Ima tome ravno četrdeset i četiri godine otkad su se toga 12. ožujka oko 5 sati popodne srca salvadorskih seljaka, žena i obespravljenih slomila na tri dijela. Jedan za šesnaestogodišnjeg dječaka Nelsona Lemusa, drugi za sedamdeset-dvogodišnjeg Manuela Solorzana, i treći za njihovog lokalnog svećenika, četrdeset-osmogodišnjeg isusovca Rutilia Grandea. Vozeći se Volkswagen Safarijem iz sela Aguilares prema gradiću El Paisnal kako bi održao misu povodom lokalne svetkovine San Joséa u svome rodnom mjestu, padre Tilo i njegovi suputnici stigli su tek negdje do Los Mangosa. Ondje su ih skrivećke dočekali plaćeni ubojice, upotrijebivši potom svu artiljerijsku silu kako bi izrešetali njihov automobil i njihova tijela. Dvanaest hitaca za subverzivnog seoskog svećenika.


* * *


Uglavnom sasvim nepoznat izvan granica El Salvadora, ime Rutilia Grandea je tek iznimno bilo poznato kao ime onoga isusovca čija je smrt obratila svetog Oscara Romera na put socijalne pravde. Još uvijek se ne zna kako su imena sumnjivih teologa i svećenika osloboditeljskog kršćanstva Latinske i Srednje Amerike premještena iz vatikanskih ladica na kojima piše „inkvizicija“ u ladice na kojima piše „budući sveci“. Neki kažu da ih je Duh Sveti osobno premjestio dok drugi kažu da je novi papa umoran nakon dugačkog leta iz Buenos Airesa do Rima slučajno pobrkao sve te dokumente i da ih do danas vrijedni službenici Rimske kurije nisu stigli vratiti u red.

Kako god bilo, nije prošlo dugo otkako je taj argentinski isusovac proglasio tog Oscara Romera, nadbiskupa San Salvadora, novim svecem Katoličke crkve u 2018., da bi već prošle godine izvukao novo ime iz te ladice za buduće svece i još jednom skandalizirao dobar dio svojih biskupa i kurijskih djelatnika. Opet neki kažu da je slično kao te 2015. kada je Romera slučajno izvukao iz ladice i proglasio mučenikom, navodno još umoran od puta u Šri Lanku i priprema za put u Sarajevo i Kubu gdje se išao miriti s ruskim patrijarhom Kirilom na kavi kod Raúla Castra, tako i prošle godine još uvijek umoran od puta u Madagaskar i nešto kasnije u Tajland izvukao iz ladice ime Rutilia Grandea, prvog isusovca i svećenika ubijenog u osvit salvadorskog građanskog rata. Priča se da američki i hrvatski biskupi već sada drhte od strepnje koga će ovaj smušeni starac izvući iz te ladice za buduće svece nakon što se umoran vrati iz Iraka gdje je išao širiti ideje bratstva i jedinstva kao da je zaboravio da je Jugoslavija odavno pokojna.

I tako papa početkom prošle godine priznaje mučeništvo isusovca Grandea, malenog Nelsona i starog Manuela te pokreće postupak kako bi se proglasili blaženicima Katoličke crkve. No, ima tu jedan problem. Kao i s Romerom. Prema definiciji mučeništva in odium fidei, odnosno iz mržnje prema (katoličkoj) vjeri, koja je prvi preduvjet da se nekoga proglasi blaženim ili svetim, dosadašnja praksa proglašenja mučenika je isključivo značila da su ti ljudi bili zlostavljani i ubijani zbog svoje vjere. Zašto su onda Grande, i ranije njegov prijatelj Romero, proglašeni mučenicima ako su ubijeni od strane ljudi koji u istoj crkvi Boga mole?


* * *


El Salvador, malena država smještena između Gvatemale, Hondurasa i Tihog oceana, taj nepoznati blizanac Bosne i Hercegovine, kako ga je na ovome istom mjestu nazvao Marijan Oršolić pišući o biskupu siromašnih Oscaru Romeru, do početka građanskog rata 1980. bio je u rukama malobrojne ali moćne oligarhije. Gotovo 90% obradive zemlje je bilo u rukama desetak obitelji koje su politički i financijski podupirane od strane Sjedinjenih Američkih Država, i koje će za vrijeme građanskog rata (1980-1992) ostati na strani vojnog režima protiv ljevičarskih gerilskih odreda. Vojnog režima koji će od strane SAD-a, uz znanje i odobrenje tadašnjih predsjednika Jimmy Cartera i Ronalda Reagana, još izdašnije biti podupiran financijski, oružano, obukom vojnika i specijalnih odreda smrti kako bi držali pod kontrolom „salvadorske komuniste“. Vojske i odreda smrti odgovornih za više od milijun raseljenih i 70 tisuća ubijenih, od kojih su mnogi svećenici i časne sestre.

Još prije građanskog rata, mnogi salvadorski svećenici, prvenstveno isusovci, potaknuti Drugim vatikanskim koncilom (1962-1965) i smjernicama zasjedanja konferencije biskupa Latinske Amerike u kolumbijskom Medellinu (1968), iz kojih teologija oslobođenja razvija teoreme i pokrete na principima preferencijalne opcije za siromašne i socijalne pravde za obespravljene od strane kolonijalnih, oligarhijskih i veleposjedničkih sila, počinju zagovarati radnička prava seljaka, campesinosa, pravednu raspodjelu zemlje i agrarnu reformu, udruživanje u sindikate i štrajkove.

U takvim uvjetima razvija se nešto posve neobično. Suočeni s brutalnom stvarnošću u kojoj salvadorski seljaci preživljavaju, svećenici počinju prepoznavati da su tradicionalna djela milosrđa iz katehizama Katoličke crkve, poput onih „nahrani gladnoga, napoji žednoga“, dostatna tek da ublaže simptome njihova siromaštva. Zašto su oni siromašni? Kako da učinimo njihov svijet pravednijim? Ozračeni sve utjecajnijom teologijom oslobođenja, salvadorski svećenici sve dublje počinju propitivati strukturalne uzroke i rješenja, odlazeći u posve misionarskom duhu u nove i neistražene teritorije socijalne pravde. Tako se rađa subverzivno milosrđe.

Baskijski teolog Jon Sobrino, jedan od najvažnijih teologa oslobođenja, kojemu je El Salvador drugi dom, piše da je „oslobođenje horizont milosrđa u salvadorskom kontekstu, dok je njegovo fundamentalno oruđe pravda. Milosrđe i pravda mogu konceptualno biti razdvojeni, ali u stvarnosti oni su međusobno prožeti. Relacija milosrđe-pravda je u svojoj suštini dijalektička, dakle konfliktna: ona označava obranu nekoga od onoga tko tlači.“

Sasvim svjestan toga da je zadirati u strukture moći i dominacije samo po sebi subverzivan čin, da oligarhija i Katolička crkva u El Salvadoru tradicionalno ruku pod ruku održavaju svoj status quo karakteriziran bogatstvom, prestižom i vertikalnom nedodirljivošću, Sobrino piše na drugom mjestu da „moramo shvatiti da će milosrđe koje postaje pravda automatski biti progonjeno od strane moćnih, zato milosrđe mora biti snažno i dosljedno. Salvadorski mučenici – nazivani subverzivcima, komunistima i ateistima – bili su dosljedno milosrdni. Zato su se borili za pravdu, i zato su bili ubijani.“


* * *


Tijekom svog pastoralnog školovanja u Belgiji i Ekvadoru gdje je učio o formiranju bazičnih kršćanskih zajednica i konsenzualnoj te participativnoj demokraciji, Rutilio Grande također dolazi pod veliki utjecaj conscientization metode brazilskog edukatora Paula Freirea, pionira kritičke pedagogije, prema kojoj je „posviješćivanje“ pedagoški proces kojemu je zadatak da potlačene grupe ljudi razumiju korijene svoga izrabljivanja kako bi potom mogli djelovati te započeti put svog oslobođenja. Zajedno s trojicom kolega isusovaca, Grande započinje 1972. takvu jednu evangelizacijsku-socijalnu osloboditeljsku misiju u župi Aguilares s ciljem angažiranja stanovnika u promjeni svoje stvarnosti sazdane na siromaštvu i izrabljivanju. Njihova se misija sastojala od toga da provedu određeno vrijeme sa svakom obitelji, prikupe detaljne podatke o njihovim financijskim dohodcima i potrebama, da zajedno razmatraju kako primjeniti određene biblijske principe u njihovu napaćenu stvarnost, delegirati vođe bazičnih zajednica koji će zajedno čitati Bibliju u svjetlu kritičke pedagogije s ciljem da transformiraju svoju stvarnost.

Ovako Grande objašnjava ciljeve svoje „Velike misionarske turneje“: „Prvo, mi sami moramo postati 'posviješćeni' o njihovoj stvarnosti kroz suosjećanje i svijest o njihovom svijetu koje će nas dovesti do toga da se poistovjetimo s njihovim problemima. Nismo htjeli koristiti ili pripitomiti njihovu religioznost bez da ih animiramo da postanu su-stvaratelji dinamičke, proročke i decentralizirane zajednice s krajnjim ciljem da budu agenti promjene. (...) Usredotočili smo se na navještaj nove osobe koja prokazuje one koji tlače i koja je svjesna svoje potlačenosti. Mi želimo mobilnu Crkvu, ne Crkvu koja čeka ljude da dođu ili koja nosi Crkvu ljudima, već želimo biti Crkva ljudi.“

Grandeova Župa Aguilares je bila ogledni primjer izrabljivanja radnika i seljaka, društvenih kontradikcija i nepravde u čitavom El Salvadoru. Sa oko 30 tisuća stanovnika, većina seljaka je radila na ogromnim poljima šećerne trske koji su bili u vlasništvu tek 1% sveukupnog stanovništva. Odnos radnika i veleposjednika je bio utemeljen na čistoj dominaciji i eksploataciji, s mizernim plaćama i nemogućnošću štrajka zbog viška radnika. Takvi uvjeti su očigledno utjecali na odnose, zdravlje i dobrobit čitavih obitelji i zajednica.

Tijekom dvije godine ovoga „misionarskog“ pothvata utemeljeno je više od trideset bazičnih zajednica, seljaci u velikom broju svjedoče kako osjećaju da nadilaze svoju neukost, da primjenjuju duhovne principe u materijalnu stvarnost, da dobivaju osjećaj za zajedništvo, da su nemalo iznenađeni kako jedan seljak može promijeniti svoju stvarnost, da osjećaju naposljetku i novu, neobično rafiniranu vrstu religioznosti.


* * *


Još prije svoga poduhvata u Aguilaresu, Grande nimalo suptilno upućuje slijedeće riječi ispred predsjednika El Salvadora, najviših vladinih dužnosnika i generala salvadorske vojske koji sjede u prvome redu katedrale u glavnom gradu San Salvadoru, u svojoj propovijedi u kolovozu 1970. na blagdan Preobraženja Gospodinova:

„On [Isus] je bio 'buntovnik' protiv mnogih stvari, uključujući ljude i pojave svoga vremena. I nema ništa loše u upotrebi ovoga glagola 'buniti se', kojega koristim u čisto evanđeoskom smislu. (...) Svi mi koji smo ovdje priznajemo da smo kršteni, djeca ove zemlje. Naši vladajući su kršteni, naši ministri, intelektualci, radnici, vojska, biznismeni; naši seljaci su kršteni. Mi smo kršteni prije svega ostalog – svećenici, biskupi i članovi religijskih zajednica! Krštenje je sveta i zahtjevna zadaća. Nije, niti bi to trebalo biti jednostavno prolijevanje vode na glavu, prijelazni ritual, ili pak društveni čin bez transcendentnog značenja za samu osobu i društvo. (..) Ovdje moram izreći jednu bolnu ispovijest. Mnogi kršteni ove zemlje nisu prihvatili postulate Evanđelja koje zahtjeva preobrazbu. Dakle, ti isti ljudi nisu preobraženi u svome umu i srcima i biraju sebičnost prije poruke našega Spasitelja...“

Činjenica da seljaci Aguilaresa i okolice, nekoliko godina kasnije, počinju razumjeti ne samo korijene svoje potlačenosti, već i načine kako nadići takvu stvarnost udruživanjem u sindikate i organiziranjem štrajkova, postaje naprosto trn u oku one malobrojne ali premoćne oligarhije i veleposjednika. Zbog svog angažmana u ruralnim poljoprivrednim zajednicama i zagovaranjem agrarne reforme, padre Tilo i poneki ostali svećenici počinju dobivati prijeteće poruke i inkriminirajuće letke raširene od strane desničarskih kršćanskih grupa bliskih oligarhiji. Na njihove prijetnje da svojim angažmanom želi potaknuti klasni rat, Grande odgovara svojom propovijedi ljubavi i pravde u veljači 1977. u selu Apopa. Propovijedi je prethodilo protjerivanje Maria Bernala iz ovoga sela, svećenika koji je vodio lokalnu radijsku emisiju, a čiji je sadržaj vlada El Salvadora smatrala odviše subverzivnim:

„U ostvarivanju pravde možemo očekivati da ćemo naići na neslogu i opoziciju; u takvim slučajevima konflikt je ponekad neizbježan. Ali, ljubav nam ne dopušta da stojimo postrance u takvim konfliktima; ona nam zapovijeda angažiranje. U takvim situacijama, ne zagovaramo fizičko nasilje. Umjesto toga, trebamo se angažirati tako da upotrijebimo moralnu silu snage ljubavi. Dakle, ključ je u jednoj riječi, LJUBAV: protiv anti-ljubavi, protiv grijeha, protiv nepravde, protiv dominacije nad ljudima, protiv destrukcije zajedništva.“

Osim veoma nijansiranog shvaćanja da se pravda i ljubav međusobno prožimaju i dijalektički nadopunjuju, shvaćanje koje fanatični i ekstremistički um kršćanske salvadorske desnice nije mogao razumjeti, odzvanja takođeru našim malim mizogenim i šovinističkim svjetovima među ostalim i pjesma kojom je Rutilio Grande častio žene, još tada 1976. na blagdan Velike Gospe:

„Znamo da ne mogu svi biti ovdje – no zašto nema žena ovdje? Tako je, ne možemo ih sve prepoznati. Eto, dvadeset i četiri, neke su stigli kasnije. Možda među njima ima siromašnih, izgubljenih, onih koji ne mogu ući unutra; da nadodam, u ovoj zemlji 'mačizma' danas želimo biti muškarci koji pjevaju ženama. Možda oni žele pitati za oprost i napokon se fokusirati na ulogu žene u životu Crkve u svojoj službi svijetu.“


* * *


Već je dugo pričao i trebalo je privesti kraju svoju propovijed u Apopi. Seljaci okupljeni u crkvi Santa Catarine su se pogledavali ispod oka, njihovi su pogledi u isto vrijeme ispunjeni strahom i nadom. Kao da već nije dovoljno opasnih misli izrekao, da što su tjerali padra Maria Bernala, da kakva je to lažna salvadorska demokracija u kojoj šačica ljudi odlučuje, da kakva je to zemlja koja izgleda kao da bi svakog trenutka mogla zabraniti Bibliju i Evanđelje jer su prepuni subverzije. Nije mogao padre Tilo obuzdati navalu neobičnog milosrđa koje ga je posve obuzelo:

„Opasno je biti kršćanin u našoj sredini! Opasno je biti pravi kršćanin! Praktično je ilegalno biti kršćanin u našoj sredini, u našoj zemlji. To je zato što je svijet oko nas izgrađen na radikalno utemeljenom neredu prema kojemu je objava Evanđelja subverzivna. I onda moraš biti takav, ne smiješ biti drugačiji! Mi smo vezani za nered, a ne za red! (...) Bojim se, braćo i sestre, da se Isus iz Nazareta vrati, u ovo vrijeme sada, silazeći dolje od Galileje do Judeje, odnosno, od Chalatenanga prema San Salvadoru, usudim se reći da ne bi stigao do Apope, u ovome trenutku, sa svojim riječima i djelima. Mislim da bi ga zatočili ondje, tamo na vrhu vulkana Guazapa. Uhapsili bi ga tamo i bacili u zatvor...

U crkvi se u tome trenutku gase svjetla i mikrofon prestaje raditi. Rutilio bez razmišljanja uzima u ruke megafon koji je stajao postrance i glas koji je dolazio iz najdubljeg dijela njegova srca nastavlja govoriti: „Ne bojte se! Ima ovdje ova druga stvar koja će mi pomoći da glas odjekuje do planina!“ Nakon čega se crkvom prolomi gromoglasan pljesak vjernika u transu, pljesak i buka za koju stariji iz Apope kažu da ih još i danas, ako uđete u crkvu Santa Catarine čista srca, možete čuti u skrovitoj i tihoj molitvi za one što su izgorili od ljubavi.


* * *


I bio je u pravu. Stigao je tek do Los Mangosa gdje ga je dočekalo dvanest hitaca, točno mjesec dana nakon što je izgovorio ove riječi. Tijela Rutilia, Nelsona i Manuela će navečer biti izložena pred oltarom crkve u El Paisnalu, a tek ustoličeni nadbiskup San Salvadora Oscar Romero, tradicionalist blizak vladajućoj oligarhiji, zbog čega je upravo i izabran na ovu poziciju, sa nevjericom će pogledati u mrtvo tijelo svoga prijatelja Rutilia. Mnogi su se čudili kakvo to prijateljstvo veže ova dva tako različita čovjeka. A oni koji znaju kažu da je priča zapravo sasvim jednostavna. Kada bi se svećenici El Salvadora okupljali u različitim prigodama, Oscar bi na ručkovima uvijek sjedio sam, asocijalan i zadubljen u neke svoje misli kontemplirao bi neprestano Božju Riječ. Rutilio bi mu naprosto prilazio da ne bude sam, da mu pravi društvo, i tako je Oscar izgradio veliko povjerenje prema Rutiliu, uživao bi u njegovu društvu čak i kada bi ga morao ponekad opomenuti da smanji malo sa svojim osloboditeljskim angažmanima. U tom trenutku, kada ugleda mrtvo lice svoga prijatelja koji ga je izvlačio iz samotnjaštva, Duh Sveti silazi na nadbiskupa Romera govoreći mu da se obrati i počne navještati Evanđelje.

Nakon dva dana, u nedjelju, nakon što su nepregledne kolone salvadorskih seljaka, campesinosa, žena i djece došli da kleknu pred tijelima jednog dječaka, jednog starca i jednog isusovca, nadbiskup Romero na misi za nove salvadorske mučenike, jedinoj služenoj misi te nedjelje u čitavom El Salvadoru po nadbiskupovoj zapovijedi, govori jedne od svojih prvih riječi nakon obraćenja:

„Oni koji su ga slušali i koji su dijelili ideale Rutilia Grandea – mi znamo da nije bio sposoban propovijedati mržnju ili izazivati nasilje. Možda ga je zato Bog i pozvao na mučeništvo. Mi smo ga poznavali i oni koji su ga poznavali znaju da on nikada ne bi izazivao nasilje, mržnju ili osvetu. On je umro ljubeći, i bez ikakve sumnje, nakon što je osjetio utjecaj onih prvih metaka koji su ga ubili, on je mogao reći poput Krista: 'Oprosti im Oče, oni ne znaju, oni nisu razumjeli moju poruku ljubavi'.“


* * *


Ima već više od pola stoljeća od onog Drugog vatikanskog koncila koji je donio zakašnjelo ali ipak revolucionarno shvaćanje da, eto vraga, ima spasenja i izvan Katoličke crkve. Priča kaže da je i onda nekakav smušeni i naivni starac, toliko naivan da su ga zvali il papa buono, kada se vratio umoran s nekog dalekog putovanja i naišao na ustajali zrak u crkvi zatražio da se crkva dobro provjetri da se taj ustajali i smrdljivi zrak raziđe. Kad su službenici Rimske kurije to čuli, pozvaše oni biskupe iz čitavog svijeta da provjetre svoje crkve, jer nije dobro da ustajali zrak stoji u crkvama kako im je rekao ovaj dobri papa. Oni im na njihovo zaprepaštenje svi odjednom dođu u Rim i ostanu tamo tri godine da vide zašto nije dobro da ustajali zrak stoji u crkvi. Ostalo je povijest.

Tako i ovaj, umoran od silnih putovanja, slučajno vadeći imena iz ladice za „buduće svece“ one koji su desetljećima stajali u ladici za „inkviziciju“, napravi da mučitelji i mučenici budu ljudi koji u istoj crkvi Boga mole. Istim riječima, istim molitvama, istim pokretima i obredima. Jedni Boga Smrti, drugi Boga Života. I, eto ti vraga, napravi on da nije ni znao mučenike, blaženike i svece ljude od univerzalnog a ne partikularnog značenja, ljude sagrađene od borbe za socijalnu pravdu a ne od identiteta, ljude razapete zbog milosrđa a ne vjerskog fanatizma. Ostalo je budućnost i nema povratka.


* * *


Puno će se još puta i na puno dijelova srca Salvadoraca slomiti idućih godina nakon što su se slomila na tri dijela toga 12. ožujka 1977. zbog malog Nelsona, starog Manuela i isusovca Rutilia.

Slomit će se opet nakon tri godine kada plaćeni ubojica hicem u prsa usred mise, nakon čitanja da pšenično zrno treba prvo umrijeti kako bi dalo ploda, ubije biskupa siromašnih Oscara Romera. Onoga koji je nakon što se obratio prije tek tri godine na put socijalne pravde preokrenuo salvadorsku Katoličku crkvu naopačke i nekoliko tjedana prije svoje smrti pisao Jimmyju Carteru da prestane pobogu više financirati salvadorski vojni režim.

Slomit će se njihova srca nekoliko dana nakon toga na četrdeset i dva dijela za isto toliko ubijenih od bombi koje su pristaše vojne hunte aktivirali na Romerovu sprovodu u San Salvadoru kojega je pohodilo oko četvrt milijuna ljudi. Slamat će se otada srca svaki dan na stotine dijelova za sve poginule u salvadorskom građanskom ratu koji prema nekima započinje atentatom na Romera.

Opet će se devet godina nakon toga srca Salvadoraca slomiti na osam dijelova nakon što su odredi smrti vojnog režima išli ukrotiti centar subverzivne misli tako što su upali na isusovački Universidad Centroamericana José Simeón Cañas, intelektualno središte salvadorske teologije oslobođenja, te odlučili ubiti njihova rektora i nadaleko poznatog intelektualca oslobođenja Ignacia Ellacuríu, zajedno s petoricom isusovačke subraće i profesora koji su se zvali Ignacio Martín Baró, Segundo Montes, Joaquín López y López, Amando López i Juan Ramón Moreno, ne ostavljajući iza sebe žive niti kuće paziteljicu sveučilišta Juliu Elbu Ramos i njenu kćerku Ceciliu. Onaj Baskijac Jon Sobrino će sasvim slučajno izbjeći ovu tragediju i ostatak života će provesti pišući i naučavajući po čitavom svijetu poruke milosrđa i pravde svojih razapetih prijatelja.

I bezbroj puta će se u međuvremenu srca čitavog svijeta na bezbroj dijelova slamati zbog bezbroj onih kojima su životi oduzeti jer su izgorili od ljubavi. I svih njih, poznatih i nepoznatih, pronađenih i nikad nađenih tijela, treba se sjetiti danas, na dan budućeg sveca Rutilia Velikog Salvadorskog, nebeskog zaštitnika subverzivnog milosrđa.

* Citati i život Rutilia Grandea, govor Oscara Romera prema knjigama:

Kelly, Thomas. When the Gospel Grows Feet: Rutilio Grande, SJ, and the Church of El Salvador: An Ecclesiology in Context. Collegeville, Liturgical Press, 2013.

Rutilio Grande, SJ.Homilies and Writings. Uredio Thomas Kelly. Collegeville: Liturgical Press, 2015.

** Citati Jona Sobrina, SJ iz:

Sobrino, Jon. The Principle of Mercy: Taking the Crucified People from the Cross. Maryknoll, NY: Orbis Books, 1994.

Sobrino, Jon. “Jesus of Galilee from the Salvadoran Context: Compassion, Hope, and Following the Light of the Cross,”Theological Studies 70 (2009), 437-460.

*** O nepoznatom blizancu Bosne i Hercegovine, Oscaru Romeru i beatifikaciji Rutilia Grandea:

http://www.prometej.ba/clanak/povijest/legenda-o-biskupu-siromasnih-sveti-oscar-romero-covjek-koji-je-umro-zbog-borbe-za-socijalnu-pravdu-3642

https://www.ncronline.org/news/people/pope-clears-way-beatification-salvadoran-jesuit-companions

https://www.americamagazine.org/faith/2020/02/22/pope-francis-recognizes-martyrdom-jesuit-rutilio-grande-and-two-lay-companions-el

Autor: Goran Stanić, Prometej.ba