(Nastavak teksta Imperijalna povijest Kine)

Kineska ekonomija bila je dovoljna sama sebi tako da Kina nije uvozila ništa, a izvozila je čaj, svilu i keramiku u zamjenu za srebro. Međutim, oko 1800. godine Britanska istočno indijska kompanija pronaći će robu koju može izvoziti u Kinu - OPIJUM. Ova vrsta droge počet će se toliko brzo širiti Kinom da će Britanci morati proširivati plantaže opijuma u Bengalu. Car Daoguang naredit će uništenje pošiljki opijuma na što će Britanija odgovoriti objavom rata.

Zastarjelu i zaostalu kinesku drvenu mornaricu bez ikakvih problema savladat će Britanska Kraljevska Mornarica zasnovana na modernijoj taktici, jačim brodovima i boljem naoružanju. Britanske trupe opremljene suvremenim puškama i topovima na kopnu će lako savladati po nekoliko puta brojnije Qing armije.

Prvi opijumski rat potpuno će uzdrmati u svojim shvaćanjima nepobjedivu Qing dinastiju i zadati joj zastrašujući udarac. Cijelu Kinu potrest će lakoća kojom su zapadnjaci pobijedili kineske snage. Buđenje iz lijepih snova o „unutrašnjem savršenstvu“ postat će budna noćna mora. Kina je postala nemjerljivo slabija od Europljana i praktično nesposobna braniti se.

Mirovnim ugovorom iz Nankinga 1842. Kina je morala priznati Britaniju kao sebi jednaku, otvoriti 5 luka za trgovinu s Britancima, otvoriti se dolasku zapadnjaka i Britancima predati Hong Kong. Za Kinu je počelo „Stoljeće poniženja“ i „Neravnopravnih ugovora“.

Ubrzo će i Francuska prijetnjama uspjeti ishoditi slične privilegije kao i Britanci, a slijedit će je i sve ostale velesile. Uvidjevši koliko je Kina zaostala i slaba Britanci su počeli postavljati provokativne i ponižavajuće zahtjeve. Tražili su otvaranje cijele Kine za trgovinu, proglašavanje Britanije „prvim trgovačkim partnerom“, pravo da britanski ambasador stalno boravi u Pekingu što je Qing dvoru predstavljalo posebno vrijeđanje te naposlijetku da se svi ugovori pišu prvo na engleskom, a tek ispod toga na kineskom jeziku.

Mnoštvo incidenata prouzrokovat će Drugi opijumski rat 1857. godine. Britanske ekspedicione trupe, potpomognute francuskim jedinicama i američkom i ruskom podrškom napredovat će u dubinu Kine bez problema skršivši zastarjelu kinesku vojsku „8 barjaka“. Britanski poslanik Parker uvrijedit će kinesku mirovnu delegaciju nakon čega će biti zarobljen, mučen i pogubljen guljenjem kože dok su mu udovi bili vezani kako bi što duže krvario. Britanci, bijesni zbog ovakvog postupka, spalit će Ljetnu palaču kineskog cara uništivši neprocjenjivo kulturno blago i tako natjerati Qing dvor na kapitulaciju.

Kina je morala legalizirati trgovinu opijumom, proglasiti slobodu vjeroispovijesti, otvoriti još 10 luka za trgovinu, odreći se prava suđenja strancima, isplatiti ratnu odštetu, otvoriti i unutrašnjost zemlje strancima i pristati na otvaranje diplomatskog kvarta u Pekingu u kome će boraviti strane ambasade.

U isto vrijeme izbit će i pobuna Nebeskog kraljevstva mira, polu-kršćanske sekte na čelu s Hongom Xiuquanom koji će se proglasiti mlađim bratom Isusa Krista. Hong Xiuquan proglasio je zabranu pušenja opijuma, ropstva, konkubinaže, dogovorenih brakova, pravnu torturu i štovanje idola. Pobunjenici će na bojno polje postaviti oko 500.000 vojnika koje će Qing milijunska armija uspjeti uništiti tek uz pomoć zapadnjaka. Poginulo je oko 30 milijuna ljudi što će pobunu Nebeskog kraljevstva mira staviti na prvo mjesto liste najkrvavijih građanskih ratova. Iako će ovaj pokušaj moralne obnove Kine pobunom propasti, iza njega će ostati jaki anti-mandžurski stavovi.

Do 1864. kada pobuna propada, a završava i Drugi opijumski rat, Qing dinastija bit će žestoko uzdrmana i pred kolapsom. Kina se našla višestruko ponižena od strane zapadnjaka koji su poticali unutrašnje probleme sileći Kinu na uvoz opijuma. Kineski dvor izgubio je autoritet, a polubožanski ritual poštovanja cara skršen je paljenjem Ljetne palače. Sve više Kineza počelo je smatrati Qing dinastiju odgovornom za poniženja od strane zapadnjaka koja su postajala svakodnevna budući da kineske vlasti nisu smjele kažnjavati strane državljane.

Dolaskom na vlast cara Tongzhija 1861. godine, a pod pokroviteljstvom princa Gonga počet će „Pokret samojačanja“ u kome će dio mlađe generacije Qing dvora pokušati modernizirati Kinu i uvesti zapadnjačke metode ratovanja. Princ Gong inicirao je stvaranje prvog kineskog Ministarstva vanjskih poslova i ujedinjene komande za mornaricu. Uvoženo je zapadno oružje i zapadni instruktori. Otvarane su kineske tvornice naoružanja. Međutim, „pokret samojačanja“ nailazio je na ogroman otpor konzervativnijeg dijela dvora na čelu sa caricom udovicom Cixi.

Cixi je odbijala većinu zapadnih noviteta poput željeznice za koju je tvrdila da „uznemiruje grobove predaka“ tražeći da je vuku konji umjesto parnih lokomotiva. Također je predvodila otpor socijalnim i zakonskim promjenama. Udovica Cixi najbolje ilustrira stanje u kome se Kina našla krajem 19. stoljeća. Istraumatizirana poniženjima od strane zapada, srušenog sna o „Nebeskom mandatu“ dinastije Qing, nesposobna da se brani i spriječi unutrašnje miješanje u svoje poslove, zaostala po svim pitanjima, bila je prisiljena kopirati te iste zapadnjake koji su je ponižavali što je samo stvaralo sve veći i veći revolt i protiv zapada i protiv reformatora.

Dodatna poniženja uslijedit će kada se zapadnjacima pridružuje i Japan koji se sve brže modernizirao. Iako je nova kineska vojska uspjela savladati Francuze na kopnu, pod prijetnjom japanskog ulaska u rat, Kina je ponovo kapitulirala.

U međuvremenu je Admiralitet princa Gonga kupovao europske oklopne parne brodove, a dvor se otvoreno hvalio kako ima „najjaču mornaricu u Aziji“ što i jest bilo točno, na papiru. Kinu je nagrizala korupcija pod urušavajućom dinastijom. Barut na nekim brodovima bio je pokraden i zamijenjen kakaom. I ova iluzija o jakoj floti bit će razbijena 1895. godine kada daleko lošije opremljena ali bolje trenirana i organizirana Japanska ratna mornarica uništava kinesku flotu u Prvom japansko-kineskom ratu. Admiralitet je rasformiran, a Kina je bila prisiljena Japanu predati Koreju i Tajvan.

Konzervativna shvaćanja dvora paradoksalno su opisana događajem kada je Cixi sredstva namijenjena za opremanje flote preusmjerila na obnovu „Kamenog broda“, velebne kamene platforme u obliku broda na jezeru u spaljenoj Ljetnoj palači.

Sve kineske frustracije zapadnjacima buknut će 1900. godine Bokserskim ustankom. Ustanici su počeli napadati i ubijati zapadnjake, a uvjerena da još jedino „srca Kineza“ mogu spasiti Kinu i Qing dinastiju Cixi podržava pobunjenike. Ovi masakri dovest će do koalicije 8 velesila protiv Kine. Koalicijske snage lako će zauzeti Peking i prisiliti Kinu na isplatu enormne ratne odštete.

Nakon kraha bokserskog ustanka Cixi je promijenila stavove o zapadnjacima i pokušala modernizirati Kinu, mada je već bilo prekasno. Qing dinastija izgubila je svaki autoritet, korupcija je nagrizla sve sfere društva, a ustanci su se redali jedan za drugim. U pokušaju spašavanja dinastije najambiciozniji je bio car Guangxu predlažući kraj višetisućljetne prakse neprikosnovene i apsolutne vlasti cara te uspostavljanje ustavne monarhije u Kini. Cixi ga je smijenila.

U pokušajima odobrovoljavanja stranaca Cixi je ipak pristala na već realno stanje i otvorila zapadnjacima i posljednji zatvoreni dio Kine, vjekovnu rezidenciju - Zabranjeni grad. Imperijalna palača izgrađena 1420. godine prostirala se na 72 hektara sa 980 građevina. Nikada ni jedan muškarac osim cara nije smio prenoćiti u palači, a narod ni ući u nju. Cixi je u zabranjenom gradu organizirala čajanke i zabave za zapadne diplomate i njihove žene. Uzimala je zapadne učitelje te je dopustila da ju se portretira i fotografira, što pruža jedinstven i čudesan uvid u Qing dvor. Posebno je uživala u zapadnim cigaretama.

Udovica carica Cixi pokušat će još ambiciozniji pokušaj reformi od onog kojeg je ranije spriječila. Poslat će savjetnike širom svijeta da prikupljaju znanja i pripreme pravne, vojne, ekonomske i socijalne reforme Kine. Međutim, bilo je prekasno, nakon stoljeća odbijanja reformi i serije poniženja, dvor više nije imao autoritet da nametne promjene Kinezima ogorčenim na vladare.

Udovica Cixi umrla je 15. novembra 1908. godine, samo dan nakon smrti cara Guangxua. Na samrtnoj postelji za novog cara imenovala je dvogodišnje dijete, Puyia. U svojim memoarima Puyi se sjeća jedinog susreta sa Cixi, opisujući je kao strašnu i ledeno hladnu ženu.

Život Zabranjenog grada postao je potresno tragičan i smiješan pod vlašću djeteta čiji je autoritet bio neprikosnoven među dvorskom elitom i eunusima koji su ga služili kao kineskog cara, dok se autoritet cara među narodom sve brže urušavao. Puyi se prisjeća scena poput iživljavanja nad eunusima naređenjem da pojedu izmet i njegovih dječijih histerija za koje je dvor ipak našao rješenje. Kada bi dijete car počelo divljati, histerisati i plakati, eunusi bi zvali doktora koji bi proglasio da je „u cara ušla vrućina“. Nakon toga bi dijete cara zatvarali u sobu da „istjera vrućinu pjesmom“, plakanjem do besvijesti. Puštali bi ga iz sobe tek kada bi prestao plakati i histerisati. U kasnijim godinama Puyi je promatrao pljačkanje kineskog kulturnog blaga iz Zabranjenog grada kojeg su prodavali kao običan metal, po kilaži. Sjeća se i dogovorenog braka i prestrašenih nevinih konkubina na čije se osjećaje uopće nije obazirao. Državu nije vodio nitko, vladalo je dijete, a Kina se urušavala pod serijom pritisaka izvana koji su samo pojačavali imploziju iznutra.

Serija ustanaka i pobuna nad kojima dijete od nekoliko godina nije imalo nikakvog nadzora dovest će 1912. godine do opće revolucije koja će nakon tisuća godina apsolutne vlasti zbaciti kinesku monarhiju i uspostaviti Republiku Kinu.

Kina je tisućljećima i za svoje prve susjede predstavljala nepoznanicu okruženu strahopoštovanjem. Teško je danas dočarati poimanje Kine od strane susjeda. Kineski carevi vladali su stotinama milijuna ljudi. Kineske provincije bile su vojno jače i ekonomski bogatije od susjednih država. Pod zastavama kineskih careva marširali su milijuni vojnika. Kineski carevi nisu se borili na bojnom polju kao zapadni. Nisu odgovarali nikome niti sklapali brakove s drugim dinastijama. Državom su upravljali preko kabineta ministara, a samo najvažnije dekrete potpisivali su osobno. Dvor je okruživao najstroži protokol. Svi dvorjani bili su obavezni padati na koljena pred carem, uključujući i njegove roditelje. Stanovnici nikada nisu vidjeli cara niti ušli u Zabranjeni grad. Cara su služile tisuće eunuha, a okruživale su ga konkubine. Kina je imala uređenu birokraciju i odlično opremljenu profesionalnu vojsku. Njena ekonomija bila je vodeća u svijetu.

Sva ova apsolutistička totalna vlast i samopouzdanje kineskih vladara naglo će kolabirati u 19. stoljeću kada Kina postaje ništa više od igračke u međunarodnim odnosima što će traumatizirati dvor i narod. Nakon tisuća godina uvjerenosti u vlastitu premoć Kinezi su naglo postali nitko i ništa. Stranci su otvoreno ponižavali Kinu kojoj nekada nisu smjeli ni pristupiti bez poklona. „Stoljeće poniženja“ najbolje će oslikati sudbina posljednjeg kineskog cara Puyia. Postavljen na čelo raspadajuće dinastije dočekat će njen kraj, zatočeništvo u Zabranjenom gradu, kratku restauraciju od nekoliko sati i naposlijetku sudbinu japanske marionete na sjeveru u Mandžuriji kao poglavar države Mandžuko. Nakon kraja II. svjetskog rata zarobljavaju ga komunisti i osuđuju na preodgoj u radnom logoru. Nakon preodgoja Puyi će živjeti kao običan građanin, uz određeno pokroviteljstvo Komunističke partije Kine. Umro je 1967. godine u 61. godini života, kao običan građanin, iza sebe ostavivši autobiografiju „Bio sam kineski car“.

Kina je postala komunistička država koje će danas ponovno nakon „Stoljeća poniženja“ pokušati okupiti svoj cjelokupni teritorij i postaviti se kao ravnopravna zapadu.

Dino Šakanović/Prometej.ba