Grad Dublin leži na jednom moru, dva kanala i tri rijeke. Ne čudi stoga veliki broj mostova u gradu, i veliki broj priča utkanih u njihove ograde i uzidanih u njihove temelje. S pričama krećemo iz srca grada, s rijeke Liffey.

Priča o podijeljenom gradu već je odavno prešla granice okruga i otoka: Dublin rijeka Liffey dijeli na dva svijeta. Do 18. stoljeća, sjeverni dio grada (lijeva obala rijeke) je imao primat, ali sredinom 18. stoljeća su se dublinski vlastelini odlučili za gradnju kuća na jugu, što je ubrzalo razvoj dotad zanemarene obale. Trend se nastavio i u narednim stoljećima, pa su Sjever i Jug vremenom divergirali u zajednice različite prirode. Sjever je ostao radnički, grublji, teži za život, dok je Jug postao povlašten, bogat, ekstravagantan, razmažen. U šali će neki od autohtonih Dublinaca reći kako Dublinac s jedne strane koji iole drži do sebe, neće preći most prema drugoj strani bez ljute nevolje. Već tradicionalno se stanovnici južne strane (i stranci koji su u Dublinu našli dom ili turističku destinaciju) žale da teško razumiju naglasak sa sjeverne strane, a otamo stižu kritike na izvještačeni „D4“ naglasak (naglasak iz centralnog, 4. poštanskog distrikta na Jugu).

Vratimo se mi ipak rijeci i mostovima. Preko Liffey se nadvilo dvadesetak mostova, i svaki priča priče. Neki su i nazvani po pripovjedačima: dva nova mosta koje je projektovao slavni Calatrava nose imena Jamesa Joycea i Samuela Becketta. Onaj nazvan po Beckettu već je postao prepoznatljivim simbolom grada, oblikom koji podsjeća na irsku harfu.


Ovo je 21. tekst u zapisima iz Irske Haruna Šiljka, Uzvratna posjeta Hubertu Butleru


Negdje na pola puta između Becketta i Joycea, jedan je od najprometnijih dublinskih mostova, čuveni predstavnik stare garde dublinske arhitekture: O'Connellov most. Nazvan po borcu za katoličku emancipaciju u Carstvu, Danielu O'Connellu, most spaja glavne ulice Sjevera i Juga. Kažu da se radi o jedinom mostu u Evropi otvorenom za saobraćaj čija je širina veća od njegove dužine. Ne mogu garantirati jedinstvenost, ali mogu potvrditi da je širina veća od dužine. Već smo spominjali četiri zastave na uglovima mosta, znamenja četiri drevne irske pokrajine. Most je sam po sebi spomenik i čest motiv na razglednicama, ali zašto ne dodati spomenik na spomenik? 2004. godine je tako na mostu osvanula spomen-ploča u čast vlč. Pata Noisea, na mjestu gdje je njegova kočija probila ogradu mosta i završila u rijeci ljeta 1919. godine. Dvije godine su trebale nadležnim organima da uoče ovu ploču i postave pitanje ko je odgovoran za njeno postavljanje... i ko je, za ime Boga, Pat Noise?

Autori ploče su se javili gradskom vijeću: Pat Noise je igra riječi, aluzija na frazu pater noster i simbolična počast njihovom ocu, a lik i događaj su u potpunosti izmišljeni. Ploča je uklonjena 2007. godine, ali su autori postavili novu, identičnu na njeno mjesto. Ponovni pokušaj uklanjanja je osujećen intervencijom članova gradske uprave koji su smatrali da ploča zaslužuje mjesto na mostu. Kako tad odlučiše, tako je i sad: spomen Patu Noiseu je i danas tu, i za očekivati je da ćemo se u narednoj godini sjetiti Pata povodom stogodišnjice njegove smrti pod sumnjivim okolnostima.

U potrazi za spomen-pločom koja će nas podsjetiti na jedan stvarni veliki događaj, valja nam na sjevernoj strani potražiti Kraljevski kanal (Royal Canal), jedan od dva koji spajaju vodenim putem Dublin sa zapadom zemlje. Valja nam preći bar dio puta koji hodočasnici svake godine na dan 16. oktobra prevale od gradske opservatorije Dunsink do mosta Broom (Brougham). Na ovom mostu stoji skromna ploča koja opisuje trenutak u kom je 16. oktobra 1843. godine William Rowan Hamilton riješio problem koji ga je mučio godinama i u kamen mosta urezao džepnim nožićem formulu i² = j² = k² = ijk = −1. Hamilton je tu, na putu od opservatorije do akademije nauka, formulirao kvaternione, generalizaciju kompleksnih brojeva koja će ubrzo naći mnoge primjene u nauci i tehnici. Istu je formulu 1916. godine, čekajući svoje nesuđeno smaknuće, u zid ćelije u zatvoru Kilmainham urezao i budući predsjednik i premijer Irske, matematičar Eamon de Valera.

Od ploče do ploče, od mosta do mosta, ne možemo povjerovati baš u svaku priču koju Dublin priča. Međutim, svakom možemo biti zadivljeni, jer u gradu pripovjedača samo najzanimljivije priče prežive sud vremena i ljudi.

Autor: Harun Šiljak, Prometej.ba