Kodrić je svojim posljednjim tekstom, objavljenim na portalu Stav pod grotesknim naslovom Bosansko-bošnjačke vještice i sveta inkvizicija „anacionalizma“, dokazao svoju fanatičnu spremnost da gudi po istom sve dok sasvim ne obesmisli doslovno svaku riječ koju je upotrijebio u maratonskoj tužbalici o reviziji nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost. Ponovo, na isti način, na istom mjestu i u istom tonu, on je optužio iste ljude za ista djela, dodavši ovog puta i Envera Kazaza, i, pored toga, pobrojao naslove svih svojih tekstova koji se odnose na ovu polemiku, uključujući i one koje su pisali njegovi neistomišljenici. Jedino je izostavio da spomene moj tekst Pasusi praznine (http://www.elektrobeton.net/beton-plus/nacija-kanon-obrazovanje/) i intervju koji sam nedavno dao magazinu Dani a koji je prenio i portal Oslobođenje (http://www.oslobodjenje.ba/kun/kultura/knjizevnost-nije-stroga-uciteljica-nacionalnih-vrlina/184816), gdje također govorim protiv svega onoga što je o reviziji dotada napisao.

Niko više ne zna šta je cilj Kodrićevih bjesomučnih repeticija, a sumnjam da iko i traži ozbiljan odgovor na to pitanje, tim manje što je revizija poodavno poništena zbog čega bi, zapravo, njen glavni kritičar trebalo da bude sretan. No on je, izgleda, tek sada započeo istinski da tuguje. Ili je samo stvar u tome što voli da se ponavlja pa zato ono što je već navodio kao mogućnost opet neargumentirano plasira u javni prostor, tj. da je reviziju nastavnih planova i programa za predmet Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost „samo formalno vodilo Ministarstvo, a suštinski Redakcija Školegijuma“. Ili je, može biti, Kodrić ovim elaborirao šta to znači kad kaže da se u svojim nastupima služi samo argumentima i kontraargumentima. Zato ću se i ja poslužiti ovim jedinstvenim metodom i otkriti javnosti da je reviziju nastavnih planova i programa formalno poništilo nadležno ministarstvo, a suštinski ju je spriječio učenik Erik iz Ulice akacija broj 29 kad je pojeo bananu, tj. Bananamen lično.

O Kodrićevim analizama, kojim pristupa „s čisto akademskih pozicija“, dalje ne treba trošiti riječi. Ni sam ne vjerujući da će ga čitaoci shvatiti ozbiljno, on ih – ne bi li valjda produžio svoje sablasno postojanje u javnom prostoru – ubjeđuje da doista piše kao naučnik, da ga zanimaju samo činjenice, da je sve što kaže argument a da je sve što kažu drugi ideološka izmišljotina. To je očajnički pokušaj da se, umjesto dokazivanjem, stalnim ukazivanjem na svoju pseudostručnost sačuva tobožnji kredibilitet univerzitetskog profesora, vrlog znalca za sve osim za ono čime bi primarno trebalo da se bavi. Baš kao da im obrazlaže da se tekst sastoji od rečenica i da se te male crne cjeline različitih oblika zovu slovima, da ona obrazuju riječi koje su mu potrebne da bi izrazio svoje misli, i tome slično. Kodrić objašnjava previše, odnosno ne objašnjava ništa. Ili što ne bi rekli stručnjaci za stećke, bosanski jezik i nastavne planove i programe: Qui nimium probat, nihil probat.

Zato što je posve nesposoban da se ispetlja iz retoričkog galimatijasa koji je sam izlučio, Kodriću ne preostaje ništa drugo osim jednoličnog glagoljanja o temi koju smatra uže stručnim pitanjem: o poništenoj reviziji, o nečemu čega više nema, o praznini. On ustrajno stvara opća mjesta kojima žonglira pred istom publikom prezasićenom njegovom neuvjerljivom ulogom zabrinutog profesora. Kao što u epskoj pjesmi vino ne može biti drugačije do rujno, a sablja može biti jedino britka, tako i u njegovom leksičkom univerzumu revizija može biti jedino skandalozna, reakcije njegovih neistomišljenika uvijek su ideološke, dok su njegovi stavovi, naravno, akademski i argumentirani. On se čak i pretvara u epsku figuru, ne samo zato što je sveden na funkciju ideologije, nego i zbog sve očitije potrebe da piše i šalje otvorena pisma bez utočišta, da sitnu knjigu piše megdandžijama od kojih zapravo strahuje. U tim svojim očajničkim epistolama on obrazlaže teze iz svojih tekstova, spominje iste likove, ponavlja ista uvjerenja, otvoreno se udvara adresatima, uvjerava ih u svoje iluzije, preporučuje sebe i svoje usluge, braneći se od svojih utvara, optužujući ih, podmećući i izmišljajući do te mjere da ponekad izgleda kao da se šali. On npr. pokušava uvjeriti članove Aktiva nastavnika Bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti da ih ne smatra samo budalama, uprkos svim argumentima i kontraargumentima koji govore suprotno; onda uvjerava jednu zastupnicu u Skupštini Kantona Sarajevo da ga ni u kom smislu ne dotiče njeno javljanje pa se zato, posve nezainteresiran, hladan kao stećak, potrudio da je diskreditira, jer ona nastupa – nije teško pogoditi – ideološki, dok on – evidentni stranački agitator – nastupa akademski, neutralno, lišen ideoloških primisli.

Na kraju će Kodrić, iz cijelog kolopleta laži, spletki, podvala, podmetanja, prozivanja i optužbi koje je odaslao iz svoje devetnaestovjekovne sadašnjosti, dobiti otvoreno pismo od sebe samog. Tada će biti ili bez ostatka sretan što je napokon dobio idealnog istomišljenika ili, upravo zbog toga, iskreno postiđen.

(Damir Šabotić, Prometej.ba)

Povezano: Enver Kazaz: Kokošija pamet i vlastodržački organ, Damir Šabotić: Kodrićev lament nad kanonom