(Sjevernoirski parlament, Stormont. Ilustracija: Irish Times)

Na današnjem maršu za pravo na abortus u Dublinu se, uz pozive zakonodavcima da požure s potrebnom legislativom, najčešće mogla čuti poruka „Sjever je na redu“. Čitatelji se možda sjećaju priče o borbi Irkinja u Republici za pravo na abortus ispričanoj u epizodi „Opozovite Osmi“: tad smo rekli da se abortus u Irskoj godinama već veže za britansko kopno. Na cijelom irskom otoku, on je zabranjen. Referendumom u maju ove godine, zabrana je uklonjena iz irskog ustava (ipak, potrebni zakoni još nisu doneseni), i time je Sjeverna Irska ostala u procjepu između dvije „matice“ koje su abortus dekriminalizirale. Ovaj slučaj nije usamljen, nego se radi o pojavnom obliku.

Zakoni za Sjevernu Irsku se donose u Belfastu: izuzetak je bio period Nevolja kad je London uveo direktno upravljanje Sjeverom iz Westminstera. Službeni Belfast je tako zadržao rigidnije zakonske okvire od ostatka Ujedinjenog Kraljevstva, pa i ostatka irskog otoka. Mada duboko podijeljeni, predstavnici obje strane političkog i onog stvarnog ratišta su se često znali ujediniti protiv promjena.

2000. godine su se tako svi ujedinili u borbi protiv proširenja Zakona o abortusu u UK iz 1967. godine na Sjevernu Irsku. Nije se tu radilo samo o unionistima (DUP i njima slične stranke) i nacionalistima (Sinn Féin), nego i o socijaldemokratima i laburistima. Sjever, koji je tek zatvorio ratno poglavlje, odbio je krenuti putem ostatka zemlje.

Situacija je po pitanju istospolnih brakova bila nešto drugačija. Sinn Féin je u ovom desetljeću pet puta predlagao legalizaciju istospolnih brakova u Sjevernoj Irskoj (što je u Republici izvršeno referendumom 2015. godine) i pet puta je inicijativa obarana, što redovnim glasanjem, što potezanjem sjevernoirskog ekvivalenta našeg „vitalnog nacionalnog interesa“ od strane unionista (DUP-a). U ostatku Ujedinjenog Kraljevstva su ove bračne zajednice ozakonjene od 2014. godine.


Ovo je 18. tekst u zapisima iz Irske Haruna Šiljka, Uzvratna posjeta Hubertu Butleru


Niz je zakona novijeg datuma na britanskom otoku koji se ne protežu na Sjevernu Irsku. Zakon o ukidanju blasfemije kao krivičnog djela je jedan od primjera, te zakon o kleveti i zakon o jednakosti (Sjeverna Irska je, inače, tek 1997. godine zabranila rasnu diskriminaciju.)

Nisu sve pravne razlike između Sjeverne Irske i okruženja novijeg datuma. Jedan od zanimljivih zakona iz doba Kraljevine Irske (formalnog tijela kojim se kraljevalo iz Britanije) jeste „Zakon o boljem štovanju dana Gospodinovog, poznatijeg kao nedjelja“ iz 1695. godine. Ovaj se zakon dugo održao i u Republici (sve do usvajanja novog krivičnog zakona 1997. godine), ali za potrebe ovog teksta ćemo se čuditi njegovoj provedbi na Sjeveru. Ovaj zakon tako, u većoj ili manjoj mjeri ograničen izmjenama krivičnog zakona, ograničava prava policije u Sjevernoj Irskoj da izdaje naloge nedjeljom, a posebnu pažnju zavređuje efekt koji ima na sportske i zabavne aktivnosti. Do 1991. godine nije bilo govora o kino-predstavama nedjeljom. Do 2008. godine nije bilo govora o fudbalskim utakmicama (Irski fudbalski savez o kom smo pisali u prošloj epizodi je tada nevoljko odobrio mogućnost njihovog odigravanja), a rad sportskih centara nedjeljom ostaje u sivoj zoni.

Ruku na srce, zakonodavni haos na Otocima ima dugu tradiciju. U ovom je stoljeću Republika opozvala preko šezdeset hiljada zastarjelih zakona koje su pronašli u arhivima iz britanskog doba. Jedan od tih zakona je, sve do 2015. godine, višim staležima zabranjivao konzumaciju krompira i ovsene kaše.

Harun Šiljak, Prometej.ba