Na jugoistoku današnje Turske, smješteno je područje koje kršćani nazivaju Tur Abdin. Uzalud ćete ga tražiti na geografskim kartama, na njima uglavnom nije ubilježeno, jer se radi više o simboličkom lokalitetu, srcu sirijske kršćanske kulture, od samih početaka kršćanstva. Danas je to teritorij koji se prostire u istočnom dijelu pokrajine Mardin, do zapadnog dijela pokrajine Sirnauk.

Tur Abdin je aramejska riječ, koja bi se najbliže mogla prevesti kao “planina slugu Božjih“. Obuhvaća nekoliko desetina siro-antiohijskih, kršćanskih sela, sa dvije tisuće crkava i oko osamdeset samostana, aktivnih od IV. ili V. stoljeća.

Kršćanstvo je na ovom području prisutno od samih početaka. Snažno je obilježeno aramejskom kulturom i jezikom, s neznatnim utjecajem helenističke komponente, naročito od povijesnog razdvajanja na dvije suprotstavljene struje.

Jedinstvo Sirijske crkve je razbijeno u kristološkim kontroverzijama u V. st., kada je jedan dio hijerarhije odlučio ne prihvatiti zaključke Kalcedonskog sabora. Većina biskupa ove struje bili su po nalogu cara Justinijana u pritvoru po raznim carigradskim samostanima, ali su naišli na odobravanje carice Teodore, koja je dopustila da se tajno, u zatvoru, redi sirijski monah Jakob Baradej, koji je oformio novu hijerarhiju u Egiptu. Jakob Baradej se smatra pravim organizatorom ne-kalcedonske crkvene struje u Siriji, pa se od njegova ređenja i računa početak ove Crkve, koju često nazivaju i Jakobitska (upravo po Jakobu Baradeju). Danas se za ovu zajednicu uglavnom koristi naziv Sirijska pravoslavna crkva.

Jakobitski patrijarh nije nikada mogao stolovati u Antiohiji, nego redovito u nekom od samostana, upravo u području Tur Abdin. Za istočno područje (Perzija i Mezopotamija) patrijarh je imao neku vrstu generalnog vikara koji se nazivao mafrijan, i on je redovito stolovao u samostanu Mar Mattai (Irak). Danas je mafrijan zadužen samo za sirijsko-jakobitske kršćane u Indiji (Malankarska pravoslavna crkva).

Na vrhuncu svoga razvoja (prije islamskog osvajanja) Sirijska jakobitska crkva brojala je oko dva milijuna vjernika, imala je i do 20 mitropolija sa 103 eparhijska sjedišta. Već u XIV. st. ostalo ih je samo 20. Danas su mnogi emigrirali u Evropu i Ameriku. Trenutno ima 17 eparhija sa oko 140.000 vjernika.

Gradovi Midyat i Mardin, sa svojim okolnim selima, crkvama i samostanima, povijesno su jezgro Tur Abdina, gdje su kršćanski tragovi ostali najvidljiviji.

U prvi mah ne bi se reklo da je Midyat jedan od najstarijih gradova na Bliskom istoku, ali ipak se po prvi put spominje u jednom asirskom natpisu iz IX. stoljeća prije Krista, gdje ga ubrajaju u gradove koje je osvojio kralj Asurnasirpal II. Skoro tri tisuće godina nekako je skriveno iza neuglednih zgrada od armiranog betona. Tu su trgovine, tržnice i potpuno nove džamije. Potrebno je ući u stari dio grada, sa njegovim uskim uličicama i starim kućama od žućkastog kamena, gdje se isprepliću minareti sa crkvenim zvonicima.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' dr. Marinko Pejić piše o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 34. tekst

Iako danas većinu stanovništva čine Kurdi, muslimani, u starom dijelu grada crkava je puno više nego džamija. Na mnogim zgradama još su vidljivi uklesani natpisi na sirijskom jeziku, iznad mnogih vrata je uklesan križ, što nije nimalo čudno jer je kurdsko stanovništvo tek odnedavno većinsko u Midyatu. Sve do prije par desetljeća, ovo je bio većinski kršćanski grad. Njegovi stanovnici su uglavnom govorili turoyo, dijalekt koji potječe od aramejskog jezika, koji je još uvijek liturgijski jezik u mnogim kršćanskim zajednicama. U gradu je i danas otvoreno 17 crkava, ali vjernika je vrlo malo. Odnedavno, siro-jakobiti su odlučili svake nedjelje mijenjati crkvu za liturgiju, na taj način se trude držati sve crkve otvorenim.

Početkom prošlog stoljeća u Midyatu je živjelo oko 1200 kršćanskih obitelji, danas ih je sedamdesetak. Sirijci su ovdje bili uglavnom spretni zanatlije, naročito zlatari. Ranije je u samom starom gradu bilo oko 70 zlatarskih radionica koje su sve držali kršćani, sada ih je samo 15. Većina radionica i trgovina danas je zatvorena, negdje su vrata i prozori zakovani daskama, sa teškim katancima na vratima, negdje su potpuno pusti, s provaljenim vratima i prozorima. Većina kršćanskih stanovnika je bila prisiljena otići pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća, naravno, od onih koji su preživjeli veliki pokolj iz 1915. Na području Tur Abdina, do početka prošlog stoljeća živjelo je preko petsto tisuća kršćana, većinom siro-jakobita, siro-katolika, kaldejaca-katolika, Armena i Asiraca. Danas ih je ostalo oko 2500 na cijelom području, od toga većina živi u Midyatu i Mardinu.

Grad Mardin smješten je na stjenovitom masivu, odmah uz nepregledne ravnice turskog dijela Mezopotamije. „Mar“ na aramejskom znači „svet“ a „Din“ znači vjera. Sveto mjesto u kome kršćani žive još od V. stoljeća. Arapi su ga osvojili i njime vladali od 640. do 1104. Potom su došli Turci Seldžuci, Kurdi i Mongoli. Na kraju ga osvaja osmanski sultan Selim 1517. Grad Mardin je od svojih početaka multietničan, gdje su sirijski kršćani bila važna komponenta. Oduvijek su predstavljali ekonomski motor grada, sa svojom razvijenom trgovinom i zanatstvom. U gradu je bilo mnogo prekrasnih crkava, monumentalnijih i većih nego u Midyatu, danas ih je ostalo 11. Među najvažnijim je svakako crkva Četrdeset mučenika, sagrađena 569., gdje se čuva poznata Biblija iz Mardina, rukopis koji datira iz 1200, uvezan u kožu antilope i svečano ukrašen minijaturama Dioskura Teodora.

Na izlazu iz grada nalazi se i čuveni sirijski samostan Deir el-Zafran (Samostan od Šafrana, zbog žute boje njegovih kamenih zidova koju su graditelji, po legendi, dobili miješajući skupi začin šafrana u malter). Ovo je jedan od najvažnijih samostana za duhovnu tradiciju siro-jakobita. Posvećen je Sv. Ananiji, biskupu iz Mardina koji je obnovio samostanski kompleks 793., izgrađen još 495., na napuštenim temeljima hrama (gdje su preci sadašnjih sirijaca nekada štovali sunce). Deir el-Zafran dugo stoljeća bio je sjedište siro-jakobitske crkve. U VI. stoljeću ovdje je djelovala čuvena škola medicine, poznata na cijelom Bliskom istoku. U samostanu je zajedno s patrijarhom Crkve živjelo na stotine monaha. Tako je u bitnom ostalo sve do 1932., kada je patrijarh uslijed sukoba između Kurda i Turaka morao napustiti samostan, i preseliti se u Mosul, a odatle u Damask, gdje se i danas nalazi sjedište Siro-jakobitske crkve.

Danas u samostanu živi tek oko tridesetak osoba. Mnogi od njih su dječaci koji iz okolnih sela u samostanu uče aramejski jezik. Monašku zajednicu danas čine samo dva člana, jedan monah i jedan biskup, Mor Fileksinos Özmen. U samostan dolaze na tisuće hodočasnika iz Sirije, Iraka, Libanona, Turske i evropskih zemalja, uz mnoge turiste koji u samostan dolaze iz grada.

Danas u Mardinu živi samo 85 kršćanskih obitelji, njih 65 govori aramejski (dijalekt turoyo). U godini osnivanje moderne Turske, 1923., 70% stanovnika Mardina činili su kršćani: siro-jakobiti, siro-katolici, Armeni. Muslimani nisu prelazili 25%, uglavnom su bili Kurdi, Turci i Arapi.

Pedesetih godina je počelo iseljavanje, isprva su odlazili uglavnom u Istanbul, gdje i danas živi oko 15.000 siro-jakobita, a kasnije sve više u Evropu i Ameriku. Velike zajednice su posebno u skandinavskim zemljama i u Njemačkoj.

Većina nisu odlazili prvenstveno iz ekonomskih razloga, mnogi su kao što smo rekli bili uspješni zanatlije i trgovci. Pritisak koji su osjećali postao je neizdrživ. Muka koju dobro poznaju sve nacionalne ili vjerske manjine.

Mnogi su napustili svoja imanja po selima jer više nisu mogli izdržati stalne provokacije, uvrede, diskriminaciju. Često se događalo da netko zapali usjeve na njivama, tek koji dan prije žetve, propadao bi tako trud od jedne godine. Izdržavali bi to i nekoliko godina za redom, a onda bi se umorili, i odlazili. Prodavali su imovinu za malo novca, jer onaj tko je prisiljen otići ne može postavljati uvjete. Oni koji su ipak ostajali, često su bili izloženi bojkotiranju vlastitih proizvoda, jer je muslimansko, uglavnom kurdsko stanovništvo, malo po malo postajalo većinsko.

Kršćanske trgovine nisu više imale klijente, ako su ustrajavali svejedno, slijedile su anonimne prijetnje, razbijanje izloga, a u pojedinim slučajevima dolazilo je i do ubojstava, čiji počinioci nisu nikada pronađeni.

U noći 3. lipnja 1990., u selu Arnas, današnji Baglarbaşi, ubijen je bračni par, Jusuf i Edibe. Prvo je ubijen muž, a potom i supruga, jer je vjerojatno prepoznala ubojice. Njihovo troje djece je ostalo pošteđeno, jer su spavali u drugom dijelu kuće i nisu vidjeli napadače. Djed i baka nesretne djece, brzo su odmah shvatili poruku. Prodali su odmah nešto pokretne imovine i s unucima odselili u Njemačku, gdje su već imali rođake.

Tragedija još većih razmjera dogodila se u Enhilu. Prvo su ubijena dva člana obitelji Bulut, glava obitelji od 49 godina i osamnaestogodišnji sin. U istom selu, 1993. nepoznati maskirani ljudi pucali su na lokalni minibus i ubili još šest kršćana.

Na sličan, nikada razjašnjen način, ubijen je ispred svoje kuće Edvard Tanriverdi, jedan od posljednjih kršćanskih liječnika u jednom selu blizu Midyata.

Hanna Aydin je bio načelnik u gradiću Hah, povijesnom lokalitetu gdje su zajedno živjeli kršćani i muslimani. Ubijen je u eksploziji autobombe 1993. godine. Sikri Tutus je isto tako bio načelnik grada Idil, poznatom po važnom sirijsko-jakobitskom svetištu posvećenom Bogorodici (Yoldat Alloho). Ubijen je s dva pucnja u leđa, ispred crkve u Idilu.

Ovakvih i sličnih slučajeva bilo je na desetine, i većina slijedi sličnu logiku. Ciljano su ubijani najugledniji građani iz kršćanske zajednice, ili bogatiji ljudi, zemljoposjednici, što je imalo tragičan, željeni učinak: desetine obitelji bi prodavalo, ili čak u brzini ostavljalo svoje kuće i odlazilo u evropske zemlje.

Edibe, Jusuf, Yakub, Edvard, Sikri, Hanna, i još mnogi drugi .... Njihove smrti kao teško kamenje leži na putu kršćana Tur Abdina, na njihovoj mogućnosti da se izmire s poviješću i gledaju u budućnost. Nemoguće, jer ove smrti nisu samo dio njihovog sjećanja, nego su stalni izvor frustracije i beznadnosti, jer do sada ni jedan ubojica nije preveden licu pravde. Nitko nikada nije odgovarao, nitko prihvatio odgovornost i bolnu istinu. Žrtve i počinioci, ponekad žive jedni pored drugih, svatko sa svojom istinom.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)