkava. Tako, kada pripadnici Sirijske ili Armenske crkve dođu u dodir s Koptskom crkvom, iako sve tri crkve imaju zajednički početak, ubrzo primijete da njihove crkve ne žive u istom dobu. Kriteriji razvoja pojedine crkve nisu jedinstveni niti univerzalni. Zaboravljanje ove činjenice, često je onemogućavalo zapadnim analitičarima da razumiju mentalitet istočnih crkava, koje se rado nazivaju „časnim“ i „drevnim“, ali su ustvari promatrane više kao kao neka vrsta „arheoloških okamina“.

Emigracija. Još jedan zajednički element bliskoistočnih crkava, koji je pridonio formiranju identiteta svake od njih, jest činjenica da su se tijekom povijesti morale često seliti iz jednog područja u drugo, da bi sačuvale slobodu djelovanja. Najočitiji primjer je svakako Sirijska Antiohijska crkva, koja je nastala u području Edese, i čiji je centar dugo stoljeća bio samostan Mor Gabriel, danas je skoro potpuno emigrirala na područja Sirije, Libanona i Evrope. Slična je situacija i sa svim drugim istočnim crkvama u ovom području. Prva posljedica ove činjenice bila je ispreplitanje raznih crkava na istom prostoru. Libanon-zemlja utočište za mnoge kršćane kao i za muslimane, ima „najgušću ekumensku prisutnost“ po kvadratnom kilometru na svijetu. Veliki gradovi regije, kao Damask, Halep, Bagdad imaju sličnu situaciju. Druga posljedica je imigracija istočnih kršćana prema Evropi i Sjevernoj i Južnoj Americi i Australiji. Pojedine Crkve, kao Sirijska katolička crkva i Armenska katolička crkva, imaju više vjernika u Evropi i Americi, nego na tradicionalnom području vlastitog patrijarhata.

Odsutnost političke moći. Nijedna od Crkava na Bliskom istoku u svojoj povijesti nije upoznala „savršenu simfoniju“ između crkve i države, nijedna, osim možda Armenske crkve, u prvim stoljećima svoga nastanka, nije nikada bila državna religija. Ove crkve su bile pošteđene te nesreće, jer o nesreći se zaista radi, da žive u društvu koje bi ih „štitilo“ i obasipalo povlasticama. Od svoga postanka živjele su bez političke moći i zaštite koju su uživale Crkve na zapadu i u bizantskom dijelu carstva. Crkve na ovom području konstantno su bile marginalizirane pod bizantskom vlašću, a u krajevima pod perzijskom upravom, bile često i progonjene.

To je rezultiralo uskom povezanošću s narodom i solidarnošću s rubnima društva. Živjeti evanđelje s pozicije slabijih, postala je bitna karakteristika ovih crkava. Možda zbog toga pastoralno nisu bile uvijek “najefikasnije” kao neke druge kršćanske zajednice koji su se vezivale za vladajuće slojeve društva i tako stjecale moć i ugled. Dugi niz stoljeća ove zajednice se formiraju u sredini koja nije većinski kršćanska, nisu nikada živjele u onom što se nazivalo “kršćansko društvo” nego su sa svojim pukom dijelile sudbinu, u najboljem slučaju tolerirane, ali nikada povlaštene crkve. Taj nedostatak konfesionalnog trijumfalizma bitno je pozitivno utjecao na duhovnost arapskih kršćana da ostane autentično evanđeoska i bliska čovjeku. Iz ovoga je proizišla još jedna, manje pozitivna posljedica, a to je činjenica da bliskoistočni kršćani nisu mogli baštiniti razvijenu političku kulturu, jer nikada nisu imali političku moć. U modernim arapskim društvima, jedino su u Libanonu kršćani imali priliku da se okušaju i na političkom planu, ali ta šansa je završila u krvavom građanskom ratu.


Armenski svećenici silaze u Kapelu sv. Helene, Crkva Sv. Groba; Izvor fotografije: cerfi.files.wordpress.com/

Identitet povučen u sebe. Tri vanjska čimbenika koje smo upravo nabrojili, presudno su doprinijela formiranju jednog zajedničkog mentaliteta iz kojeg potječu pojedinačni identiteti bliskoistočnih crkava, iako evidentno različiti jedan od drugoga, ipak imaju jedan zajednički supstrat, naročito u socijalno-kulturnom pogledu. Glavni razlozi koji su u prošlosti utjecali na podijeljenost ovih crkava, danas nemaju više istu snagu. Kristološke rasprave iz vremena Efeškog i Kalcedonskog sabora ne doživljavaju se više kao prepreka. Raskol između Carigrada i Rima, iako još uvijek aktualan, na području Bliskog istoka nikada nije poprimio tako tragične konotacije koje su bile uobičajene za područja Evrope i Balkana. I latinski prozelitizam koji je u posljednja tri stoljeća bio važan čimbenik, sada je samo ružno sjećanje. U naše vrijeme, u svakodnevnom životu, vrlo je teško razlikovati pravoslavne, katoličke ili protestantske vjernike. Temeljni problemi svakodnevnog života su zajednički svim kršćanima, koje dobrim dijelom dijele i sa svojim sugrađanima muslimanima.

Na koji način pojedina zajednica izražava vlastiti, posebni identitet?

Glavni način izražavanja vlastitog identiteta jest nešto što možemo nazvati „konfesionalni mentalitet“. Svaka zajednica se okreće prema sebi, u jakoj svijesti o vlastitom identitetu, koji treba sačuvati i koji se može izgubiti u kontaktu s drugima. Klasični primjer za to je zajednički datum slavljenja Uskrsa. Iako bitnih teoloških prepreka nema da se Uskrs slavi po zapadnoj ili po istočnoj pashaliji , glavni problem se javlja upravo u konfesionalnom mentalitetu: „ako slavimo na isti datum kao i drugi, u čemu se razlikujemo od njih“?

Koliko god se, s pravom, može kritizirati konfesionalni mentalitet, koji svodi Crkvu na konfesionalnu zajednicu, ipak taj sustav je omogućio svakoj od ovih Crkava da preživi i razvije vlastitu kreativnost na različitim područjima: liturgijskom, teološkom, glazbenom.

Crkva-konfesionalna zajednica (tai'fa), bila je i ostaje prostor slobode na mnogim poljima. Bilo da je njihova kultura koptska, armenska, sirijska, kaldejska ili grčka, bliskoistočni kršćani, u svojim zajednicama nalaze prostor da izraze svoj vlastiti genij, svoj jezik, glazbene i druge umjetničke izričaje, jednom riječju, vlastiti pogled na svijet.