Jedna od posljednjih ikona franjevačke provincije Bosne Srebrene, koja je ujedno i odražavala onaj nekadašnji ustrajni, prkosni i slobodarski duh same provincije, bio je fra Luka Markešić (1937-2014). Budući da je o njemu biografski već pisano na ovome portalu, kao i na mnogim drugim mjestima, ovaj tekst je pak zamišljen kao prilog retrospektivi mjesečnika Svjetlo riječi koji pažnju želi staviti na Markešićeve članke objavljene u ratnome razdoblju u sekciji „Ja ovako“. Prije toga, treba postaviti pitanje zašto su Markešićevi tekstovi objavljeni u ratnome Svjetlu riječi još uvijek relevantni i zašto ih trebamo čitati danas?

Prvenstveno, oni svjedoče o vremenu u kojemu je 'podjela' postala geografska, društvena i vrijednosna paradigma. Podjela teritorija, naroda, pamćenja i povijesti te, ono najbitnije, ljudi kao takvih. Takva podjela koja je počela za vrijeme rata nastavljena je silovito i traje sve do danas. Naša današnjica, možda i više nego ikada prije u poslijeratnom razdoblju, obilježena je jednostranim tumačenjima identiteta i pripadnosti. Zatrovane identitetske politike i nemogućnost nijansiranja nam se neprestano obijaju u glavu te nam se kao intelektualna dužnost nameće prodrijeti u prakse, tekstove i aktivnosti koje izazivaju površne, groteskne i dehumanizirajuće mentalitete.

S time u vezi, drugi razlog jest taj da u njihovoj relevantnosti i leži njihova ozbiljnost. Mnogi Markešićevi tekstovi izgledaju kao da su pisani jučer i svjedoče da je izreka historia est magistra vitae jedna brutalna neistina. Vjerojatno niti najpesimističniji pojedinci nisu prije dvadesetak godina mislili da će nam se doba fašizama, i „naših“ i „njihovih“ postojano održavati te povremeno i punom snagom vraćati na intrigantne načine. Baš zbog toga je od goleme važnosti Markešićeva kritika prvenstveno onih „naših“, u ovome slučaju hrvatskih.

Još jedan, ali ne manje bitan razlog, jest osobne prirode. Čitati Markešića u formativnim akademskim, odnosno ranim dvadesetim godinama, je prijelomno iskustvo u razumijevanju Bosne i Hercegovine. Naprosto, čitati Markešića, a ne zavoljeti Bosnu, je gotovo pa nemoguće. Stil, odabir riječi i metafora, politička kritika i prkos jednoumlju, kao i gotovo dodirljivi osjećaj skrbi izražene političkim i religijskim rječnikom, je toliko zavodljiv da Markešićevu ideju Bosne ne napuštaš. Upravo ideja Markešićeve Bosne – ovdje predstavljena u presjeku tekstova te najjasnije izražena u centralnom tekstu „Čija je Bosna?“ – leži između realnosti i imaginacije, rata i demokracije, Bosne kakva jest i kakva bi mogla da bude.

Za Markešića su demokracija, nepodijeljena BiH te mjesto bosansko-hercegovačkih Hrvata u tako zamišljenoj državi toliko povezani i prožeti jedno drugime da ih je nemoguće čak i konceptualno podijeliti. Upravo su te tri razine, često poduprijete snažnom teološkom simbolikom, glavna karakteristika Markešićeve političke kritike, čija je kompleksnost ujedno takva da zaslužuje poseban članak. Ovime želimo osvijetliti barem mali dio te kompleksnosti koja na koncu, s one strane logike mržnje i netrepeljivosti, zahtijeva tek nešto dobre volje, otvorena uma i srca da bi ju se shvatilo i prihvatilo.

Konačno, u prilog relevantnosti Markešićevih tekstova i misli uopće, poslužit ću se riječima Amera Tikveše koji tvrdi da „nakon fra Lukine smrti, neophodno je štititi ga, štititi njegovu misao i djelo od onih koji ga i mrtvog neće pustiti na miru. Paradoksalno će zvučati, ali nakon njegove smrti, najvažnije će biti održati ga u životu, a to je zadatak svih nas koji smo na strani onoga ljubiti, a ne ubiti.“

* * *

Članak objavljen u siječanjskom broju Svjetla riječi iz 1992. (god. X, br. 106), nedugo nakon uspostave tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, danas poznatog i kao 'treći entitet', ocrtava već Markešićevu viziju demokratske i nepodijeljene BiH. Iako naslov članka u obliku oksimorona „Za evropsku Herceg-Bosnu“ odaje ambivalentan dojam spram njegove vizije ovoga političkog i separatističkog projekta, sadržaj članka ipak ne ostavlja puno dileme. U njemu Markešić zagovara demokratski koncept „politike kao slobode“ nasuprot ideji „politike kao sudbine“ karakteristične za bivši politički sistem u kojemu je „slijepa sila“ nerijetko imala moć upravljanja sudbinama pojedinaca. Kao povod za ovaj članak, Markešić piše:

„(...) kao da nam se nemoguće ili vrlo teško osloboditi te sudbine politike. To se pokazuje osobito ovih dana. Politika je sveprisutna sila među nama i kao i da i bez nas, našeg pitanja i odlučivanja, želi odrediti našu životnu sudbinu. Održavaju se politički razgovori, daju političke izjave, stvaraju političke zajednice, osnivaju se i nove države.“

Osim što želi afirmirati politiku kao odgovornost utemeljenu na slobodi te istovremeno kao građansku zadaću u nadolazećem demokratskom sustavu, ovim člankom Markešić, služeći se teološkim kategorijama, samu demokraciju predstavlja na posve ozbiljan i odgovoran način, sa nepodijeljenom BiH kao rezultatom tako shvaćene političke prakse:

„Stoga, s buđenjem demokracije nužno je da se probudi i naša odgovornost za sebe i za druge ljude s kojima se živi, u obitelji i većoj zajednici, narodu i državi. Odgovornost pred svojom savješću i pred Bogom, koja znači služenje svojom slobodom koju nam je Bog dao kao dar za izgradnju sebe i društva u ovozemaljskoj povijesti za vječni život mira i slobode. To je odgovornost koja sebi postavlja zadaću politike kao slobode, a ne kao sudbine.

Ali, naravno, i politika kao sloboda je vještina mogućega. Zato mi se čini najprikladnijim za nas katolike Hrvate u Bosni i Hecegovini odgovorno i slobodno se zauzeti i opredijeliti za nju kao slobodnu i suverenu državu, u kojoj bismo živjeli ravnopravno i u zajedništvu s drugima, osobito s Muslimanima i Srbima ovdje.“

Ne spominjući niti jednom eksplicitno ideju, namjeru ili provoditelje političkoga projekta Herceg-Bosne u svome tekstu, Markešićev stav je nedvosmislen. Posebno to dolazi do izražaja na kraju članka gdje predstavljaja raznolikost BiH kao svojevrsni europski model čime zapravo negira samo postojanje jedne takve separatističke vizije. Markešić će optimistično, a vrijeme će potvrditi i veoma naivno, uvjeravati da BiH

sa svom raznolikošću vjerskog, nacionalnog, kulturnog i svakog inog sastava, predstavlja sigurno jedan model Evrope. I svojim položajem nalazi se u nekom središtu Evrope, ili barem između njezina Istoka i Zapada. Kao takva, ona može izražavati ne samo postojeću istinu evropske raznolikosti nego i zadaću izgradnje zajedničke države kao zajedničke kuće svih njezinih stanovnika – s jednakim dostojanstvom i slobodom za sve ljude i narode u njoj. Ostaje samo da svi to slobodno prihvatimo i kao moguće zajednički gradimo. Ali što je to moguće uvijek je vezano s čovjekovom dobrom voljom i slobodnim prihvaćanjem.

Nadati se je da to imamo, pa onda i da možemo imati evropsku Herceg-Bosnu. Tada bi ona bila najviše – i muslimanska, i srpska, i hrvatska!

Upravo je ovaj članak ogledni primjer Markešićeva kritičko-političkog rezoniranja. Većina njegovih tekstova je pisana s pozicije B-H Hrvata te usmjerena na očuvanje nepodijeljenje BiH i afirmiranje demokratske, slobodne političke volje, koje će se pojačavati sa svakim novim člankom. Već u idućem broju (god. X, br. 107), netom prije održavanja referenduma o nezavisnosti BiH, održanog krajem veljače i početkom ožujka, Markešić samim naslovom „Referendum – za što?“ i podnaslovom „Za suverenu, nezavisnu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu!“ sasvim jasno izražava svoje mišljenje o političkome ustrojstvu BiH. Pogled u sadržaj članka otkriva dodatne detalje s poteškoćama u oblikovanju referendumskog pitanja. Prvotno pitanje, kako Markešić objašnjava, je glasilo:

„- Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda – Muslimana, Srba i Hrvata, i ostalih naroda koji u njoj žive?“

Međutim neposredno nakon toga je HDZ izrazila nezadovoljstvo s ovako oblikovanim pitanjem, premda ga je sama predložila na toj skupštini, i predložila novi oblik referendumskog pitanja, koje se prilično razlikuje od prijašnjega, i glasi:

- Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?“

Nakon što izrazi nezadovoljstvo sa ovako postavljenim pitanjem separatističkih implikacija,za koje piše da je „problematično i svakako nije dovoljno jasno“, te izražavanja stava da je jedino prvotno zamišljeno referendumsko pitanje legitimno, Markešić očitava, njemu sasvim karakteristično, još jednu demokratsku lekciju:

„No, uza sve poštovanje političke stranke koja zastupa interese jednog naroda, referendum je takav oblik izjašnjavanja i odlučivanja u kojemu svaki zreo čovjek, neposredno i sam osobno kaže svoje mišljenje na postavljeno pitanje. Nitko ga, dakle, u tome ne može zastupati – niti njegova politička stranka. Zato on svoj glas treba dati slobodno i po savjesti za ono što smatra potrebnim i korisnim, makar se to protivilo i stavu političke stranke kojoj inače pripada.“

Pozivajući se još jednom na osobnu slobodu u odgovoranju na referendumsko pitanje, kao i na moralne i vjerske razloge, Markešić još jednom podsjeća na odgovornost svih u ostvarivanju onakve BiH za kakvu se on ustrajno zalaže:

„Suverena, nezavisna i cjelovita BiH – to je okvir u kojemu sva ta svoja prava možemo i trebamo postići! Teško je vidjeti drugačije, bolje rješenje. I ako se pozitivno odgovori na skupštinsko pitanje referenduma, otvara se mogućnost stvaranja državne zajednice BiH, u kojoj će svaki čovjek i narod živjeti u dostojanstvu i slobodi.“

Naposljetku, referendum je održan s prvotno oblikovanim pitanjem ali bez sudjelovanja većine bosanskih Srba instruiranih od strane svojih političkih predstavnika da bojkotiraju referendum. Zbog toga je izlaznost bila tek 63%, od kojih su 92% glasali za nezavisnost koja je proglašena nakon referenduma, 3. ožujka, te po Karadžićevu obećanju popraćena postavljanjem barikada u Sarajevu od strane njegovih paravojnih jedinica.

* * *

U veljači 1992., dok je Markešić agitirao za suverenu, nezasivnu i cjelovitu BiH, prvi politički dogovor o podjeli zemlje je već bio u tijeku. Prema ideji tzv. kantonizacije, odnosno Carrington-Cutileirovom planu, predloženo je formiranje tri zasebna etnička kantona. Iako je plan bio sasvim besmislen zbog toga što je stanovništvo na rijetkim mjestima bilo etnički homogeno, plan su potpisali Karadžić i Boban, kao i Izetbegović koji kasnije povlači svoj potpis. Nakon primjedbe da se ideja kantonizacije već pokušala umetnuti u referendumsko pitanje, Markešić u članku „Kantonizacija i opće dobro hrvatskog naroda“ (god. X, br. 109-113) počinje argumentirano preispitivati projekt hrvatskoga političkog vodstva kojega, u slobodnoj interpretaciji, možemo nazvati i 'Bosna bez Hrvata':

„Sada pak, nakon referendumskog izbora našega naroda za suverenu i nezavisnu BiH, može se jasnije i slobodnije razgovarati i o samom pitanju te kantonizacije: što ona znači za nas u toj novoj državi i koliko odgovara cjelovitom biću našega naroda?“

Vodeći se kriterijem općega dobra shvaćenog po katoličkom naučavanju (koje obuhvaća materijalna i duhovna dobra te vrijednost čovjeka kao takvog), Markešić piše:

„Iz onoga što se do sada zna, prema službenim razgovorima o tome čelnika triju nacionalnih partija, očito je naprotiv da se kantonizacijom NE OBUHVAĆA – ni materijalna ni duhovna dobra hrvatskoga naroda u BiH. S obzirom, naime, na materijalna dobra, kantonizacijom se sužava teritorij, oduzimaju prirodna bogatstva i uskraćuju mogućnosti za ekonomski razvoj i usavršavanje. Što se tiče duhovnih dobara, dovoljno je upozoriti da uglavnom svi kulturni i vjerski spomenici, ustanove i svetišta ostaju izvan zacrtanog hrvatskog područja. A šta tek reći o glavnom čimbeniku – čovjeku? Takvom se kantonizacijom gubi većina hrvatskih ljudi ili točnije 59% (po računu)!

Stoga je posve očito da kantonizacija po nacionalnom kriteriju ne odgovara nikako cjelovitom biću i općem dobru hrvatskoga naroda u BiH. I zato, svi oni koji je namjeravaju provesti, političke partije ili druge ustanove i pojedinci, gube zakonsko pravo da to čine u ime toga naroda.“

Osim što članak pokazuje očiti sukob između ideje 'međunarodne zajednice' (etnički podijeljena) i Markešićeve Bosne (nepodijeljena), po prvi puta primjećujemo Markešićevo upozorenje hrvatskim političkim predstavnicima u BiH. Budući da je referendumsko pitanje uključivalo cjelovitu BiH, Markešić smatra da je provođenje kantonizacije izigravanje dobivenog političkog legitimeta. Do danas, pod nepromijenjenim političkim vodstvom, B-H Hrvati su postali dijaspora u vlastitoj domovini, a broj raseljenih nije daleko od Markešićeva izračuna.

Pa ipak, iako u zadnjem članku upozorava na gubitak političkog prava za predstavljanje B-H Hrvata, Markešić u rujansko-listopadskom članku „Rat i demokracija“ (god. X, br. 114-115) još jednom zagovara demokratski poredak usprkos ratnome stanju. Inspiraciju za svoje razmišljanje među ostalim pronalazi, paradoksalno, i u riječima predsjednika Tuđmana na otvaranju hrvatskoga Sabora, 8. rujna 1992, za koje kaže:

„S radošću sam, čitajući ga naravno nestranački, otkrio da da je u tom govoru odn. poslanici najvažniji naglasak na vrijednosti demokracije u izgradnji nove države Hrvatske. I bez obzira na još uvijek bukteći rat. Naprotiv, kao da se time još više nameće potreba demokratskog duha svakome pojedincu i cijelome narodu.“

Iako je iznenađujuće čitati kako Markešić inspiraciju pronalazi u Tuđmanovim riječima, kraj članka je obilježen naglaskom da je domovina bosansko-hercegovačkih Hrvata upravo BiH, ne Hrvatska, te upozorenjem protiv ne-demokratskih praksi hrvatske politike u BiH. Ovime se stječe dojam da Markešić baš prenoseći riječi vođe politike 'Bosne bez Hrvata', njemu i njegovoj stranci, želi poslati još jedno jasno upozorenje:

„Što se tiče hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, ovoj drugoj novoj državi na ovim prostorima, nakon raspada bivše Jugoslavije, u kojoj je on konstitutivan za njezinu državotvornost i osjeća je iskreno svojom domovinom, primjer Hrvatske mu je za veliku pouku. Hrvatska nas uči koliko je važan demokratski duh i poredak za pobjedu nad neprijateljem naše slobode i života u vremenu samoga rata, a ne tek za kasnije razdoblje mira. I u tome nam je njezina pomoć osobito važna danas, naravno zajedno sa svim drugim vidovima dužne brige koju nam obećaje. Stoga je tim nerazumljiviji svaki nedemokratski postupak kojim se želi pomoći hrvatskom narodu ovdje.

I u ovom barbarskom ratu pobjeđuje sigurno – demokracija!“

* * *

Ukoliko se može uopće, čitajući površno, govoriti o Markešićevoj ambivalentnosti spram hrvatske politike u prvoj godini rata, svaku dilema o tome na koji način zamišlja BiH Markešić otklanja u jednom od članaka s najdomljivijom simbolikom. Nastao prigodom Vance-Owenovog dogovora o podjeli BiH u deset etničkih provincija, dok je istovremeno buktio bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni, članak „Čija je Bosna?“ (god. XI, br. 119-120) iz veljače-ožujka 1993. opisuje BiH kroz metaforu tek rođenog 'djeteta' za koju se bore dvije 'bludnice'. Markešić postavlja središnje i još uvijek, naizgled, nerazjašnjeno pitanje:

„Čija je Bosna? Ovo je pitanje pravi ispitni test i u odgovoru na nj otkriva se ponajbolje tko je tko i što je što u sadašnjoj tragediji ove zemlje. Na ovo se pitanje, kao što je poznato, odgovara toliko različito i suprotno, da se može učiniti i nemogućim točno rješenje pitanja Bosne. Međutim, ipak to nije tako zamršeno i teško pitanje, kako ga neki smišljeno i namjerno hoće učiniti, da bi ga rješavali silom moći, a ne razborom.“

Kako bi dao odgovor na to pitanje, Markešić se poziva na biblijsku priču o kralju Salomonu (Prva knjiga o Kraljevima 3, 16-28) koja analogijom podsjeća na ovaj problem i koju citira obimno u članku. Ukratko, nakon što jednoj bludnici premine dijete, ona ukrade živo dijete od druge bludnice. Nakon što se pred kraljem Salomonom raspravljaju čije je dijete, on naredi neka se dijete rasiječe i svakoj da jedna polovica. Tada prava majka brizne u plač i kralju postaje jasno čije je dijete zapravo. Nakon biblijskog citata, Markešić piše:

„Čija je Bosna? Prosudite sami, kćeri i sinovi Salomonovi! Bosna je tek rođeno »dijete«: država koja to tek postaje. Istina, referendumom svih ljudi i naroda u njoj, demokratski neposredno i slobodno, izborila se za svoju suverenost i nezavisnost, slobodu i ravnopravnost pojedinaca i nacija, svakoga u svojoj posebnosti i vrsti kulture i vjere. Priznanjem od drugih država, kako je učinjeno osobito vidljivo u UN, Bosna je potvrđena i prihvaćena kao nova i mlada država u međunarodnoj zajednici. Ali, naravno, još posve nejaka, kao tek rođeno dijete. Moguće je, također, u »ženama«, koje se otimaju za Bosnu, vidjeti koja joj nije a koja jest »majka«.

U duhu Salomonove presude, Bosna nije onoga tko hoće da se ona »rasiječe«, nego onoga tko traži da ostane kao jedan živi organizam – cjelovita i živa!

Ovakva salomonska presuda je u slučaju Bosne i Hercegovine sigurno najmudrija i najpravednija i pravi je odgovor na pitanje – čija je Bosna? (...)

Čija je Bosna? – neka svatko od nas iskreno odgovori na ovo pitanje u svom srcu u svijetlu navedene mudrosti koju je Bog darovao Salomonu. Takvu mudrost dao Gospodin i nama!“

Samo tri mjeseca nakon ovoga članka, nakon što su se dogodila masovna ubojstva u Ahmićima i okupacija Srebrenice u travnju 1993., Markešić u lipanjskom broju (god. XI, br. 123) još jednom metafizički pridjeva Bosni karakteristiku 'živoga bića' u članku „Zločin na Bosni“:

„Rasijecanje ili kasapljenje Bosne brutalno se provodi! Govoriti o nekoj podjeli Bosne kao nekom civilizacijskom činu među ljudima, rodbinom ili narodima, toliko je više neprimjereno da taj izraz ne možemo uopće više upotrebljavati u ovom slučaju. Radi se doista o zločinačkom činu ubijanja nekoga, i to na nezapamćeno gnusan način. Taj je zločin, opet, takav da se s pravom može nazvati međunarodno javnim zločinom. Događa se, naime, pred otvorenim očima cijele svjetske zajednice ili svakoga čovjeka u njoj. Štoviše, sada u njemu sudjelujemo svi, svatko na svoj način i u svojoj vlastitoj koži. (...)

Istina, pak, koju bi novinari trebali posve razgoličiti, da bude svima posve očita, kod nas i u cijelome svijetu, jest upravo – istina o zločinu na Bosni! Da svatko zna o čemu se radi: nije u pitanju nikakva »podjela«, ni u federativnom ni u konfederativnom, ni po kantonalnom ni po konstitutivnim jedinicama (deset provincija), nego u pravom smislu rasjecanje ili kasapljenje živog bića Bosne. Zločin na Bosni!“

* * *

Nakon što je rat u BiH sa hrvatsko-bošnjačkim sukobom prerastao u totalni rat svih protiv sviju, Markešić se i osobno angažira te traži mirovnu intervenciju od predsjednika Tuđmana. Svjestan krimena koji dolaze od hrvatske strane u cilju podjele BiH, Markešić u članku „Što sam rekao predsjedniku Franji Tuđmanu?“ iz lipanjskog izdanja 1993. (god. XI, br. 124), piše:

„Političko uređenje Bosne i Hercegovine treba izvesti po moralnim (etičkim) načelima, a ne primjenom nasilja i zločinstvima, kako je to učinila velikosrpska politika u BiH, kao i u Hrvatskoj. Bojim se da se prilikom provođenja toga uređenja nama Hrvatima ne dogodi prava katastrofa, to jest potpuno istrebljenje iz ove naše zemlje, što se već uvelike ostvaruje. Ali, bojim se također da se i mi sami ne uprljamo zločinstvima koja se čine da bi se ostvarila podjela Bosne i Hercegovine. I pri tom, dakle, izgubimo sve – svoj narod s njegovom zemljom i svoju dušu. Da budemo istodobno i žrtve i krivci!“

Markešićeve bojazni o iseljavanju Hrvata su postale realnost, kao što su i zločinstva počinjena od strane HVO-a na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu 2017. godine okarakterizirana kao udruženi zločinački poduhvat na čelu s predsjednikom Tuđmanom. U to vrijeme, Markešić je preklinjao Tuđmana da intervenira u tri konkretna smjera:

„Vi kao čovjek i kao predsjednik Hrvatske još uvijek uživate takvo povjerenje našega naroda da možete učiniti vrlo mnogo za sve tri ove stvari: za prestanak rata u BiH, osobito s Muslimanima, za sprečavanje istrijebljenja Hrvata u Bosni i za političko uređenje uz poštivanje etičkih normi. Ako biste to uspjeli, postali biste doista veliki i pred ljudima i pred Bogom.“

Međutim, ubrzo nakon toga Markešić gubi svaku nadu, ili možda pak političku naivnost, te se prestaje uzdati u Tuđmanovo političko 'obraćenje'. Dapače, u razdoblju nakon ljeta 1993. Markešićeva kritika postaje sve izraženija. Baveći se prvo hrvatskim identitetom u ovome periodu, Markešić u rujanskom broju (god. XI, br. 126.) propituje „Kriterij hrvatstva“. Ovako je pisao o novim identitetskim standardima i sukobljenim paradigmama koje se nastavljaju do danas:

„Ali, sada se, kažu mi nedavno moji prijatelji, pojavljuje neki drugi kriterij hrvatstva. Više nije dobro ni spominjati, a kamoli braniti ili se zanositi za onim likovima Hrvata koji su bili otvoreni prema ljudima druge kulture, nacije i vjere, izgrađujući tako sebe i svoju hrvatsku dušu u okviru evropske i svjetske kulture. Križanić, Bošković, Strossmayer...?! Među njima su, također, bosanski franjevci kao što su Divković, Lastrić, Jukić, Martić, Jelenić, Markušić... Tako i cijela plejada drugih. Za njih bi neki naši skorojevići kazali isto što govore o živućim bosanskim Hrvatima – »Kakvi su mi to Hrvati!?« Tako, sa zaprepaštenjem, čitam u novinama riječi jednog našeg političkog ikonoklasta. Baš bi bilo zanimljivo vidjeti koji bi to Hrvati ostali u hrvatskoj povijesti i kulturi prema kriterijima takve sitne duše.“

Markešićevo hrvatstvo, s druge strane, je toliko ponosno da je ujedno radikalno uključivo i dijaloško:

hrvatska je duša marijanska, s ljudskim licem i kulturom u kojemu je glavna vrijednost čovjek, koji svoj ljudski i nacionalni identitet izgrađuje otvorenošću prema drugom – čovjeku i Bogu. I koliko to uspije, toliko i vrijedi – on i njegovo hrvatstvo.

U rujnu, dok je Markešić pisao o kriteriju hrvatstva, Tuđman je pristao na Owen-Stoltenbergov plan prema kojemu bi BiH bila podijeljena u tri etnički homogene mini-države. Budući da su dotad već mnogi napustili svoje domove, a po novome dogovoru veliki dio Bosanske Posavine, kao i neki drugi krajevi naseljeni velikim brojem Hrvata u srednjoj Bosni, pripast će srpskoj, odnosno bošnjačkoj mini-državi, Markešić se u listopadskom broju pita „Umire li bosanski Hrvat?“. Na tragu predikcija iz prijašnjih tekstova o kasapljenju BiH, za koju ovdje piše da je „pred svršenim činom“ u cilju stvaranje jedne „čudovišne političke tvorevine“, Markešić objašnjava što znači „nadgrobni govor bosanskom Hrvatu“:

„Htio sam svratiti pozornost, na tragičnu istinu o umiranju jednog naroda, i to nasilnom smrću. Ova istina još uvijek nije ozbiljno shvaćena od onih naših političara koji su, kako sami kažu, preuzeli odgovornost za sve Hrvate, a ne samo za jedan dio našega naroda. Drugo, htio sam kazati da upravo najmanje to zaslužuje bosanski Hrvat. Jer, to je u cijelom korpusu hrvatskog naroda posebno plemenit i pošten rod Hrvata. Njegovo je načelo života oduvijek bilo – svojim se diči, a tuđe poštuj! I tako je izgrađivao svoju samostojnost u katoličkom i hrvatskom duhu, a ujedno bio otvoren za sve drugačije. I tako je gradio svoj odnos pozitivno prema ljudima druge vjere i nacije. Nikada nije posezao za onim što je tuđe, nego je sve svoje stvarao trudom i mukom. I sada treba to sve biti uništeno ili napušteno! To je neshvatljivo i neprihvatljivo svakom poštenom i neiskvarenom umu. No, usprkos svemu, to se ipak očito događa. I neki će to proglasiti čak svojim političkim uspjehom!?“

* * *

Iz pesimističnih projekcija, čak i najave smrti, na samome početku treće godine rata događa se jedan novi zaokret u političkome životu B-H Hrvata. Kao što i sam Markešić piše u siječanjskom broju (god. XII, br. 130) iz 1994., u članku iz kojega glasno viču i naslov („Nismo maloljetni, hoćemo sami odlučivati!“) i tekst:

Ovo je biblijsko vrijeme Bosne i Hercegovine. Time želim kazati da u ovom vremenu ova zemlja pada ili se uzdiže, umire ili postaje. To je vrijeme borbe dobra i zla u njoj i za nju. I vrijeme odluke za jezinu propast ili spasenje, ropstvo ili slobodu.

Na tragu zagovaranja „politike kao slobode“ iz članka o europskoj Herceg-Bosni, Markešić, osim što se kaje za kolektivne grijehe i političku naivnost, odlučno poziva na političku emancipaciju i subjektivitet te poručuje „svima onima koji nas drže maloljetnicima i nedoraslim, ili zatvorenicima, da odlučujemo sami o sebi“:

„ipak je u svemu ovom glavna krivnja ljudi i ono što me potiče da vjerujem u dobar ishod, usprkos svemu, jest dojam da se pojačava svijest odgovornosti kod nas koji osjećamo Bosnu i Hercegovinu kao svoju zemlju i svoju pravu domovinu, svijest odgovornosti da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Čini mi se da je naša glavna krivica i bila upravo u tome što smo prepustili drugima, ljudima izvan naših naroda u ovoj zemlji, da oni odlučuju o našoj sudbini. Znam da je to učinjeno iz velikog povjerenja prema njima, smatrali smo da će nam oni, zapravo, pomoći u ostvarenju naših plemenitih težnji za mirom i slobodom u duhu demokratskih dostignuća u svijetu. Ali, sada, nakon što smo doživjeli da su nas oni samo zloupotrijebili za svoje interese, nakon što smo prošli kroz tešku kušnju razočaranja, treba početi s novim iskustvom i preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke. Drugog nam puta nema ako hoćemo spasiti sebe, svoje narode, svoju zemlju, svoje ljudsko lice i dušu čovjeka. Inače, gubimo sve i ostat ćemo u povijesti svijeta kao primjer gubitnika zbog vlastite neodgovornosti za sebe. Zato, moja poruka svim ljudima i narodima BiH jest prije svega ovo: uzmimo svoju sudbinu u svoje ruke! Na to nas obvezuje naša ljudska savjest koja se nikada ne smije pomiriti sa zločinima, to nam zapovijeda Bog koji nas je stvorio kao slobodna i odgovorna bića!“

Kontekst ovoga članka je bitan budući da je bio posvećen Prvom općem saboru Hrvata BiH koji se tada pripremao u Sarajevu. Iz ovoga je sabora ubrzo nastalo Hrvatsko narodno vijeće BiH, nezavisna platforma B-H Hrvata kao odgovor neodgovornom političkom vodstvu HDZ BiH te njihovoj separatističkoj politici koja je rezultirala masovnim brojem raseljenih Hrvata. Već u idućem broju (god. XII, br. 131.), Markešić piše u članku „Sabor Hrvata u Sarajevu“:

„Čudo se dogodilo – Sabor Hrvata u Sarajevu. Na vrhuncu barbarskog zločina nad ljudima i narodima jedne zemlje, koja je barem jednako postojeća i jednako vrijedna kao i druge zemlje na ovom našem Balkanu.“

Uloga HNV-a je bila značajna ne samo zato što je stvorila platformu B-H Hrvata nezadovoljnih Tuđmanovom politikom, već i zato što su sudjelovali u pripremi Washingtonskog sporazuma iduće godine koji je okončao barem jedan rat te naposljetku stvorio Federaciju. Ipak, današnja uloga HNV-a je gotovo beznačajna budući da je onaj drugi sabor, Hrvatski narodni sabor (HNS), hegemonijski preuzeo sve političke konce u zastupanju B-H Hrvata. Rezultati su, da upotrijebim riječi Franje Šarčevića od prije nekoliko dana koje reflektiraju one Markešićeve od prije dvadeset i pet godina: „iako iza tih majstora opsjene ostaje pustoš, stanje „identitarnog grča“ u kome se bosanskohercegovački Hrvati nalaze ne dozvoljava im da objektivno i racionalno sagledaju svoj položaj i prepoznaju uzroke tog položaja.“ Ovaj ćemo pregled završiti onako kako je i započeo, političkom instrukcijom i pozivom na slobodno i odgovorno demokratsko djelovanje, kojime Markešić već tada oduzima legitimitet političkim predstavnicima svoga naroda:

„... stvarna legitimnost svakog zastupnika proizlazi upravo iz volje naroda. To je osnovno načelo svake prave demokracije kao vladavine naroda po njegovoj slobodnoj volji. I onaj zastupnik koji ne ispunjava tu volju naroda, nego volju nekoga drugoga ili svoju samovolju, taj više nema one legitimnosti zastupanja koje mu je narod povjerio. On nju, zapravo, samim tim gubi i postaje nelegitiman. Stoga, Sabor Hrvata u Sarajevu s izražavanjem političke volje hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini istodobno pokazuje gubitak legitimnosti svih onih zastupnika koji su radili protivno političkoj volji našega naroda.“

* * *

Nije niti Markešić, kao i nitko drugi, crno-bijela ličnost. Baš zbog toga se njegovi tekstovi moraju čitati kritički. Određena doza političke naivnosti kojom je pristupao budućnosti svoje zemlje, ponosno hrvatstvo, kao i isticanje konstitutivnosti tri naroda, su više nego podložni kritici. Posebice, iako izlazi izvan tekstualne kritike, upornost s kojom je gurao čak tri mandata na mjestu predsjednika HNV-a (od 2002. do 2014.) koja je naposljetku pridonijela i osipanju ove prebitne institucije. Može se Markešiću, između ostaloga, prigovoriti i ponekad autoritativan i paternalistički stav. Ali se Markešiću ne može oduzeti ideja Bosne u koju sam se zaljubio kao netko „izvana“, koja je ohrabrivala otpor onih „iznutra“, i za koju tvrdim da još može i treba hrabriti.

Markešićeva misao i tekstovi su važni ne samo zbog dobrohotne imaginacije pune političke skrbi o domovini BiH i nade u pravedno političko uređenje, već nam svjedoče na veoma snažan način kakva je uloga religijskih službenika u političkoj kritici. Osim što svojim tekstovima izaziva tako često pogrešno shvaćenu sekularizaciju u našoj regiji, kao anti-religiozno političko uređenje u kojemu religiju i pripadajuće joj faktore treba zatvoriti u četiri zida, njegovi su tekstovi prepuni proročko-kritičke dimenzije. Poput mnogih drugih tekstova iz Svjetla riječi, i Markešićevi su bili građeni na duhovnosti koja gradi mostove, potica praštanje i pomirenje, te ono što se često zaboravlja kao religijska zadaća – bori se za pravedne političke, društvene i osobne odnose.

Markešićeva Bosna je, ona u kojoj ima mjesta za sve, dakako, nedosanjani san i ideal. Od demokracije je ostala etnokracija, od B-H Hrvata ono nešto „maloljetnika“, od cjelovite Bosne i Hercegovine su ostala dva entiteta, deset kantona i jedan distrikt. Pitanje je, uostalom, koliko bi za takvog Markešića danas bilo mjesta ne samo u Bosni, već u Bosni Srebrenoj ili Svjetlu riječi.

I baš zato su njegovi i ostali tekstovi iz ovoga franjevačkog mjesečnika prevažni, jer nas tjeraju da izađemo iz uskogrudnih okvira te zamislimo neki bolji i pravedniji svijet lišen sistematske diskriminacije i hegemonije. Iako napisane usred rata u lipnju 1993., i ove riječi, kao i većina predstavljenih tekstova, odzvanjaju do danas poput jeke:

„Vrijeme je da svi progledamo i jasno vidimo – veliki zločin na Bosni! I da se svi, iz svakoga plemena i naroda, posve aktivno uključimo u pokret za obranu Bosne od ideologa toga zločina i njegovih izvršitelja. Drugačije nam nikome nema spasa ni providna dana. Tko nije za to!?“

Aiutor: Goran Stanić, Prometej.ba


Prvi dio: Retrospektiva Svjetla riječi: Hrabrost i dosljednost u najtežim vremenima