Ovog ljeta su se ljudi u mojoj okolini na različite načine prisjećali svjetskog prvenstva u fudbalu 1990. godine. Italijani su se prisjećali organizacije prvenstva, Irci su se prisjećali euforije koja je vladala tog ljeta, Jugosloveni su se pitali šta se zbilo s Jugoslavijom u onom paralelnom svemiru u kojem Hadžibegić nije promašio penal protiv Argentine. Ja se baš i nisam imao čega prisjećati: ako me račun dobro služi, tek sam prohodao tih dana.

„Do svojih tinejdžerskih dana nisam znala da nismo osvojili svjetsko prvenstvo 1990. godine“, piše jutros Saoirse McHugh, mlada irska političarka, rođena tih ljetnih dana 1990. godine. Nije teško povjerovati u to, gledajući snimke irske državne televizije sa dočeka igrača i stručnog štaba po povratku u Dublin. Rijeke ljudi na ulicama pjevaju, slave svoje heroje, a selektor, Jack Charlton veli „dobro smo se spremili, malo smo se sunčali, dobro smo jeli, i vrlo malo smo pili. Večeras ćemo to promijeniti.“

Jutros se ovim otocima proširila vijest o smrti Jacka Charltona; ne znam kako je engleska javnost reagirala, ali Irsku je gubitak legendarnog selektora, najpoznatijeg „počasnog Irca“ vratio još jednom na kraj osamdesetih, i početak devedesetih godina prošlog stoljeća.

Veliki Jack (visok preko metar i devedeset) nije ljubav Iraca zadobio preko noći: izbor Engleza za selektora osamdesetih godina nije bio najpopularniji potez koji je irski fudbalski savez mogao napraviti, ali je Charlton iz irske selekcije izvukao ono najbolje i uvjerio i najveće skeptike u svoje trenersko umijeće. Pisali smo već o tome, pobjeda njegovih izabranika protiv Engleske u Stuttgartu 1988. godine je obilježila prekretnicu u irskom poimanju fudbala. Irska je postala fudbalska nacija, i sljedeće veliko takmičenje je dočekala uvjerena u svoju snagu. U Italiju, na svjetsko prvenstvo, Irska je krenula praćena šampionskom pjesmom.

Pjesma „Put 'em under pressure“ je imala sve: želju za trijumfom, citate Jacka Charltona, tradicionalnu irsku melodiju, navijački poklič ole ole ole... i u svojim je stihovima svrstala cijelu Irsku u redove Jackijeve armije. Ako ćemo politički: usred rata u Sjevernoj Irskoj, Irci su u armiji koju predvodi Englez. Ta je armija nekad sretno, a nekad spretno dobijala bitke u Italiji, sve do četvrtfinala. Te večeri su prvo Argentinci na penale izbacili nas, a zatim su Italijani u tvrdoj utakmici pogotkom Schillacija izbacili euforične Irce. Malo se tugovalo, a onda se opet zapjevalo; tog ljeta se s irskih tribina naizmjenično pjevalo ole ole ole i que sera sera, čuvajući balans između ogromnog optimizma i realnog stanja na terenu. Italijanima će se Irci revanširati u Americi 1994. godine, a Charlton će 1996. godine završiti svoju selektorsku i trenersku karijeru. Misija je ispunjena: Irci su zavoljeli fudbal, počeli nositi dresove reprezentacije, Jacka Charltona su s pažnjom gledali čak i u dokumentarcima o pecanju.

Ovoga se danas prisjećaju Irci u medijima i na društvenim mrežama, a mene ime Jacka Charltona podsjeća na jednu drugu priču, koja je neraskidivo vezana za današnji dan. Naime, danas, 11. 7. je druga subota u julu, dan na koji se u engleskom gradu Durhamu tradicionalno okupljaju sindikati iz cijelog Ujedinjenog Kraljevstva na durhamskoj rudarskoj smotri, najvećem radničkom zboru u ovom dijelu Evrope. Slika koju sam odabrao da prati ovaj članak je snimljena na smotri 1981. godine; visoki čovjek u sredini je Jack Charlton. Za razliku od svog brata Bobbieja, Jack je bio gorljivi socijalist. Prije fudbalske karijere, radio je u rudniku (a i na terenu je bio više rudar nego baletan). U toku rudarskih štrajkova, svoj je automobil dao sindikatu na korištenje, a zajedno s drugim legendarnim drugom engleskog fudbala, Brianom Cloughom, Charlton se srčano borio protiv britanskih nacista. Možda nisu bili kao Dr Socrates, ali Charlton i Clough su bili heroji radničke klase svog vremena.

Iako se durhamski susret danas nije mogao održati zbog epidemiološke situacije u Engleskoj, organizatori su se ipak prisjetili druga Jacka. A kako je sve to izgledalo prije 40 godina, Jack se potrudio da ovjekovječi na celuloidnoj traci u formi dokumentarca kojeg možete i sami pogledati.

Harun Šiljak, Prometej.ba

Ovo je 26. tekst u Zapisima iz Irske Haruna Šiljka, Uzvratna posjeta Hubertu Butleru