Nakon što je u prvome dijelu retrospektive istaknuta povijesna i religiološka važnost ratnih brojeva franjevačkog mjesečnika Svjetla riječi kao vrijednog, i po mnogo čemu jedinstvenog, svjedočanstva jednoga bitnog vremena, u drugome dijelu prikazan je presjek odabranih tekstova fra Luke Markešića. Ovaj pak, treći dio retrospektive, sastoji se od prikaza odabranih uvodnika ove franjevačke revije u razdoblju od početka 1992. do veljače 1994., za vrijeme glavnog urednika fra Ljube Lucića. Uvodnici, odnosno urednički komentari koji se pojavljuju na početku svakoga broja, po pravilu predstavljaju odraz mišljenja uredništva svake periodične publikacije.

Kao dosada, namjera je i ovoga dijela retrospektive skicirati elemente političke kritike u tekstovima objavljenim u Svjetlu riječi. Iako je znatno pokrivala društvene i kulturne teme, ova je revija ipak na prvome mjestu bila vjerska te samim time neodvojiva od vlastitog teološkog utemeljenja i konteksta. U tome smislu ga i međuigra, odnosno preklapanje, teološke simbolike i političkoga diskursa čini izrazito istraživački zanimljivim. Dapače, ratni brojevi mjesečnika su kulturni fenomen koji, makar pisani prije više od dvadeset i pet godina, odnosno baš zbog te činjenice, zaslužuju pozornost rođenih nakon rata, kao testament i pouka vremena koje je bespovratno odredilo živote ove, kao i budućih generacija.

Upravo su uvodnici, po pravilu nepotpisani, ogledni primjer političko-kritičkog rezoniranja autora ove revije. Kreativno i kritičko propitivanje događanja, namjera i autoriteta je obuhvatilo široku paletu politički relevantnih tema od uzroka rata, osvajačkih politika sa „zapada i istoka“, konstruiranja političkih mentaliteta, međunarodne uloge i političke odgovornosti, legitimnosti institucija do političke samokritike. Kako bi se upustili u politički diskurs, uvodnici se služe pozivanjem na franjevačku tradiciju i povijesne anegdote, aktualiziranjem dokumenata poput Ahdname, religijsko-sekularnim raspravama, kategorijama moralne odgovornosti, itd.

Vrijedi spomenuti da je kritika u određenim razdobljima bila izrazito heterogena. Iako uperena ponajviše hrvatskoj politici, niti međunarodni politički akteri, velikosrpska politika, kao i ekstremno-muslimanske tendencije za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba nisu ostavljeni bez komentara. U ovome zadnjem razdoblju politička kritika je čak graničila ponekad i s vojnom kritikom, dakle analizom hrvatske vojne strategije i neuspjelih obrambenih akcija.

Poput Markešićevih tekstova prikazanih u prošlome dijelu, aktualnost uvodnika pisanih prije četvrt stoljeća po pitanju gore navedenih političkih tema je više nego očita. Pisani iz hrvatske i fratarske perspektive, uvodnici su ponajviše relevantni po pitanju političke sudbine Hrvata u BiH te će zbog toga i ovaj dio prvenstveno biti usredotočen na franjevačku kritiku hrvatskog političkog vodstva.

* * *

Već u veljači 1992., netom prije nego ratne zavjese prekriju istočnu Bosnu i Sarajevo, izlazi važan i politički ilustrativan broj Svjetla riječi (god. X, br. 107). S naslovnicom koja poručuje „Bosna je (i) fratarska“, prenoseći pismo provincijala fra Petra Anđelovića koji se referira na spomenutu izjavu predsjednika Alije Izetbegovića, te tekstom glavnoga urednika Lucića „Ovo je za nas sveta zemlja“, i uvodnik naslovljen „Sjedi gdje si i budi što si!“ donosi sasvim jasno političko pozicioniranje. Ova kritika osvajačkih politika sa „zapada i istoka“, osim što nosi snažnu politički autoritativnu poruku, također je primjer kako se povijesni franjevački, ili u ovome slučaju književni, narativi stavljaju u funkciju političkoga. Kao autoritativan izvor za današnje vrijeme, autor ovoga uvodnika aktualizira pripovijetku „Čaša“ Ive Andrića u kojoj mladi fratar želi pobjeći iz Bosne i fratarske službe. Ponukan riječima starijeg fratara koji ga uvjerava da, iako puna manjkavosti, u Bosni će uvijek ostati na svome, dok će u stranoj zemlji uvijek ostati stranac, uvodnik nastavlja:

„Trebalo bi ovu pripovijetku čitati našoj djeci i našim momcima, ali i starijim ljudima i ženama u ovo naše teško doba kad nam se čini da nikad ovako teško nije bilo. Trebalo bi je čitati na radiju i televiziji da njezina pouka dospije u svaku kuću u ovoj našoj Bosni ne odvajajući ni Hercegovinu od nje (jer Hercegovinu su odvojili od Bosne samo zato da lakše vladaju Bosnom i da uvjere stanovnike »zemlje Hercegove« kako njih nešto ljepše u životu čeka!).“

Ironijski se referirajući na „zemlju Hercegovu“ autor već sasvim eksplicitno izražava otpor separatističkim idejama te nastavlja opisivati tadašnju predratnu političku klimu:

„Čini nam se da za nas u ovoj zemlji nema izlaza i nema providna dana. Kao da ga je nekad bilo!

Iz ove se naše Bosne puca na našu braću u Hrvatskoj, a mi šutimo (možda i moramo šutjeti ili je to samo ostatak stoljetnoga straha u kostima?). Po ovoj se našoj Bosni puca a mi opet šutimo (dok nas ne ušute oni koji nam pucaju po crkvama i džamijama i po obiteljskim kućama!). U ovoj su našoj Bosni (ili u »zemlji Hercegovoj«, ako je to nekomu draže!) porušena sela i ljudi su protjerivani s djedovskih ognjišta, a broji se da kod nas vlada mir. Ovu našu Bosnu svojataju i hoće je dijeliti po nekakvim svojim granicama a mi opet moramo šutjeti (kao da netko haje i kad govorimo!) i čekati da vidimo kamo će nas »pripeti«. Nekakvi »veliki« susjedi hoće na naš račun napraviti svoju »veliku« državu, a mi im dođemo kao nekakva zakrpa!

Obećavaju nam da će nam biti bolje u nekom novom poretku u nekoj novoj podjeli, jednima na zapadu, drugima na istoku, kao da nas i na jednom i na drugom kraju žele. Ne žele oni nas nego našu zemlju!“

Ne izuzimajući nadolazeći rat u BiH iz konteksta već buktećeg rata u Hrvatskoj, buneći se protiv ušutkavanja, ova svojevrsna moralna pouka i manifest političke skrbi koja na originalan način zagovara nepodijeljenu BiH, odnosno nepodijeljene narode i ljude kao takve, još snažnije dolazi do izražaja u idućem odlomku:

„Hrvati mogu otići u Hrvatsku, Srbi mogu otići u Srbiju (iako bi je oni željeli protegnuti ovamo!), ali će nam Bosna i jednima i drugima nedostajati. Ako Muslimani misle da će im biti ljepše bez nas, ljuto se varaju, jer nas odveć mnogo veza povezuje, a da bismo se mogli bezbolno rastati. Nama je skupa živjeti. Možemo se svađati (a i dosad smo se svađali!), možemo se miriti (a i dosad smo se mirili!), ali živjeti se mora. Ako se dosad sami nismo naučili uzajamno poštivati, malo je vjerojatno da će nas netko drugi naučiti ili da će nas poštivati i da će nas priznavati.“

Ova sasvim konkretna poruka ohrabrenja, kao i moralna lekcija svim trima spomenutim stranama, slobodno se može svrstati u antologijske anti-ratne tekstove toga doba. Osim toga, pišući iz hrvatske i fratarske perspektive, predosjećajući već političku manipulaciju i potrebu da se naglasi kako Hrvati u BiH nemaju zamjensku domovinu, uvodnik se još jednom vraća na Andrićevu pripovijetku te zaključuje kako su fratru, usprkos svim povijesnim nedaćama s muslimanskim i pravoslavnim susjedima, oni ipak neodvojivi od njegova identiteta i bez obzira na sve njegova braća i susjedi:

„Zato se fratru nije išlo iz Bosne iako mu se činilo da su mu na zapadu bliži po vjeri i kulturi. On je davno shvatio da mu »nije mjesto u svijetu i Njemačkoj« nego u Bosni. Zato je fratar bio i ostao za samostalnu Bosnu ne želeći je dijeliti nikomu, ne želeći iz nje bježati nikamo, nego ostati gdje jest i biti što jest zajedno sa svojim kršćanskim hrvatskim narodom.“

* * *

Nakon što su četničke trupe početkom lipnja okupirale Franjevačku teologiju u Sarajevu, redakcija mjesečnika je privremeno preselila u Split odakle je tiskan prvi broj revije nakon pet mjeseci, prvi puta označen kao „ratno izdanje“, za razdoblje travanj-kolovoz (X, 109-113). Glavnik urednik Lucić je pak čitavo vrijeme ostao u Sarajevu, odakle je i napisao vjerojatno gotovo sve uvodnike prve ratne godine. Ovo je ujedno bio i prvi broj izdan samo od strane provincije Bosne Srebrene, dakle bez sudjelovanja Hercegovačke provincije koja se iznenadno povukla na samome početku rata, kako je i objašnjeno u prvome dijelu ove retrospektive.

Uvodnik ovoga broja, naslovljen „Lopovi su došli na svoje“, služi se ilustracijom lokalnih sarajevskih lopova koji neometano, dobro iskoristivši ratnu metež, kradu po sarajevskim radnjama i tako reflektiraju one „velike lopove“, tema koja čini ovaj uvodnik politički važnim. Tekst je i logički vezan uz prošli uvodnik o neopravdanoj šutnji na samome početku rata:

„Sarajevo je konačno shvatilo da je ovo ipak »naš rat« jer se odvija po našim glavama i životima. Sad je i onima najnaivnijima jasno kako nije trebalo šutjeti kad se iz Bosne pucalo na Hrvatsku, kad je razarano Ravno, kad je iz Trebinja razaran Dubrovnik. Da je bilo današnje pameti, digla bi se dreka kad su tenkovi pošli na Sloveniju. A da se osim dreke digao i šiš i goliš možda bismo zajedno sa Slovencima i Hrvatima davno stjerali »istočnu braću« na istok. Od svega je ostalo jedno: da su oni nas u Sarajevu stjerali u mišju rupu pa u Sarajevu nema ni miša ni štakora. Jedno zato što smo ih istjerali iz njihovih rupa, drugo zato što nemaju što pojesti!“

Otvorena kritika političkim liderima, optužujući ih za pasivnost kada su se počele poduzimati vojne akcije prilikom raspadanja SFRJ, ovdje se implicitno odnosi na izjavu predsjednika Izetbegovića kako „ovo nije naš rat“ prilikom hrvatsko-srpskih sukoba u Ravnom ranije iste godine. Politika nepristranosti se pokazala krivom, a bukteći rat je precizno definiran na slijedeći način:

„U ovom ratu je svatko izgubio, samo su lopovi došli na svoje. Sarajevo razara srpska vojska i to nemilice. To je već svakome jasno osim predstavnicima engleske aristokracije i američke plutokracije. Istina, trebalo je poginuti mnogo ljudi, posebno djece, da to uvidi i onaj tko stoji na čelu države pa da izjavi kako se u Sarajevu kao i u cijeloj Bosni ne radi o građanskom ratu, sukobu više strana, nego o klasičnoj agresiji srpske vojske i ekstremista na bosansko-hercegovačku samostalnost i slobodu.“

Važnost ovoga odlomka leži u tome da definira uzrok rata kao politički, odnosno „agresiju“, a ne kao „građanski rat“ koje sve više postaje prevladavajuće u međunarodnoj recepciji ovih sukoba. Otuda i ova, jedna od prvih, izravnih kritika međunarodnim akterima da se u ovome sukobu ne radi o etničko-religijskog mržnji, plemenskome ratu i drevnoj mržnji, itd., kako se već toga ljeta pisalo u američkim i europskim novinama. Ovo je bio politički sukob koji je zahtjevao političko rješenje, za koje snage nisu imali niti lokalni niti međunarodni vlastodršci. Kriterij je, kao u životinjskome svijetu, postao „snaga jačega“, sve ostalo je dobro znana povijest:

„Tako je kriminal uzeo maha. Ne treba se tomu čuditi. Kad otimaju veliki, zašto ne bi otimali i mali lopovi?! Kad veliki lopovi mogu otimati čitave pokrajine i stvarati svoje »krajine«, »republike« i »države« pa prisiliti svjetsku javnost da s njima pregovara i moli ih da ne pucaju makar po snagama UN ili po avionima koji »doturaju« humanitarnu pomoć, zašto i mali lopovi ne bi stvarali svoje gradske četvrti i u njima kraljevali? Kad se u ovo naše doba priznaje pravo jačega (a to je jedino pravo koje se priznaje), zašto bismo onda grdili male lopove koji su došli na svoje.“

U kolovozu 1992., istoga mjeseca kada je ovaj broj revije napokon izašao, te nakon što su svjetski mediji otkrili brojne logore diljem istočne i sjeverne Bosne, održana je i londonska konferencija koja je po prvi puta predložila političke sankcije Srbiji te instaliranje snaga UNPROFOR-a.

* * *

Do kraja godine redakcija mjesečnika je objavila još dva dvobroja, ovoga puta iz Baške vode. No, politički relevantan uvodnik izlazi u siječnju 1993. Budući da je veza s opkoljenim Sarajevom ove godine bila gotovo nikakva, glavni urednik Lucić nije više redovito mogao slati svoje tekstove te je teško identificirati tko stoji iza nepotpisanih uvodnika. Tekstovi su svejedno odražavali mišljenje uredništva u kojem su tada bili Ladislav Fišić, Luka Markešić, Božo Lujić, Mirko Filipović, Marijan Karaula, Anto Batinić i Eduard Tomić, od kojih su neki vjerojatni i bili autori uvodnika kroz ovu godinu.

Ipak, uvodnik „Vi idete, mi ostajemo“ iz siječanjskog broja (XI, 118) je potpisan sa PAM, iza kojega stoji tadašnji provincijal fra Petar Anđelović. Uvodnik ovoga puta započinje sa povijesnom franjevačkom anegdotom, iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, u kojoj fratar prima na objed novu komunističku vlast. Prilikom zdravice, predstavnik nove vlasti hvali svoje „revolucionarne“ uspjehe i svijetlu budućnost te pritom fratra i njegovu „zastarjelu“ Crkvu izvrgava podsmijehu. Uspoređujući poratne političke prilike s ondašnjim, uvodnik nastavlja:

„Fratar je naravno kao pravi domaćin odgovorio na zdravicu. Kratko je govorio, a sva mu se priča sastojala u tome da svojim gostima prizna što je priznati morao, da bi završio kako su kroz duga stoljeća bosanske povijesti mnogi dolazili, polazili naprijed i odlazili, sažimajući na kraju sve u izreku: »Vi idete, mi ostajemo!«

Ta potreba da ostanu dala je bosanskim franjevcima osobitu izvornost i smisao za povijesnost. Omogućila im je nadići isključivost, naučila ih je suživotu sa svima onima koji žive na istim prostorima, odgojila ih da s njima dijele zadnji komad kruha. (...) A ta zajednica danas nailazi na neku mjeru nerazumijevanja. Predbacuju joj neodlučnost, inertnost, presporo uključivanje u nacionalni pokret, prijateljstvo sa svim i svakim, a istina je samo jedna: ona naša napredna, hrvatska. Došlo je vrijeme odluke. Sve se svodi na ili-ili, na crno ili bijelo. Nema nijansi, sve je jasno, pogodno neko vrijeme za nemišljenje i strast. Isključivost je postala krepost, pomirljivost bosanskih fratara danas je mana.“

Koristeći povijesnu anegdotu autor se upušta u kritiku ideološkog trenda karakterističnog za ratno razdoblje kreiranja čvrstih i isključivih identiteta. Dapače, ovdje se radi o konstruiranju političkoga mentaliteta, u ovome slučaju hrvatskog, kojega moraš prisvojiti ukoliko želiš biti prihvaćen kao dio „naprednog“, odnosno „nacionalnog pokreta“. Afirmirajući franjevačku pomirljivost i nijansiranost u prošlome odlomku, idući još plastičnije objašnjava naglu tranziciju koju je tadašnji „progresivni“ politički mentalitet zahtjevao:

„Veći je problem kad je u pitanju sudjelovanje u društvenom i političkom životu. Tu se vrlo oštro postavlja pitanje istine i njezine zloporabe. Fratrima je ona vrednota i služi im kao orijentacija koja je slobodna od svih ideoloških i političkih shema. Nema novog poretka, ne smije se ponoviti 1945. kad su komunisti osvojili vlast i sami sebi naredili da zaborave dio vlastite povijesti. Neki to hoće i danas. Sve ono što je prije vrijedilo više ne vrijedi, pa neprijatelji vjere postaju praktični vjernici, militantni Jugoslaveni postaju antijugoslaveni, veliki Hrvati itd. Sve treba biti drugačije, treba krenuti naprijed. Tko ne može slijediti, neka ostane!“

Nedvosmisleno kritizirajući trend nacionaliziranja vjere i sakraliziranja nacije, uvodnik odgovora ironijom te naposljetku zaključuje i ohrabruje:

„Uvijek će se pojavljivati neki novi ljudi spremni zaboraviti svoju prošlost i svoju povijest te će pokušavati vući ljude naprijed u novo i neiskušano. A odlučujuće je važno što motivira nečije djelovanje, ljubav ili mržnja, sadržaj ili praznina, korijeni ili iskorijenjenost, vjera ili strah. Sigurno je da će u bosanskim fratrima bdjeti povijesno ćutilo iz kojeg će morati reći: »Vi idete, mi ostajemo«!“

* * *

Nedugo nakon početka hrvatsko-bošnjačkog sukoba u srednjoj Bosni izlazi i dvobroj revije za veljaču-ožujak (XI, 119-120). Dok se u istome broju Markešić pitao „Čija je Bosna?“, uvodnik je aktualizirao dobro poznati dokument bosanske povijesti, Ahdnamu iz 1463., koju je sultan Mehmed II. prilikom osmanske okupacije poklonio fra Anđelu Zvizdoviću kao obećanje da katolici mogu mirno živjeti pod novom muslimanskom vlašću. U sličnoj atmosferi straha, uvodnik „Nova Ahd-nama?“ je napisan defanzivno, veoma kritičan najviše spram napada počinjenih od muslimanske strane. Ovaj tekst, gledajući iz ugla političke kritike koji nas zanima ovdje, potvrđuje da je uzrok konflikta političke naravi te kao takav i treba biti rješen sporazumno:

„Ako će to biti imitacija onog dolumenta iz 1463., onda nam takva Ahd-nama ne treba. Ali, ako bi to bio dokument čiju će okosnicu tvoriti svi najvažniji spisi o temeljnim ljudskim i nacionalnim pravima i slobodama, koji bi uvažavao i političko rješenje pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, onda je takav dokument i poželjan i potreban. Takav dokument se sigurno neće nazvati Ahd-nama, ali može biti simbol odgovornog, civiliziranog i pravnog ugovora o zajedničkoj organizaciji života. Gledajući iz te perspektive hrvatsko-muslimanski sukobi su sasvim nepotrebni, štete i jednima i drugima, a koriste samo zločincima koji su već ogrezli u krvi. Tragična i gorka sudbina stanovnika Istočne Bosne svima mora biti posljednja opomena. Dok još nije kasno. I za Muslimane i za Hrvate.“

Na sličnome tragu uvodnika „Lopovi su došli na svoje“, ovaj urednički komentar pretpostavlja da je uzrok i ovoga „sasvim nepotrebnog“ sukoba političke naravi te da rješenje treba tražiti sporazumno, odnosno politički, a ne oružano. Podsjećajući na simboličku važnost Ahdname, ne kao povratak u drugorazredno građanstvo, već kao put prema zajedničkom životu pod jednakim uvjetima, ovaj tekst već anticipira sličan sporazum koji će u Washingtonu iduće godine zaustaviti hrvatsko-bošnjački sukob te stvoriti Federaciju BiH.

Treba napomenuti da je nekoliko uvodnika iz ovoga razdoblja bilo izrazito kritično spram ekstremno-muslimanske i velikosrpske politike i oružanih akcija, potvrđujući da je politička kritika ovoga mjesečnika bila izrazito heterogena, ovisno o političkoj i ratnoj situaciji te autorstvu tekstova. U idućem travanjskom broju (XI, 121) uvodnik „Crkva u novoj BiH“, kao osvrt na Vance-Owenov plan podjele BiH u deset etničkih provincija, oštro kritizira etničko čišćenje Hrvata iz banjalučke biskupije i onoga što će poslije postati Republika Srpska. Također, uvodnici „Logor u crkvi?“ (XI, 122) te „Protiv islamskih načela?“ (XI, 123) predstavljaju kritiku bošnjačkoj propagandi i međunarodnim jednostranim medijima prilikom lažnog širenja vijesti o postojanju logora za muslimane u zeničkoj crkvi, odnosno teološku kritiku ektremističkih muslimanskih oružanih akcija koje stoje u dijametralnoj suprotnosti sa islamskim vjerskim zapovijedima.

Nakon što su ratna zvjerstva, politička nebriga i kompromisi te paklene 1993. odmakli do krajnjih granica, uvodnik „Zlo ne može biti dobro“ iz srpanjskog broja (XI, 124) predstavlja refleksiju na ideju politike kao „umijeća mogućega“:

„Politika je umijeće mogućega! Ovo je stara krilatica koja, koliko god istinita, može također uspješno pokriti i sve promašaje, nesposobnosti i pokvarenosti političara i njihovih postupaka. Jer, sve što se postigne, lako se proglasi jedino mogućim. Ako se ne postigne ništa, i to je tek umijeće mogućega i političari su uvijek opravdani i uspješni.“

Smještajući ideju zla u politički diskurs, ovaj je urednički komentar svojevrsni humanistički krik protiv „politike pranja ruku“ koja djelom, i još više propustom, održava i potpiruje bratoubilački rat na životu:

„Kada zlo postane činjenica, onda branitelji »mogućega« postaju moralni sukrivci zla. Opravdanje »umijećem mogućega« u tom slučaju je tek ono poznato Pilatovo pranje ruku, dakle najbjednije srozavanje na samo dno ljudskog dostojanstva. (...) Možda se i u politici može, ma kako naivno i glupo bilo, doseći ono nerealno i nemoguće, sačuvati ljudsko dostojanstvo i granicu ispod koje se ne može i ne smije ići.“

Osim političko-etičke refleksije, i ovaj je tekst, tipično za mnoge objavljene uvodnike, moralno imperativan:

„Mi moramo postati ljudi, jedni drugima i jedni s drugima. Zar da se odrečemo ove misli, ove istine?! Zar da povjerujemo da je zlo jedino moguće stanje? Nikada! Pa makar drugima išli na živce, pa makar nas proglašavali »glavnom smetnjom«, »naivnim nostalgičarima«, nerealistima i iracionalistima. Pa makar se svi pomirili sa zlom i okružili se njegovim zadahom, mi u zlo nećemo povjerovati, mi se sa zlom nećemo pomiriti i nikada nećemo reći: tako je moralo biti, to je jedino realno, to je dobro. Zlo nikada ne može biti dobro. Ni jedno zlo, bilo kakvo zlo, bilo kome učinjeno. I ne može se opravdavati ni »višim interesima« niti »umijećem mogućega«.“

* * *

Sudeći prema izdanjima Svjetla riječi objavljenima od kraja ljeta prema kraju 1993., ovo se razdoblje slobodno može nazvati i doba političke odgovornosti i podnošenja računa. Uvodnici postaju izrazito komplementarni s Markešićevim kritikama hrvatskog političkog vodstva te oštro i eksplicitno osuđuju iste za brojne poraze na političkom i vojnom polju.

Uvodnik naslovljen „Odgovorni, na odgovornost!“ iz kolovoškog broja (XI, 125), kako mu i naslov kaže, zove hrvatske političare na odgovornost zbog izgubljenih područja, kako se navode redom u uvodniku, Kupresa, bosanske Posavine, Jajca, Konjica, Jablanice, Travnika, Zenice, Kraljeve Sutjeske, Fojnice, Bugojna, s neizvjesnom sudbinom lašvanske kotline, kiseljačkog, usorskog i žepačkog područja. Pritom, tekst započinje osvrtom na kritiku Crkve i njene odgovornosti od strane medija:

„Ovih se dana događa novi paradoks u hrvatskoj i hercegbosanskoj javnosti, ponajprije u tiskanim, ali i u ostalim sredstvima priopćavanja. Za katastrofu koja je pogodila i još uvijek pogađa hrvatski narod u Bosni i Hercegovini pokušava se okriviti i Crkvu ili je barem pozvati na odgovornost. (...) Kao da je Crkva vodila globalnu hrvatsku nacionalnu politiku, posebice onaj odjel koji se bavi Bosnom i Hercegovinom. Naprotiv, kad bi se objavilo neko crkveno priopćenje ili izjava, novopečeni su političari govorili da je svećenicima mjesto u crkvi i sakristiji.

(...)

Je li itko ikad pozvan na odgovornost zbog tih izgubljenih područja? Koliko nam je poznato – nije! Niti je tko podnio ostavku niti je i pred zakonom odgovarao. Nešto slično nije palo na um niti jednom političaru, a rezultati te politike su već tisuće poginulih i desetci tisuća ranjenih Hrvata, te gubitak izvornih i povijesnih hrvatskih teritorija u BiH. Kad neki trener bilo kakve sportske ekipe izgubi nekoliko utakmica zaredom, njega smjenjuju ili on odstupa. Nitko još nije podnio nikakve račune, a o profiterstvu i mutnim poslovima pjevaju već i ptice na granama.“

Osim propitivanja političkog legitimiteta i međusobnog političko-crkvenog optuživanja, tematizirajući opet mjesto Crkve u društvenom i političkom prostoru, ovaj uvodnik sasvim ozbiljno donosi i optužbe na račun ratnog profiterstva. Potom tekst prelazi na vojnu kritiku, koja će se ponoviti i u idućim uvodnicima, optužujući vojsku za neorganiziranost na terenu, kao i u zapovjednom lancu:

„Je li Crkva u BiH kriva i odgovorna što je obrana hrvatskih područja bila često diletantski organizirana? Je li kriva i odgovorna što joj je sa župa prognano 350.000 žitelja? Ne, Crkva to nije željela. Nadamo se da to nitko nije želio svjesno, ali postoji i grijeh propustom.

(...)

Konačno, zar su svećenici trebali dotle poniziti i obezvrijediti svoju vjeru i svoje dostojanstvo te, poput nekih ekstremnih imama ići s oružjem u ruci ispred postrojbi i urlikati »Alahu egber« i druge uzvike. Priznajmo da bi to bilo ružno i neukusno. Zna se tko treba voditi vojsku. Također bi trebalo znati tko je dosad izgubio gotovo sve bitke, a možda i rat, pa i političke pregovore.“

Karakteristična i politički-moralno veoma važna lekcija uvodnika ovoga razdoblja je bila politička samokritika vlastite (crkvene) šutnje spram krimena hrvatske politike:

„Možda je velika pogreška crkvene politike u tome što u pravom trenutku i na vrijeme nije raskrinkala sve lažne hrvatske domoljube i nazovi borce za hrvatsku stvar. Crkva ostaje dosljedna svome evanđeoskom poslanju u hrvatskom narodu ma gdje bio i koliko ga god bilo, ne služeći nijednom političkom sustavu, nijednoj stranci, nego isključivo svome vjernom narodu. Budući da je Katolička crkva jedan od temelja hrvatskog naroda, ona ima moralno pravo da u ovakvim katastrofalnim situacijama pozove odgovorne na odgovornost pred tim istim narodom.“

Već idući mjesec uvodnik rujanskog broja (XI, 126)[1] još jednom traži odgovornost hrvatskih političara, ovoga puta nakon zločina nad hrvatskim civilima od strane Armije BiH u Uzdolu, pitavši se „Tko je kriv za zločin u Uzdolu?“:

„Ne zna se, naime, što je stravičnije: ili besramna politikantska radost hrvatskih dopisnika iz svjetskih metropola kojom su popraćena izvješća o tome kako su zapadni mediji ipak zabilježili ovaj zločin i prokomentirali ga u korist Hrvata ili pak bezdušnost kojom hrvatska politika iznova iz pokolja nad nezaštićenim Hrvatima bezdušno pokušava iscijediti poene za sebe bučno usmjeravajući pozornost javnosti i očajne rodbine pobijenih isključivo na zločince.“

Uspoređujući medijsku prezentaciju i manipulativnu hrvatsku politiku, ovaj tekst još jednom propituje jednako političku i vojnu odgovornost:

„Gdje je ta vojska koja brani hrvatski narod? Gdje su zapovjednici iliti časnici koji organiziraju život u ratnoj zoni? Hoće li itko od njih odgovarati za propuste koji su omogućili da horda divljaka prodre u selo i pomori nejačad, žene i starce, pa čak i vojnike na spavanju? Neće, nitko neće odgovarati kao ni dosad jer svi propusti hrvatske politike u Bosni i Hercegovini uvijek imaju unaprijed spremno opravdanje, upakirano u parole. Dovoljno je reći da su muslimanski zločinci bili brojniji i već je zločin na Uzdolu opravdan a savjest hrvatskih vođa, ako je uopće imaju, umirena.“

* * *

U listopadu 1993., redakcija mjesečnika se napokon vraća u BiH, točnije u Livno. U broju revije objavljenom istoga mjeseca (XI, 127), dok se Markešić pitao „Umire li bosanski Hrvat?“, uvodnik se na sličnome tragu pita „Biti ili ne biti Bosanske Posavine“ nakon najnovijih dogovora o teritorijalnoj podjeli BiH. Owen-Stoltenberg plan, prihvaćen od Tuđmana i Miloševića, odnosno pristanak da veliki dio Posavine postane dio srpske mini-države po novome dogovoru, dovodi do vrhunca nezadovoljstva:

„Sad je to u velikom postotku sve razrušeno, zemlja je poharana, ali kudikamo gore od te pošasti ubija misao da se politika koja tobože brani hrvatske narodne interese dobrovoljno odriče polovice bosanskog posavlja. I još više: nakon ratnog gubitka ovih prostora sad još potpisuje kapitulaciju, a opet ima obraza trubiti kako nitko osim nje nema pravo predstavljati hrvatski narod Bosanske Posavine.

Treba stoga biti dovoljno jasan i dovoljno glasan pa proročki hrabro reći gospodi trulim političarima: ako vas već nije stid naroda i strah Boga za sve ono što ste upropastili, a javili ste se da hoćete, možete i znate najbolje i za to ste od naroda dobili sve ovlasti, onda barem sada, htjeli to ili ne htjeli, morate postati svjesni da nema naroda na svijetu koji bi mogao a kamoli htio dati nekome ovlasti da u njegovo ime pristane na kolektivno samoubojstvo. Čovjek pojedinac, sam za sebe, po božanskom zakonu, nema pravo donijeti odluku o samoubojstvu. Ne može to onda učiniti ni narod kao kolektiv, a osobito ne u ime naroda netko tko taj narod već odavno ništa niti pita niti uvažava.“

Metaforom „kolektivnog samoubojstva“, kao i „straha od Boga“, autor veoma snažno ilustrira posljedicu niza neodgovornih političkih odluka čime oduzima svaki legitimitet istoj toj politici. Dapače, kada metafora postane stvarnost, proces koji traje zadnjih dvadeset i pet godina, tada možemo slobodno govoriti i o proročkoj dimenziji političke kritike ovoga mjesečnika:

„Pristanak pak na podjelu Bosanske Posavine na onakav način kako to predviđa Owenov plan samoubilački je čin ili prvorazredni čin izdaje hrvatskih interesa. Za to hrvatski narod nikome nije i ne može dati mandat i stoga pozivanje na tobožnji isključivi mandat u ovom je trenutku neizmjerna doza drskosti koja hrabrost crpi jedino iz pouzdanja u silu onih čijom je odlukom Bosanska Posavina zapravo i doživjela ovakvu sudbinu.“

Dapače, zaključak se nadovezuje na prva dva uvodnika predstavljena na početku ovoga dijela retrospektive te još jednom, nakon što je ratpunom snagom nadvio pakao nad BiH, tematizira političko značenje šutnje i pasivnosti:

„Ali ima, valjda, u tom dijelu hrvatskog naroda dovoljno razumnih glava da shvate kako je i šutnja u ovom trenutku ravna izdaji narodnih interesa. Ako se šutljivci udruže s galamdžijama, propast je konačna. Ovo je, naime, trenutak odluke: biti ili ne biti.“

I u idućem broju objavljenom u mjesecu studenom (XI, 128), naslov uvodnika veoma sličnog tona poručuje hrvatskim političarima „Kasno je udarati na crkvena zvona“, precizirajući pritom imena i mjesta odgovornosti:

„Za politiku koju je Hrvatska demokratska zajednica, odnosno njezino nametnuto vodstvo za BiH iz Gruda, vodilo u BiH Crkvu nitko ništa nije pitao. Dapače, kad su iz crkvenih krugova stizala kritička upozorenja na račun megalomanske svijesti, nerazumnih pothvata, katastrofalnih promašaja, Crkva je tretirana kao autsajder i u vladajućoj stranci i u oporbi.“

Vješto se služeći ironijom kao i u nekim prijašnjim uvodnicima, i ovaj tekst na taj način želi dati do znanja što misli o hrvatskoj politici u BiH, odnosno o ciljevima te iste politike kojoj su mnogi zažmirili na oči:

„Sada je, međutim, najvažnije da vladajuća stranka sasvim sigurno zna da joj Crkva sa svojim stavovima ne može više naškoditi. Ona je zamišljenu koncepciju iseljenja Hrvata iz Bosne već privela kraju i još joj ostaje jedino da uspostavi čvrstu granicu na Vran planini. Formula, koju g. Tuđman neprestance ponavlja glasi: 1) interes hrvatskog naroda u cjelini i 2) strateška sigurnost hrvatske države! Prvi postulat se rješava naseljavanjem bosanskih Hrvata u depopulizirane krajeve Hrvatske. Drugi, pak, čvrstom obranom Hercegovine.“

* * *

Usporedo s Markešićevim tekstovima s početka 1994. o buđenju bosanskih Hrvata nezadovoljnih Tuđmanovom politikom, organiziranih u novoosnovano Hrvatsko narodno vijeće (HNV), i uvodnik broja objavljenog u veljači (XII, 131) produbljuje temu legitimnosti politike, gotovo nihilistički tvrdeći da „Ništa u BiH nije legitimno“:

„U Bosni i Hercegovini ništa više nije legitimno. Srbi su upravo to htjeli prvo učiniti: delegitimizirati državne institucije BiH. I mada su to učinili na nelegalan način, u tome su uspjeli toliko da su ih i druge dvije strane vrlo brzo počele oponašati. No, to bi sve bilo bez značenja da je izostao pristanak međunarodne javnosti. Ali ona je tako htjela i upravo u tome treba tražiti uporište tko koga može odnosno ne može predstavljati. Međunarodna politika nije pitala tko je legitiman a tko nije. Za nju je bilo mjerodavno tko raspolaže silom, a za sve druge je ostalo mjerodavno jedino to što prihvaća međunarodna politika. Karadžiću ne smeta što je proglašen ratnim zločincem; Izetbegoviću ne smeta što mu je davno istekao rok službe predsjednika Predsjedništva; Bobanu nije smetalo što je na izborima bio izabran tek za općinskog predstavnika Gruda. Prema tome, pozivanje na legitimitet je prazna priča. U pitanju je ovdje nešto drugo: tko će biti prihvaćen i respektiran od međunarodne politike. A ta je politika ćudljiva i podmukla: nikad nisi načisto što misli i kamo smjera. Igrati s njome na jednu kartu bilo bi naivno kad ne bi bilo opasno.“

Osim što zaokružuje političku kritiku uperenu svim trima domicilnim stranama, kao i međunarodnim akterima, ovaj je tekst relevantan prilog do danas nastavljene svakodnevne političke nelegitimnosti, odnosno disfunkcionalne premreženosti nekoliko razina političkog upravljanja, izbornih nepravilnosti, nametnutoga mira, ustava i visokog predstavništva, da spomenemo neke. Kada bismo gore navedena imena zamijenili s nekim novijima, te u zaključku ovoga uvodnika zamijenili termin „svaka smrt“ sa „svaki odlazak iz BiH“, pomislili bismo mirne duše da je tekst napisan jučer ili danas:

„Zato usred svih ovih legitimističkih i legalističkih buncanja valja zazvoniti na uši odgovornih: ovo je životna igra u kojoj nije bitno samo sudjelovati. Ulog je prevelik a da bi jedna glava i jedna misao o njemu odlučivala. Što se pak tiče legitimnosti, tu smo sigurni: najnelegitimnija je svaka smrt koja o vašim odlukama i djelima visi.“

* * *

Dva se zaključka nameću privodeći kraju ovu retrospektivu. Prvo, ratni uvodnici Svjetla riječi još i danas utopijski osvjetljavaju onu Bosnu i Hercegovinu kakva bi mogla biti, kao i kronologiju političke sudbine bosanskih Hrvata, te jedinstvene „europsko-orijentalne mikrokulture“ (Ivan Lovrenović), koja je već tada, vođena neodgovornom i bezbrižnom politikom, u ovome mjesečniku proročki prokazana te označena kao politički motivirano „kolektivno samoubojstvo“.

Drugo, upravo kritički angažman vjerskih službenika, odnosno bespoštedni franjevački ulazak u politički diskurs ponajprije sa „onim svojima“, na najbolji način oslikava gdje je granica sekularnosti i sekularizma. Rijetki su na ovako uvjerljiv način uspjeli dokazati da pred političkom manipulacijom zasnovanoj na nacionalističkim i separatističkim temeljima šutnja nije opravdana. Dapače, zbog toga što se nisu libili izložiti samo-kritici i nisu odustajali od argumentirane političke kritike sa same margine, navedeni su tekstovi potencijalno snažan materijal za političko-teološke studije na temu „moj grijeh“ ili „grijeh propustom“, no to prepuštamo nekome drugom.

Dakako, i uvodnici se, baš poput Markešićevih tekstova, trebaju čitati kritički i bez idealiziranja, zamka u koju sam i osobno često upadao. Za generacije tek rođene za vrijeme rata, gdje također pripadam, ponekad se problematičnim doimaju tradicionalistički i autoritativan jezični stil, kao i samorazumljiva sprega hrvatskog i katoličkog identiteta. Posebice, upuštanje u vojnu kritiku po uzoru na teoriju pravednog rata na nekim mjestima može graničiti s franjevačkim mirotvorstvom.

Međutim, za razliku od nekritičkog vjerskog militarizma i nacionalizma koje se slijepo prepušta sirovim strastima kolektivističke isključive pripadnosti, politička kritika u Svjetlu riječi je bila upravo to, uvijek argumentirana i činjenicama potkrijepljena kritika koja nije štedila niti jednu stranu, napose svoju. To je upravo ono što ju razlikuje od mnogih drugih „izopaćenih svećenika nacionalnog“ (fra Ivan Šarčević) koji se toj strasti nisu znali ili htjeli othrvati.

Naposljetku, dva aspekta ovako predstavljene političke skrbi, brige za nepodijeljenu BiH kao i brigu za bosanske Hrvate, su naprosto neodvojivi i komplementarni te ništa manje aktualni. Posebice jedan od ovih zadnjih, „biti ili ne biti“ poziva, ne predstavlja iznenadnu težnju za djelićem teritorija ili nekog drugog ratnog plijena. Taj, i mnogi drugi predstavljeni momenti, uistinu jesu bili „trenuci odluke“ zbog jednostavnog razloga koji leži skriven tamo negdje u svakome ratnom tekstu objavljenom u ovoj reviji. Sama suština franjevačke brige za katolike u BiH, a ne negdje dalje, znači da bez njih franjevačka misija, kao i provincija Bosna Srebrena, naprosto ostaju bez smisla.

Stara franjevačka izreka kaže: „zapiši pa će i Bog zapamtiti!“ Otuda čitava povijest franjevačke pisane riječi, otuda i Svjetlo riječi. Zbog toga i ova skromna retrospektiva. Da ono što tinja opet jednom svijetli i ono što je ušutkano opet jednom glasno zbori.

Autor: Goran Stanić, Prometej.ba

[1] Tekst glavnog urednika fra Ljube Lucića, odnosno prepiska njegova govora održanog u Parlamentu BiH krajem kolovoza, također je objavljen u ovome broju, naslovljen „Bojim se da su ubili »zemljicu Bosnu«“.

„Uvjeravaju nas da ne možemo živjeti skupa, a mi – budale – povjerovali pa namjesto da se branimo od napadača s istoka, mi se (na zapadu) potukli međusobom i dokazali da se stvarno radi o građanskom, vjerskom i tko zna još kakvom ratu. Došli jači da nas razdvajaju, odnosno rastavljaju i uvjeravaju da smo neprijatelji, da nismo braća jer smo – drugačije vjere. A sve nam je ostalo isto, i jezik, i zemlja, i povijest.

Rastavlja li nas vjera?

Jadna je ta vjera koja nije u stanju pustiti da kraj njezina vjernika živ ičovjek drugačijeg uvjerenja: ako se boji tuđeg uvjerenja, znači da nije siguran u svoje!“