Slika je ilustrativna, motiv iz IQ84. Izvor: Pinterest

Zdravo, zovem se „Jochen Wegner“. Da li biste željeli sa mnom u debatu? Ja sam „muškarac“, po zanimanju „novinar“, slobodno vrijeme volim provoditi „sjedeći na kauču“, može me se prepoznati po „visini od 191 cm, naočalama, prosijedoj kosi“. Ljubitelj sam „japanske hrane“.

S tim na brzinu nabacanim detaljima registrirao sam se početkom maja 2017. za događaj „Njemačka razgovara“ u organizaciji Zeit Online. Naša ideja bila je da diljem Njemačke spojimo u debatama parove ljudi koji se međusobno ne poznaju i dijele suprotstavljena politička uvjerenja. Diskusije su održane u nedjelju, 18. juna, u 15 sati.

Bio sam prvi testni korisnik i trebalo je samo da isprobam da li naš brzinski sastavljen sustav registracije tehnički funkcionira. Kroz pet tjedana, prijavilo se oko 12.000 ljudi željnih učešća – i ja sam počeo posmatrati svoju registraciju ozbiljnije nego sam planirao. Apsolutno sam želio biti dio toga. Pored osobnih pitanja, kao dio registracije odgovorio sam također na pet političkih pitanja:

Je li Njemačka primila previše izbjeglica? (Ne.)

Treba li Njemačka napustiti euro i vratiti se njemačkoj marki? (Ne.)

Odnosi li se Zapad pošteno prema Rusiji? (Da.)

Je li napuštanje nuklearne energije bilo pravi potez? (Da.)

Treba li homoseksualnim parovima biti dozvoljeno vjenčanje? (Da.)

Našem algoritmu trebalo je 30 minuta da pretraži 12.000 skupova podataka i spoji me sa mojim savršenim partnerom za debatu. „Dobar dan. Možemo li Vas upoznati s nekim?“, stojalo je u mejlu s Zeita. „Mirko“, „muškarac“, radi kao „operator za strojeve i postrojenja“ i voli provoditi slobodno vrijeme „kuhajući, zabavljajući djecu i igrajući kompjuterske igrice“. Može se prepoznati po svom „6 mm septumu“ (debelom prstenu u nosu) i sklon je „otrcanim vicevima“.

IDEJA – Kako smo ovo uradili

Ideja iza projekta „Njemačka razgovara“ je da su osobni razgovori najbolji način prevencije da se društvo podijeli u hermetički zatvorene „filter-mjehuriće“ (da ljudi vide samo ono što odgovara njihovoj političkoj orijentaciji i svjetonazoru, op. prev.) Početkom maja 2017. ponudli smo našim čitateljima da odgovore na pet jednostavnih pitanja. Ukoliko su bili voljni dati svoje poštanske brojeve, obećali smo im da ćemo ih spojiti s nekim u blizini njih koji ima suprostavljene poglede i također je zainteresiran da sudjeluje u debati.

[Da li bi imalo smisla pokušati s nečim ovakvim u Bosni i Hercegovini?]

Moj život je filter-mjehurić

Ako učesnik Mirko nije bio djelo nekog šaljivdžije, onda je algoritam radio čak i bolje nego što smo se nadali. Softver je trebao da me predstavi osobi iz moje okoline koja se razlikuje od mene što je moguće više. Mirko nije samo imao različita mišljenja od mene na tri od pet pitanja: izbjeglice, Rusija i nuklearna energija. Dodatne informacije koje je dostavio razjasnile su mi da je, također, vjerojatno različitiji od svih osoba koje poznajem u našem području.

U svakom slučaju, nisam nikad dosad sreo „operatora postrojenja“ – šta on zapravo radi? – sa „septumom“ – kako to uopće izgleda? – u svom susjedstvu u Prenzlauer Bergu, liberalnom i gospodskom dijelu Berlina, niti sam tamo sreo nekoga tko podržava nuklearnu energiju, voli Putina i protivi se izbjeglicama. Ljudi ovdje glasaju za Stranku Zelenih ili za neku nijansu crvene boje – za socijaldemokrate s lijevog centra ili još crvenije, za Stranku Ljevice, koja korijene djelomično vuče iz bivše Komunističke partije Istočne Njemačke. Uglavnom su filmski direktori, modeli, konsultanti, arhitekti, novinari… i mnogi su se doselili u Berlin iz Švapske u južnoj Njemačkoj, postavši – korektno ili ne – sinonimom za džentrifikaciju. (Ja sam novinar, rođen u regiji Baden, pored Švapske, i stigao sam u Berlin sa 6 godina.) Oni odvoze djecu biciklom do šumskih vrtića i sastaju se u talijanskom restoranu na uglu, u trgovini organske hrane, ujutro u američkim pržionicama kave a navečer u mini marketima koji prodaju čips s tartufima i crveno vino za 18 eura. Moj život je filter-mjehurić. Nema tu nikakvog Mirka.

* * *

Zabrinuo sam se. Ne samo oko toga da li Mirko stvarno postoji, nego hoće li, ako stvarno postoji, možda htjeti da izbjegne sastanak s novinarom. To mora da je onaj osjećaj kad prvi put zakažeš sastanak na Parship ili Tinder (popularne online platforme za upoznavanje ljudi, uglavnom radi veze, op. prev.). Trebalo mi je 15-ak minuta da formuliram nekoliko riječi koje bi zvučale iskreno, ali ne ulizivački.

Ćao Mirko! Radujem se našem razgovoru u nedjelju! Živim na granici Mitte i Prenzlauer Berga u Berlinu. Mogu vrlo rado doći bliže tvom mjestu stanovanja – imaš li ideja gdje bismo mogli? Sve najbolje, Jochen

Dugo se nije ništa događalo. Razmišljao sam o tome da je Mirko možda malo stariji od mojih 47 godina i možda ne provjerava notifikacije na smartphonu svako dvije minute. Tome u prilog možda govore njegovi politički stavovi, no ne i prsten u nosu. Ili je možda zauzet u ovom trenutku kao „operator za strojeve i postrojenja“ i nije još stigao da odgovori? Guglao sam naziv posla i vidio da on stvarno postoji – i da zahtijeva iscrpan trening.


Piše li tako jedan ekstremist?

Tražio sam također Mirkovo puno ime, koje bi se moglo naći u njegovoj e-mail adresi. Zvučalo je dovoljno svakodnevno, no pretraga je dala samo šest rezultata. Prva dva vodila su do stranice koja izlistava navodne neo-naciste u istočnoj njemačkoj pokrajini Saksonija-Anhalt. Neki od dodatnih rezultata pretrage su izbrisani prema važećim EU propisima „prava na zaborav“ (pravo pojedinaca da se izbrišu podaci o njihovoj prošlosti ukoliko nisu u javnom interesu, op. prev.). Tu sam se zbilja počeo brinuti. Onda, nakon šest sati, dobivam e-mail:

Ćao Jochen! Također se radujem našem susretu i malo sam nervozan. Predložio bih kafanu zgodnog naziva, Café en passant (fran. usput, op. prev.). Imam malo pitanje za tebe: Jesi li ti glavni urednik Zeit Online, ili samo imaš isto ime? Lijep pozdrav, Mirko

Mirko je također koristio internetske tražilice. Sačekao sam dva sata da odgovorim:

Dragi Mirko, taj kafić je savršen – mogu doći pješice. Ispravno si guglao i, budite sigurno, ja sam čak malo nervozniji. 🙂 Nisam siguran da bih se trebao pripremiti za razgovor o pojedinačnim točkama, a ionako ćemo vjerojatno razgovarati o drugim stvarima. Srdačno, Jochen

Mirko je odgovorio osam sati poslije, u 5:50 ujutro, u dobrom raspoloženju – možda ima jutarnju smjenu ili malo dijete.

Dobro jutro Jochen, drago mi je da ti kafana odgovara. Obratit ću gotovo sigurno pažnju na jednu ili drugu temu, ali doista se nadam da ćemo naći druge stvari za razgovor. Želim ti dobar početak dana! Lijep pozdrav, Mirko

Je li to jezik koji koristi jedan ekstremist? Konačno je došla nedjelja. Prethodno smo razmijenili brojeve mobitela i Mirko mi se javio na WhatsApp malo prije susreta. Kaže da je već pred kafanom i da je zatvorena. Složili smo se da odemo na obližnje mjesto. Prvu njegovu sliku vidio sam na Whatsappu. Na profilnoj slici je izgledao poput svih mojih susjeda i laknulo mi je, ali sam također bio malčice razočaran: selfi sa hipsterskom bradom, ljubičasta vunena kapa, siva dukserica s ljubičastom trakom i nasmiješena djevojka koja nosi neku vrstu palestinskog rupca. Mirko izgleda kao svatko ovdje – nikakav neonacist već fini mladić sa neobičnim pogledima za ovo područje koji slučajno dijeli ime s nekim u Saksoniji-Anhaltu.

Već je stajao ispred kafane kad sam došao. Prepoznao sam njegovu bradu, ali nije nosio prsten u nosu. Nosio je kariranu košulju s Cleptomanicxovom majicom ispod i Adidas tenisice. Imao je istu frizuru kao i ja, poput svakoga ovdje, i u sunčanicama je izgledao nevjerovatno slično jednom drugom susjedu – iz američke pržionice kave.

* * *

„Bio sam toliko nervozan da nisam gotovo ništa jeo zadnja četiri dana“, rekao sam pozdravljajući ga. On je naručio veliki Sprite, a ja bijelu kavu. Pričali smo neprekidno tri sata. Iako je vani bilo vrelih 30 stupnjeva, zašli smo toliko duboko u priču da smo zaboravili naručiti još pića. Mirko, pušač, zaboravio je na pušenje. Uronili smo duboko u strani svijet onog drugog – svijet koji se, na prvi pogled, čini kao naš vlastiti i na istom mjestu, ali ipak potpuno različit. Osjećao sam se kao da sam sletio u roman „IQ84“ Harukija Murakamija, u kojem glavni lik otvara paralelni svijet nakon što se spustio niz stepenice za slučaj nužde uz rub autoceste. Sve je izgledalo isto kad je sišao na dno, osim što su iznenada na nebu bila dva mjeseca. Oba svijeta su stvarna, ali ljudi rijetko imaju priliku prelaziti iz jednog u drugi.


‘Jasno mi je da moji politički stavovi nisu popularni’

Kroz „Njemačka razgovara“ nadali smo otvoriti ta vrata na trenutak. Sve što je trebalo da uđem u Mirkov svijet i on u moj jest da se spustim niz ulicu Oderberger. Mirko mi je dao dozvolu da pišem o našem susretu, ali je želio ostati anoniman, pa smo stoga promijenili njegovo ime. Fotograf, kojeg smo zamolili da dođe na kraju, fotografirao je samo njegove ruke, sunčane naočale i sjenu.

Prije nego što smo konačno krenuli u raspravu, pričali smo malo o našim životima kako bismo uprijatnili atmosferu. Meni je 47 godina i imam dvoje djece. Rođen sam u badenskoj polovici države Baden-Württemberg. Nakon mature sam odabrao civilnu službu umjesto obaveznog vojnog roka, koji je tada još uvijek postojao, volontirajući u jednoj velikoj bolnici. Poslije toga sam otišao u novinarsku školu i završio fiziku i filozofiju, radio kao znanstveni novinar i kasnije kao urednik.

Mirko ima 27 godina. Njegovo prvo dijete rođeno je u aprilu i morali su ostati u bolnici tjedan dana zbog malih komplikacija. Dolazi iz okolice Magdeburga, grada u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, prvo je pohađao realnu školu (srednja škola niže razine, op. prev.), no zbog dobrih ocjena je uspio dobiti strukovnu diplomu. Nakon toga, namjeravao je na univerzitetu studirati njemački jezik i patolingvistiku, no, kako kaže, „došla je ljubav, a zatim i dijete“. Našao je djevojku radeći u pozivnom centru, gdje mu je ona bila šefica. Nisu planirali trudnoću, no čini se da je Mirko vrlo sretan zbog toga. „Na kraju krajeva, znamo oboje kako djeca nastaju.“ Mirko je doista obučen za mašinskog operatora. Upravljao je pokretnom trakom za proizvodnju kreme za kavu, a sada radi za jednog dobro poznatog proizvođača pića. Kasnije ima noćnu smjenu tako da sad ne nosi prsten u nosu. Higijenski propisi.

Tada smo krenuli s raspravom. Izbjeglice. Ili, kako ljudi u Prenzlauer Bergu vole reći – oni koji su pobjegli. „Jasno mi je da moji politički stavovi nisu popularni“, kaže Mirko. „Prevladavajući stav ovdje je da smo mi dobri momci.“ Ipak, kaže, mnogi njegovi kolege imaju drukčije stavove. „Ljudi na poslu su potpuno protiv prihvaćanja izbjeglica.“ Mirko ne gleda na to tako crno bijelo, no ima određene zabrinutosti. „Ako je netko pretučen na ulici, ne bismo mu trebali potrčati u pomoć ukoliko bismo time sebe ugrozili“. Kaže da niti njemačke sigurnosne službe niti službe za zbrivanjanje nisu bili spremni za ovolike „mase ljudi“. Mnogi kriminalci i teroristi došli su u Njemačku, kaže, a izbjeglice još i danas životare u improviziranim skloništima. „Mi smo dobili kabinsku groznicu (njem. Lagerkoller, eng. cabin fever – klaustrofobične reakcije uslijed dužeg boravka osoba u izoliranom i zatvorenom prostoru, op. prev.) nakon jednog neplaniranog tjedna s djetetom u bolnici. Kako se samo osjećaju ti ljudi nakon svog tog vremena?“

U mnogome sam se složio s onim što je rekao i Mirkova gledišta nisu toliko nepopularna kako je tvrdio – ona su zapravo mejnstrim, barem iza Prenzlauer Berga. Ja tvrdim da je njemačka vlada sposobna da savlada ovaj izazov. Kažem da bi se Merkelina rečenica „Mi to možemo“ mogla gledati ne kao izraz prkosa već kao strastveni poziv za veliki nacionalni napor. S takvim mišljenjem spadam ipak u manjinu današnje Njemačke.

Nastavili smo razgovarati još neko vrijeme, ali se nismo raspravljali. Ujedinjeni smo u pogledu da Evropa treba puno ulagati u krizna područja i obojici nam se sviđa ideja Marshallova plana za Afriku. Mirko čak dodaje da je „dodatnih 3.5 miliona eura za pomoć libijskim izbjeglicama, što je upravo najavio (njemački ministar vanjskih poslova) Sigmar Gabriel, jako, jako malo.“ Također se slažemo oko ideje da Njemačka mora biti proaktivnija u vezi s imigracijskom politikom. „U svom rodnom mjestu imao sam dosta kontakta s ruskim imigrantima njemačkog porijekla“, kaže. „Rusija je zemlja koja vrši svemirska istraživanja, ali čak i ti ljudi su imali problema da dobiju svjedodžbe koje bi bile službeno priznate ovdje. Kako će to ići sa zemljama gdje ljudi čak ne znaju čitati i pisati?“

Za koga Mirko planira glasati na septembarskim parlamentarnim izborima? „Za Stranku za zaštitu životinja!“, odgovorio je kao da je jedva čekao na pitanje. Bačen glas? „Da, ali ne mogu podržati nikoga od ostalih“. Stranka Ljevice je i dalje pro-izbjeglička, kaže, i dok za desno-populističku Alternativu za Njemačke (AfD) kaže da je „super“ po pitanju izbjeglica, „njihov javni imidž je previše sirov. Netko poput Björna Höckea“ – vođe stranke u Turingiji čija je neonacistička retorika puno naštetila ugledu AfD-a – „nema prođu“. Dvije godine ranije prisustvovao je nastupu Frauke Petry, AfD-ove nacionalne liderice. U jednom trenutku, tijekom diskusije, ustao je i upitao je: „A što znači biti Nijemac?“ Smijeh se razlio dvoranom. „Nijemac je netko tko ima njemačku putovnicu“, odgovorila je konačno Petry.

Kaže da ne može podržati Merkelinu konzervativnu Kršćansko-demokratsku uniju (CDU) zbog njihove izbjegličke politike, ali i zbog odbijanja stranke da izjednači prava homoseksualnih i heteroseksualnih parova. Također nije zadovoljan ni sa načinom na koji se Socijaldemokratska partija nosi s ovim problemom. „Ne rade dovoljno i konzistentno.“ U upitniku na Zeit Online obojica smo se izjasnili da homoseksualci moraju imati puna prava. „Nervira me to vrćenje oko kršćanskih vrijednosti“, kaže. Mirko nikada nije kršten. Rekao sam mu da razmišljam glasati za Merkelinu CDU zbog njihove evropske i izbjegličke politike, usprkos njihovom arhaičnom stavu oko gej brakova.

* * *

A šta kaže o Zelenima, koji se dosljedno bore za ovo pitanje? „Nema teorije! Ne samo zbog izbjeglica. Oni postaju skoro fanatični kad se dođe teme do jednakih prava.“ Tvrdi da feminizam ima plemenite ciljeve, ali da ne treba voditi u situacije u kojima žene imaju prednost. Kaže da je ideja zakonske kvote za žene „šamar u lice svim ženama koje su već ostvarile karijere“. Prvi put smo počeli da se raspravljamo. Ova tema Mirku se činila jako bitnom. Jedna njegova neslana smicalica (prank) u mačo stilu na rubu skupa za Međunarodni dan žena, koji on zove „Ženski borbeni dan“, postala je viralna i dospjela u medije, no kaže mi da ne pišem o tome detaljno jer bi na taj način mogao biti prepoznat.

Apsurdne fotografije koje mi pokazuje s tog događaja nisu ono bi očekivao od pristojnog, odmjerenog čovjeka s kojim sjedim ovdje u kafiću. To mora da je različita osoba. „Odrastao sam okružen isključivo emancipiranim ženama“, naglašava. „Moji roditelji su oboje radili i oboje su imali jednak autoritet. A na poslu su gotovo sve žene na vodećim pozicijama. To je sjajno!“

Što kaže o business friendly Slobodnoj demokratskoj stranci (FDP)? „Ja sam privremeni radnik, tako da ne mogu glasati za njih.“ Kaže da je vidio ured svog pravog poslodavca samo jedanput – na dan kad je potpisivao ugovor. Nakon toga, započeo je raditi na proizvodnji pića. Mogu ga poslati kući svaki dan i u tom slučaju bi njegov ugovor s agencijom za privremeno zapošljavanje trajao još samo dva tjedna. „To se dogodilo kolegi tri dana prije Božića. Dva tjedna kasnije bio je nezaposlen. I tako je ostalo do danas. Ima 47 godina.“ Kaže da postoje stotine otvorenih pozicija poput njegove, ali gotovo sve su vezane uz agencije za privremeno zapošljavanje, samo nekolicina sa samim kompanijama.


Mladić na fotografiji

Mirkova majka je frizerka i „konačno“ dobiva minimalac, koji je u Njemačkoj zakonski zajamčen od 2015. Jedan brat „traži posao“, a drugi radi u pošti. Kaže da njegov djed i baka, zanatlije, još uvijek vjeruju u socijalizam. Obojica se žalimo na nedostatak vrtića u Berlinu i na ne uvijek primjerenu medicinsku njegu u njemačkoj prijestolnici, posebno za djecu. „Morali smo čekati mjesec dana na termin kod ginekologa da potvrdi trudnoću“, prisjeća se.

U mom svijetu, koji je gotovo isti kao Mirkov, no ipak kao da je u drugoj dimenziji, netko poput Mirka bi glasao za Socijaldemokrate (SPD). No u njegovom svijetu, onom sa dva mjeseca, Stranka za zaštitu životinja ima njegov glas. Oboje se slažemo da strankama postaje sve teže i teže ispuniti njihovu najvažniju zadaću: da objedine politička gledišta velikih dijelova populacije. Danas, mi smo svi svoja vlastita stranka, sa eksplicitnim pogledima koji se ne podudaraju sasvim s platformama postojećih političkih partija. Moguće je podržavati gej brakove ali se protiviti dolasku izbjeglica.

Prije nego smo se rastali, dolazi jedan čovjek do našeg stola. To je gazda kafane. „Prisluškivao sam vas potajno svo vrijeme i ovo je bila najbolja politička diskusija koju sam čuo u dugo vremena. Mogu li vas počastiti?“ Nakon toga smo se oprostili. Mirkova smjena je uskoro počinjala, a ja sam morao kući da pišem ovaj članak. Planiramo se sresti opet na Zeit Online festivalu u septembru.

Kasnije, dok sam pisao, još sam jednom pretražio internet s Mirkovim punim imenom i opet naišao na listu neo-nacista u Saksoniji-Anhaltu. Jedan stari unos bila je slika: Mladić na fotografiji nosi kapu koja prekriva velik dio lica i još nema bradu, no mogao sam prepoznati ozaren osmijeh i oči. To je Mirko.

Nazvao sam ga, taman je započinjao noćnu smjenu. „Da, to sam ja. Imao sam 15 godina.“ Zvučao je kao da je to rekao već stotine puta. „To je bilo mračno poglavlje i volio bih ga ostaviti iza sebe. Udaljio sam se od toga jako davno. Jesam li to stvarno ja na fotografiji? I da i ne.“ Želio bi da Google izbriše te unose. Kaže da lista uključuje „mnoge mlade ljude iz tog vremena“ koji su jasno raskinuli s tim dijelom života, ali zbog toga i danas trpe. Izišao sam vani i pogledao mjesec na noćnom nebu. Samo je jedan. Tu nema Mirka.

Autor: Jochen Wegner, Zeit.de, 20.6.2017.

Preveo: Franjo Šarčević, Prometej.ba, 22.2.2018.