U vrijeme svoje najveće ekspanzije, krajem XII. stoljeća, Crkva istoka se proširila po centralnoj Aziji među tursko-mongolskim narodima, tako da se činilo da će to dovesti do jednog izvanrednog povijesnog prevrata: obraćenja Mongola na kršćanstvo. Mnoga mongolska plemena su dugo vremena oscilirala između budizma i kršćanstva, iako nikada nisu u potpunosti napustili svoju izvornu šamanističku tradiciju. Brojni ugledni vođe klanova već su se bili krstili.

Početkom XIII. stoljeća, Džingiskan kreće u osvajanje teritorija oko sebe, prodire u Mezopotamiju i razara Bagdad (1258). Njegovi sinovi, od kojih su neki bili oženjeni nestorijanskim kršćankama, nasljeđuju osvojeni teritorij na kojemu su živjeli i mnogi kršćani. Hulagu, jedan od unuka Džingiskana, čija je majka bila kršćanka, osvaja čitavu Perziju, što daje nadu perzijskim kršćanima da su vremena progona i marginalizacije zauvijek iza njih. U to vrijeme na čelo Crkve istoka dolazi patrijarh mongolskog porijekla, Jahbalaha III, čije je civilno ime bilo Markos i pripadao je narodu Ongut, rođen u blizini današnjeg Pekinga. Ovaj patrijarh bio je vrlo otvoren za suradnju s Rimom te šalje izaslanike papi Benediktu XI. s pismom u kojem predlaže ujedinjenje s Rimskom crkvom.

Sve ove nade urušavaju se iznenadnim obraćenjem Gazan kana na islam 1295, koji uzima ime Mahmud, i uvodi islam kao državnu religiju. Ubrzo počinje strašan progon perzijskih kršćana. Mahmudove horde ruše crkve, samostane, čak i groblja. Njegov nasljednik Tamerlan, s posebnom žestinom obara se upravo na nestorijanske kršćane. Preživjeli kršćani sklanjaju se u neprohodni planinski masiv Hakari, u današnjoj jugoistočnoj Turskoj.

Nijedan masakr, koliko god tragičan bio, ne uspijeva ipak uništiti sve. Pojedinci ili manje grupe, često uspijevaju umaći, ponekad jer su snalažljiviji od drugih, ponekad jednostavno imaju više sreće. Tako je u iranskoj pokrajini Urmija opstalo nekoliko kršćanskih mongolskih sela. Ovi uglavnom kaldejski kršćani etnički su mongolskog porijekla, što se dobro vidi iz njihovih crta lica i njihovog jezika, koji je tursko-mongolski, s primjesama aramejskog. U kaldejskoj liturgiji na području Urmije još su sačuvani pojedini liturgijski himni na tursko-mongolskom jeziku.

Većina kršćana živi danas u Teheranu, po nekim procjenama oko sto pedeset tisuća, od čega dvije trećine pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, oko dvadeset tisuća pripada Kaldejskoj crkvi, koja ima svoje sjedište u Bagdadu

U Perziji i modernom Iranu opstala je još jedna kršćanska grupa: Armeni, koji su doselili na ovo područje u XVII. stoljeću. Njihov dolazak vezan je uz šaha Abaza Velikog, koji je bio sklon umjetnosti i odlučio je uljepšati Isfahan i zato su mu trebali vrsni umjetnici i zanatlije. Obraća se armenskoj zajednici u Julfi, u južnoj Armeniji, čije je stanovništvo bilo poznato po trgovini i zanatima. Većina Armena naselila se u predgrađu Isfahana, gdje osnivaju Novu Julfu. Manji dio odlazi na područje Tabriza, u iranskom Azerbajdžanu.

Na području Nove Julfe razvila se dobro organizirana armenska zajednica s oko tristo tisuća ljudi. Imali su svoje škole, crkve i organizirali prvu tiskaru u Iranu. Svojim umijećima, koje su stavili na raspolaganje safavidskoj dinastiji znatno su doprinijeli razvoju iranskog društva. Do polaganoga propadanja dolazi promjenom vladarske kuće i afganistanskim osvajanjem Isfahana. Armeni nikada nisu napustili ovo područje, ali se njihov broj smanjio, a od 24 crkve koje su podignute u vrijeme šaha Abaza, ostalo ih je aktivnih jedna polovina.

U praznične dane, muslimanski studenti i studentice rado posjećuju armensku četvrt Isfahana, muzej, biskupski dvor i katedralu. Nova Julfa predstavlja za njih izlet u „drugačiji svijet“, svijet koji je tako blizu njihovom, ali ipak tako daleko od onoga što oni mogu vidjeti u svojim obiteljima i islamskim školama.

Studenti i studentice nisu jedini posjetitelji armenske četvrti u Isfahanu, koji je svojevrsni izlog, pomalo umjetni, kao i svaki izlog, koji lokalna vlast voli pokazivati strancima koji posjećuju Iran. To bi trebalo pokazati kako islamska republika Iran može graditi dobre odnose s monoteističkim religijama, koje su postojale prije pojave islama. Progon kojemu su izloženi pripadnici religije Bahai, da naslutiti što očekuje religije koje su nastale poslije pojave islama.

Izvor fotografije: https://lissnup.wordpress.com/2012/01/07/a-view-in...

Većina kršćana živi danas u Teheranu, po nekim procjenama oko sto pedeset tisuća, od čega dvije trećine pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, oko dvadeset tisuća pripada Kaldejskoj crkvi, koja ima svoje sjedište u Bagdadu. Ostatak otpada na rimo-katoličke (latinske) vjernike i različite protestantske denominacije. Uz šezdeset milijuna muslimana, kršćanska zajednica u Iranu danas je tek simboličan ostatak ostataka. U Teheranu su još otvorene 22 crkve gdje kršćani još uvijek uspijevaju živjeti.

Ajatolah Homeini, koji je naumio u Iranu stvoriti uzorno islamsko društvo, primijenio je „klasičnu“ muslimansku formulu za pripadnike religija knjige (zoroastrijance, židove i kršćane) „zaštićenih“ građana, uz određene obveze prema islamskom društvu. U takvom društvu muslimani su bez sumnje privilegirani sloj stanovništva, a kršćani i židovi su u ovom sustavu ipak pravno zaštićeni od različitih napada lokalnih „malih šefova“. Ustav islamske republike Iran je jasan: „Službena religija Irana je islam.“ Zorastrijanci, židovi i kršćani su jedine priznate religijske manjine koje mogu obavljati svoje obrede i organizirati svoj religijski odgoj. Vlada republike Iran i svi muslimani imaju obvezu odnositi se prema nemuslimanima u skladu s muslimanskom etikom i načelima islamske pravednosti.

Ustav „zaštićenima“ daje i pravo zastupljenosti u parlamentu. Ustav iz 1906. za zoroastrijance, židove, kaldejce predviđa po jedno mjesto, a za Armence dva mjesta u parlamentu (jedan za Urmiju, Teheran i Tabriz, a drugo za Isfahan i Širaz).

Homeini je zadržao ovu praksu. Jedan zastupnik bi trebao pokrivati oko sto pedeset tisuća ljudi, a kršćani imaju tri predstavnika na tu istu cifru, moglo bi se reći da su kršćani vrlo dobro zastupljeni, ako se izuzme da su ti zastupnici „uronjeni“ u jednu skupštinu koja je dominantno muslimanska i pod jakim utjecajem sveprisutne konzervativne uleme. Njihov politički utjecaj je dakle vrlo ograničen i uglavnom predstavlja tek „ulaznicu“za posjet parlamentu.

Rigidno primjenjivanje šerijata dovodi do toga da kršćanin koji se obrati na islam biva u ostavinskoj raspravi privilegiran u odnosu na svoju braću i sestre koji su ostali kršćani. Bilo je slučajeva gdje su na taj način razorene bogate i utjecajne kršćanske obitelji

U ranijem periodu kršćani su zbog svojih kompetencija često zauzimali mjesta savjetnika ili zamjenika ministara u šahovoj vladi. Islamska republika danas ne povjerava visoke državne službe nemuslimanima. U privatnom sektoru kršćani su bili vrlo zastupljeni prije islamske revolucije. Liječnici i inženjeri kršćani bili su vrlo rašireni u vrijeme šaha Pahlavija. Inozemne kompanije su rado zapošljavale kršćane, najviše zbog poznavanja stranih jezika koje su naučili u misijskim školama. Zatvaranje većine ovih kompanija bitno je smanjilo mogućnost zaposlenja za ove ljude, jer ih nova šiitska elita, koja kontrolira i državnu upravu i ekonomiju nije više uzimala u obzir.

Kao i svi građani, tako i kršćani podliježu zakonima iranskih sudova, koji imaju zadatak primijeniti šerijat. U primjeni zakona ponekad se konzultira i kršćanske vlasti, naročito glede bračnog prava, razvoda i ostavštine. U drugim pitanjima šerijat se primjenjuje skoro automatski na sve građane. U očima zakona jedan kršćanin je manje vrijedan od muslimana, a kršćanka još manje. Tako, ako se dogodi da jedan musliman slučajno ubije jednog kršćana ili jednu ženu kršćanku, isplatit će obitelji malu novčanu odštetu, dok u suprotnom slučaju kršćanin koji ubije muslimana mora podnijeti teške kazne.

Status „zaštićenih“ nije status jednakosti. Nije to bio ni u prvim stoljećima islama, niti u vrijeme osmanskih sultana. Nije to naravno ni u islamskoj republici Iran koju osniva ajatolah Homeini s izraženim protu-zapadnim osjećajima. Primjenjivanje zakona, kao i drugdje, podložno je trenutnim političkim interesima i voljom vlasti koja ih treba primjenjivati. Tako kršćani ne mogu oženiti muslimanke ukoliko se ne obrate na islam, suprotno naravno ne vrijedi. Rigidno primjenjivanje šerijata dovodi do toga da kršćanin koji se obrati na islam biva u ostavinskoj raspravi privilegiran u odnosu na svoju braću i sestre koji su ostali kršćani. Bilo je slučajeva gdje su na taj način razorene bogate i utjecajne kršćanske obitelji.

Kršćani posjeduju svoje klubove, sale za sastanke i barove u kojima se ne smije točiti alkohol. Vlast dopušta religijskim manjinama posjedovanje i vlastitih škola, ali direktori tih škola moraju biti muslimani. Za poučavanje vjeronauka koristi se jedan „standardni“ neutralni udžbenik za sve konfesije. Ovakav pristup želi spriječiti naročito armensku zajednicu u poučavanju vlastite povijesti.

Školstvo je generalno pod jakim islamskim utjecajem, to je vidljivo u poučavanju povijesti, književnosti pa čak i gramatike. Ministarstvo kulture i islamske orijentacije pomno pazi da sve bude u skladu s porukom Ajatolaha. Ovo ministarstvo kontrolira i kršćanske publikacije kao i sve druge. Kaldejska crkva tiska svoj glasnik po imenu 'Payam' u nekoliko stotina primjeraka. Isto tako Armenska crkva tiska svakodnevno svoj list 'Alik' (val) u pet tisuća primjeraka. U ovim tiskovinama rijetko se objavljuju brojni problemi kojima je kršćanska zajednica izložena, pa ni ekstremni slučajevi „nestanaka“ kršćana i drugih ljudi koji su došli u „nesporazum“ s režimom.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas s poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u zemljama islama.