Kakva će Kina biti velesila? To je glavno pitanje 21. vijeka. Prema američkim liderima, poput državnog sekretar SAD-a Mikea Pompea, Kina će biti grabežljiva autoritarna noćna mora sa ciljem da uništi demokratiju. Peking se, naravno ne slaže s tim.

Srećom za sve nas koji smo tražili odgovore na ovo pitanje, Kina je dugo vremena bila jaka sila u historiji, a vanjske politike i prakse njezinih velikih dinastija mogu nam pružiti uvid u to kako će aktuelni kineski lideri rukovati svojom rastućom moći u budućnosti.

Naravno, današnje kinesko društvo nije isto kao prije 100 godina — a kamoli prije 1.000 godina. Međutim, već dugo vremena proučavam međunarodne odnose Kineske imperije i uočavam jasne obrasce dosljednog svjetonazora koji će vjerojatno oblikovati percepciju i projekciju moći Pekinga i u savremenom svijetu.


Kina neće biti pacifistička sila

Obraćajući se Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u septembru, kineski predsjednik Xi Jinping ponovio je ustaljenu tvrdnju Pekinga da je predan mirnom razvoju i da je općeprihvaćen stav da su kineski carevi u prošlosti uglavnom izbjegavali uporabu sile. Istina je da su dinastije te zemlje imale stabilne odnose sa nekim svojim istočnoazijskim komšijama na duže vremenske periode — za razliku od Evrope, gdje su se sukobljene monarhije gotovo neprestano krvile. Kinezi se danas ne ustručavaju podsjećati na brutalne evropske kolonijalne pustolovine, u poređenju sa putovanjima kineskog admirala Zheng Hea i njegovih flota krcatih blagom u 15. vijeku, koji su oplovili Indijski okean a da nikoga nisu osvojili.

Ali ova neobična slika kineskog pacifizma ne odaje činjenicu da su dinastije te zemlje gotovo neprestano ratovale. Istina je, mnogi od tih ratova su bili u odbrani, uglavnom protiv brojnih sjevernih plemena. Ali na vrhuncu svoje moći, carevi su također bili prilično agresivni ekspanzionisti. Vojske Han dinastije (od 206. pr. n. e. do 220. n. e.) i Tang dinastije (od 618. do 907. godine) marširale su od Srednje Azije pa sve do Korejskog poluotoka. Song dinastija (960. do 1279. godine) ratovala je za teritoriju suparničkih država — samo nije bila naročito uspješna u tome. Najgrabljivija od svih dinastija bila je Qing (od 1644. do 1912. godine), koja je rascjepkala i kontrolisala Tibet i osvojila današnji Xinjiang. Vladari Qinga bili su Manchu, narod sa sjevera, ali zemlja koju su zauzeli danas se smatra neosporivim dijelovima Kine.

(Narodnooslobodilačka vojska Mao Zedonga morala je povratiti Tibet, nakon što su izgubili kontrolu u ovoj regiji uslijed pada Qinga dinastije, dok je regija Xinjiang, koja je imala visok stepen autonomije, također morala biti reintegrisana.)


Kina će insistirati na novom svjetskom poretku

Države koje Kina nije htjela ili nije mogla nadvladati uvučene su u kineski svijet diplomatijom i trgovinom koju su njeni carevi kontrolisali. Od drugih vlada se očekivalo da odaju počast kineskom dvoru, kao vid priznavanja kineske superiornosti, barem formalno, a carevi bi ih tek tada smatrali vazalima. Nema konsenzusa među historičarima da li je takav danak zaista postojao kao vid striktnog ili dosljednog primjenjivanja vanjske politike. Međutim, jasno je da su Kinezi svoje diplomatske norme i prakse obično pokušavali nametnuti onima koji su željeli uspostaviti formalne odnose sa Kinom. Danas to možemo shvatiti kao pravila igre vanjskih poslova u Istočnoj Aziji, koje diktira Kina.

Ova naredba se rijetko propitivala, barem ne od istočnoazijskih država. Za razliku od Evrope, gdje su se države približno sličnih snaga borile za teritoriju, trgovinu i utjecaj, Kina nije imala pravih suparnika. Općenito govoreći, njene komšije prihvatile su kinesku dominaciju i slijedili su njena pravila.

Međutim, kada bi joj se suprotstavili, Kina se služila silom. Sui dinastija (od 581. godine do 618. godine) i Tang proveli su decenije pokušavajući uništiti moćno kraljevstvo Koguryo u Koreji. Zheng He, navodno miroljubivi admiral, pokrenuo je vojnu ekspediciju na otok Sumatra (današnji dio Indonezije) protiv rivala lokalnog kralja i kineskog vazala. Kad su Japanci 1592. godine napali Korejski poluotok, Ming dinastija (1368. godine do 1644. godine) poslala je trupe u pomoć Korejcima kako bi ih protjerali. Još 1880-ih, Qing dinastija krenula je u rat kako bi pomogla Vijetnamcima u borbi protiv Francuza. Kinezi bi također upravljali svojim sistemom i na druge prisilne načine — na primjer, tako što bi uskraćivali trgovačka prava neposlušnim strancima.

Dok je Xi u septembru obznanio UN-u da Peking "nikada neće tražiti hegemoniju, širenje ili sferu utjecaja", historija nas uči da će Kina upotrijebiti silu ili prinudu protiv drugih zemalja koje osporavaju kinesku moć. To će vjerovatno imati posljedice na Vijetnam i druge zemlje Jugoistočne Azije koje osporavaju pravo koje Kina smatra da polaže na gotovo cijelo Južno kinesko more, kao i na Tajvan, koji Peking vidi kao svoju provinciju.

Također postoje naznake da će Kinezi obnoviti aspekte starog imperijalnog poretka kako njihova moć bude rasla. U dva navrata Xi je sazivao visokorangirane delegacije iz zemalja koje sudjeluju u njegovoj inicijativi “Pojas i put” na raskošne pekinške forume — odavanja počasti, sve sem imenom. Nasuprotno tome, kada zemlje prkose ediktima Pekinga, onemogućen im je pristup njegovim blagodatima. Kina je blokirala uvoz iz Kanade i Australije uslijed nedavnih diplomatskih sukoba, a Peking je držao na nišanu južnokorejska poslove u Kini prije tri godine, nakon što je Seul pristao postaviti američki proturaketni sistem koji su Kinezi vidjeli kao sigurnosnu prijetnju.


Kina će nametati svoje vrijednosti

Amoralnost trenutne vanjske politike Kine podržava ideju da će ova zemlja biti benigna supersila. Za razliku od SAD-a, sa njihovim žarom da svima nametnu svoje shvatanje slobode, čini se da Kina nije toliko zainteresovana za promjenu svijeta, samo da zaradi novac od njega. Postoji nešto istine u ovome. Kinezi rado prodaju Huawei 5G mreže autokratskoj Rusiji i demokratskoj Njemačkoj, bez problema.

Međutim, historijski gledano Kinezi su vjerovali da njihova kultura ima moć da preobrazi — da barbarstvo može pretvoriti u civilizaciju. Tako je mislio i sam Konfucije. U “Razgovorima” je najveći kineski mudrac izrazio želju da živi među barbarskim plemenima. Zaprepašteni slušatelj pitao je kako može tolerisati njihove neotesane navike. Bez brige, odgovorio je Konfucije: "Kad bi među njima živio nadmoćni čovjek, kako bi neljubaznost opstala?”

Iskreno govoreći, kroz historiju kineski lideri zapravo nisu očekivali da će svijet "postati kineski", ali jesu promovisali svoju civilizaciju. Ceremonije posjeta ambasadora na carskom dvoru bile su stvorene da zapanje. Za vrijeme Tang dinastije gradile su se spavaonice za strane studente koji su željeli studirati kinesku književnost na poznatim akademijama u zemlji. Putovanja Zheng Hea trebala su ponajprije pokazati kinesku veličinu: car dinastije Ming koji ih je pokrenuo, Yongle, zamišljao je da su se ljudi Cochina u južnoj Indiji "spustili na koljena" i, "gledajući u Raj, naklonili se i rekli: 'Kako smo sretni što su civilizirajući utjecaji kineskih mudraca mogli doći do nas’".

Kinezi su također razumjeli vezu između kulture i moći. Kada su gradili svoja kraljevstva, drugi su se ugledali na Kinu, najnaprednije društvo u Istočnoj Aziji, i slobodno su posuđivali pravne zakone i institucije upravljanja, umjetničke i književne stilove i, vjerovatno najpoznatije, kinesko pismo. Ova kulturna veza održala je kineski utjecaj u regiji čak i kad je ova zemlja bila politički oslabljena.

Xi to dobro zna i namjerava izgraditi meku moć Kine namećući kineske vrijednosti, kako stare tako i nove. "Činjenice dokazuju da su naš put i sistem ... uspješni", rekao je jednom. "Trebali bismo popularizirati svoj kulturni duh u zemljama, kao i kroz vrijeme i prostor, sa savremenim vrijednostima i bezvremenskim šarmom kineske kulture". To je cilj Konfucijevih instituta, državnog programa usmjerenog na promovisanje kineskog jezika i kulture. Nakon pekinškog (navodno) superiornog uspjeha u suzbijanju koronavirusa, kineski lideri i državni mediji su neumorno plasirali svoj (autoritarni) sistem upravljanja, istodobno ocrnjujući (demokratski) SAD ismijavajući njihov odgovor pandemiji.

Implikacija je jasna — moderna Kina preferira zemlje sličnije njima, baš kao što je to bio slučaj sa njihovim prijašnjim carevima. U prvom vijeku nove ere kineski historičar Ban Gu razvio je koncept "unutrašnjeg" svijeta, koji se sastoji od društava dotaknutih kineskom civilizacijom, i "vanjskog" svijeta, nepopravljivih barbara koji su ostali slijepi za kinesku svjetlost. Na zemlje unutrašnjeg svijeta Kina je gledala blagonaklono i one su više surađivale sa njom. To nam govori da će u konačnici Kina podržati režime istomišljenika (čitaj: autoritarne). Zapravo, to već radi: udružili su se s neliberalnim vladama kojih se kloni većina drugih zemalja, poput Sjeverne Koreje, Irana, Bjelorusije i Venecuele.


Kina toleriše samo odnose kojima može dominirati

Čak i u davnini, Kinezi su sebe smatrali boljima od drugih naroda, jer su vjerovali da je njihova civilizacija zaista civilizacija. To je bila osnova njihovog svjetonazora u kojem su Kinezi sjedili na vrhu hijerarhije. Nisu vjerovali u ravnopravne odnose, barem ne u službenom ili ideološkom smislu. Njihov svjetski poredak, sa njihovim pravilima i normama, temeljio se na načelu kineske superiornosti i prihvaćanju te superiornosti od svih ostalih. Kada su Kinezi bili prisiljeni u podređen ili čak ravnopravan položaj sa drugom silom, obično zbog vojne slabosti, oni su takav odnos moći pokušavali preokrenuti kako bi uspostavili svoju dominaciju, kad su bili dovoljno snažni da okrenu ploču.

To se ponavlja i danas. Gledajući na ono što doživljavaju kao poniženje koje im nanose Zapadne sile, od opijumskih ratova do onoga što Kinezi nazivaju "neravnopravnim" sporazumima koji su uništili njihov suverenitet, misija Kine je da povrati prevlast. Kao što je Xi rekao, zemlja "nikada više neće tolerisati da je bilo koja nacija maltretira". To je cilj velikog dijela njegove trenutne politike, od značajnog gomilanja vojnih kapaciteta do državnih programa usmjerenih na pomoć Kini u tehnološkom preticanju Zapada. Sve više i više kineska diplomatija se pretvara u prijetnje kad se suoči sa izazovima drugih zemalja, bilo da je riječ o SAD-u, Indiji ili Australiji.

Ono što postaje jasno iz pregleda kineske historije jest da Kinezi ne samo da žele biti velika sila — oni vjeruju da to zaslužuju. U proteklim vjekovima Kinezi su mislili da njihov vladar ima pravo vladati "svim što je pod nebom". Zbog dometa tehnologije i udaljenosti, Kina je obično samo dosezala status regionalne sile. Ali sada, u doba globalizacije, utjecaj Pekinga može postići taj uzvišeni cilj.

Autor: MICHAEL SCHUMAN, The Atlantic

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba