Ernst Jünger: „Na mramornim liticama“

Roman „Na mramornim liticama“ alegorijsko je djelo, koje na simboličan, aluzivan način progovara o rađanju zla, o razarajućoj, destruktivnoj sili koja dolazi od strane čovjeka i uperena je protiv drugoga. Jedinstven po svome bogatom, profinjenom i mudrom jeziku, po vrsnoći stila koji priziva drevne arhetipske i mitske slike s kojima se poigrava sigurnošću vještog, starinskog, antimodernističkog pripovjedača, kao i po mističnosti, tajnovitosti i zlokobnosti atmosfere i katkad višeslojnih poruka koje ona odašilje, roman Ernsta Jüngera, u vrijeme kada je objavljen, godine 1939., nije mogao ne prizivati tumačenja koja su se, u skladu sa ondašnjim zlokobnim događanjima, nametala sama po sebi u nacionalsocijalističkoj, Hitlerovoj Njemačkoj. Viđenje romana „Na mramornim liticama“ kao vrste unutarnjeg otpora fašističkoj diktaturi, ili diktaturi zla koja je već donijela nevine ljudske žrtve, kod njemačke je intelektualne publike koja je i sama gajila pritajene unutarnje otpore fašizmu, otvorilo jednu vrst nutarnjeg olakšanja, osjećanja da nisu sami u svojim doživljajima koji su, u odudaranju od izvanjske slike stvarnosti, već predstavljali jednu izvitoperenost, koja, upravo kao i tajnoviti, aluzivni jezik ovoga romana, nije smjela biti olako i jednostavno „pročitana i tumačena“.

No sam je autor naknadno tekst ovoga romana odredio, kao što se i danas čitajući može doživjeti, kao vrst naviještanja propasti svih totalitarnih utopija, koje prisiljavaju ljudske mase na podčinjenost terorom, kao opravdanim izgovorom u ime apsolutne istine.

Pripovjedač romana pripovijeda u ime manje skupine naučnika, duhovnih ljudi, svojevrsnih „filozofa – teologa“, biologa i botaničara, samostanske braće koji žive u jednoj vrsti ekskluzivne povučenosti od svijeta, unutar zajednice u kojoj prevladavaju arhajski elementi, elementi tradicionalnoga života u kojemu svatko poznaje svoju ulogu i mjesto. Pripovjedač, koji vlastitu osobnost zakriva iza zamjenice „Mi“, koja pokazuje potrebu pripadnosti elitnoj skupini učenjaka, posvećenih duhovnome pozivu, koji pri tome ne isključuje elemente poznavanja konkretnoga materijalnoga života, idealizira život kojega su vodili, a koji se je odvijao u jednom neodređenom vremenu i na neodređenom prostoru. To neodređeno vrijeme čitamo danas kao predmoderno stanje, stanje koje je prethodilo modernosti. Pripovjedač inzistira na pokazivanju približenosti prirodi seljaka kojima su naučnici okruženi, njihova poznavanja prirode, možda i boljega od samih naučnika. No iako se divi neiskvarenosti seoskoga života, istovremeno pokazuje i veliku naklonost prema likovima koji služe kao primjeri erudicije i civilizirane plemenitosti.

Doba blagostanja, idiličnog seoskog života u skladu s prirodom biva narušeno – parabolična, apstraktna pripovijest zadobiva svoje šire ruho dolaskom na vlast Nadšumara, koji zemlju vodi u propast. Neimenovani pripovjedač, zajedno s bratom Othom, istražuje Nadšumarov svijet, već unaprijed odlučni u tome da ne propadnu, zavjetovani da ono najbolje u njima ne smije pripasti „sirovoj sili“.

„Nesreća se prikrada, uvlači u zemlju, skrivena debelim ogrtačem“, kaže pripovjedač, dodajući : „Mislili smo: nikada nam takve sile ne smiju propisivati zakon u toj mjeri da izgubimo istinu iz vida.“

Povučenost učenjaka u vrst unutarnjeg, tihog otpora, njihova riješenost da se okrenu herbariju i biblioteci, kako bi radom odnjegovali vlastitu ustrajnost tijekom vladavine „zlih sila“, ali i sačuvali ono, kako pripovjedač kaže, „najvrjednije u sebi“, pokazuje se kao vrst privremenog rješenja u neljudskoj situaciji, koja ne ostavlja prostora konkretnome otporu. Ovdje je, zapravo, na djelu jedna vrst autorove diskusije na temu preživljavanja ljudi duha u vrijeme nesloboda i diktatura, to je slika koja reflektira njegov vlastiti stav kojega je zauzeo u vrijeme Hitlerove diktature kao stanovnik tadašnje Njemačke.

Slika za koju se čini, kada se promatra sa distance kakvu Ernst Jünger opisuje, da je već suviše napredovala da bi je ti povučeni ljudi mogli zaustaviti, kao i da ih možda, njihovi skromnost i ponos sprječavaju da se uključe u sukob među strankama, bilo riječima, bilo djelom. To se naročito očituje u opisu psihologije patera Lamprosa, koji je nešto poput učitelja pripovjedaču i njegovim prijateljima, a koji „poput sanjara živi iza samostanskih zidina, možda među svima nama jedini prebiva u punoj zbiljnosti.“

Pater Lampros je plemeniti uzor za mlađe naučenjake, a njegov je način života model stvaralačkog življenja, koji je odalečen od konkretnih povijesnih zbivanja, a suprotstavlja im se specifičnim vidom otpora gdje je duh netaknut sukobima i skrnavljenjima kroz koja je čak sposoban prijeći zadržavajući svoju blistavost. Pripovjedač navodi kako im je blizina dobroga učitelja pokazala put, kojega su naučenjaci vidjeli u radu na jeziku, „jer smo u riječi spoznali čarobnu oštricu pred čijim sjajem blijedi moć tirana. Trojedinstveni su riječ, sloboda i duh.“

Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu, Marguerite Yourcenar, Robertu Musilu, Gitti Sereny, Walteru Benjaminu, Josephu Rothu, Sándoru Máraiu, Andréu Gideu, Albertu Camusu, Lavu N. Tolstoju, Primu Leviju, Andréu Malrauxu, Samuelu Beckettu i Josephu Conradu

Promišljanja Ernsta Jüngera ovdje idu dalje, kada on govori o smislu stvaralačkog rada, kao i stvaralačkog principa prisutnog u cjelokupnoj prirodi općenito, reda koji se građenjem ili plođenjem uspostavlja, a nakon kojega slijedi neizbježna „sjetva“ – smisao je u tome da se u takvim djelima „nagovijesti veliko djelo, kao u zrcalu od šarenog stakla koje će se uskoro rasprsnuti.“ Dakle nagovještaj, sjaj bljeska kojega proizvodi svjetlost velikoga djela, i potom već slutnja, pa i događaj iščeznuća, propasti…

Antiteza kao oblik mišljenja i vrst stilske figure, dijalektičnost misli zasnovane na konstantnim oprekama, na živosti intelekta koji vječito podsjeća na ono suprotno, ili suprotstavljeno, neprestance su vitalno prisutni u rečenici ovoga pisca. To ne čudi, s obzirom na Jüngerovu znanu sklonost i povezanost s filozofijom, pa i pojedinim filozofima, koji su u njegovom književnom djelu, koje obiluje aforističkim, sentencioznim mislima, prepoznali veličinu i značaj koji nadmašuju konkretno vrijeme svojega nastanka (tu je osobito znano oduševljenje Martina Heideggera djelom Ernsta Jüngera, koje je bilo uzajamno, i u kojemu su se ogledale srodnosti u brojnim pogledima dvojice autora, kao i visoke riječi hvale za Jüngerov rad od strane filozofkinje Hannah Arendt).

„Rado se sjećamo svojih sretnih dana. Ali ne smijemo prešućivati ni one u kojima niskost ovladava našom prirodom.“

„Zar nas sve ne obuzme strah kad zapušu vjetrovi smrti? Onda jedemo i pijemo, sve misleći o tome koliko je još dugo ova trpeza prostrta tu za nas. Jer Zemlja je lijepa.“

Vrijeme propadanja reda i smisla nije vrijeme kada se objavljuju velika i čista djela, rukopisi vrijedni divljenja, tako to vidi pripovjedač romana „Na mramornim liticama“. On navodi kako brat Otho smatra da bi to bilo „bacanje biserja pred svinje“, kako je to vrijeme tijekom kojega je autor osuđen na osamu. Jer to vrijeme, nadalje opisuje ova knjiga, zainteresirano je samo za uništenje i propast, za neistinu kao takvu.

Duhovna, samostanska braća svjedoče konkretnim prizorima strave, koji se sve više približuju i njihovu okruženju. Promatraju ruševine nekada bogatih imanja koja su sada prožeta „hladnim vonjem paljevine“, kosture stoke, posljedice pljački i paleži, slomljenih kolijevki, strvina koje trunu na pašnjacima i kužnih para koje se nad njima izdižu. Lutajuće bande su sve bliže, a njihovo nasilje postaje sve snažnije i razornije. Samostanski mudraci zaključuju, u času kada postaju svjesni ove činjenice:

„Činilo nam se da u borbi neće biti dovoljan sam jezik, nego da moramo prodrijeti u dubine snova kako bismo se oduprijeli opasnosti.“

Krenuli su u potragu za cvijetom crveni glavatac, a nabasali su na ljudske lubanje koje se bjelasaju na stablima, na neku vrst „carstva mrtvih“, plesa mrtvaca koji je rezultat, izravna posljedica Nadšumareve vlasti, za kojega učenjaci kažu da je silu nosio „poput starog lovačkog odijela, koje je sve udobnije, što se više natapa blatom i krvlju.“

Nasilje postaje sve konkretnije, ono postaje dijelom fizičke stvarnosti junaka romana. Sa osobitom se živosti i slikovitosti opisuju scenografija i kostimografija velike krvave pozornice, koja je pristigla i u njihovo okruženje, pa oni svjedoče bandama odjevenim u kožne prsluke i kožne kukuljice, opremljenima krvoločnim, bijesnim psima koljačima, bakljama, oštrim sjekirama, šiljcima, kopljima, zidoderima, brojnim kukama raznih vrsta. Ovi opisi sugeriraju demonsku stvarnost, koja je posve razorila ono ljudsko i preuzela vodstvo, gdje se zakoni uobičajene životne stvarnosti, one u kojoj vladaju mir, red i zakoni, okrunjeni nenasiljem i obzirnosti, poštovanjem spram života i njegovih pozitivnih i svetih pojavnosti, ne naziru više niti u natruhama. Zbog toga u tonalitetu djela sve više prevladava hladna distanca, koja se ponekad pogrešno čita kao bezosjećajnost, a koja služi susprezanju emocionalnoga kako bi se ono dano sagledalo što objektivnije, kao fenomen nepristranog promatranja.

Miroljubivi svjedoci uništenja nailaze na lubanju mladoga kneza, čije su crte lica u tako jezovitom času vladavine straha i zla, odavale, uz veliku patnju, vedrinu i blagost, kao da je sva slabost otpala sa ličnosti mladoga kneza, a u njemu se otvorila i zablistala spoznaja velikoga reda, koju je u takvome kaosu gotovo pa nemoguće naslutiti. Pripovjedač zaključuje, donosi u tome času jednu vrst vlastite zakletve, životnoga mota mudraca i metafizičara kakvima on i njegova braća teže postati:

„- i kao što nas plemeniti primjer navodi da ga slijedimo, tako sam se i ja zakleo pred ovom glavom da ću uvijek radije ginuti sa slobodnima nego likovati sa slugama.“

Pripovjedač i brat Otho na koncu bježe, napuštaju Mramorne litice, promatrajući kako plamen vatre proždire kuću u kojoj su živjeli, i sve one vrijedne stvari u njoj, prijevode, spise, herbarije, čijem su nastanku posvetili godine rada i izučavanja. No potrebno je ne vezati svoju volju uz vlastite bolne težnje, kao što je potrebno osvijestiti činjenicu da se na ovome svijetu ništa ne može dovršiti, zaključuju, riješeni da ne pate zbog gubitka onoga čemu su bili posvećeni njihovi životi provedeni u miru, radu, vedrini, i ne samo skrušenosti, već i u otpuštanju strogosti, u povremenim trenutcima oduška, radosti, užitka, koji su također odlike ljudskosti.

Činjenica propadanja i propasti činjenica je ljudskoga bitka, koja se ne može i ne smije poreći, bez obzira na ozbiljnost i predanost naših djelovanja – naprotiv, ona se treba podrazumijevati, ugrađena je u stvaralaštvo jednako kao i sama afirmacija, ostvarenje, zaključiti će ovi misaoni promatrači propadanja, koje ipak nije toliko razorno i sveprisutno da bi uništilo jedno značajno književno-filozofsko djelo kao što je djelo Ernsta Jüngera. Dapače, ovaj je roman, kao i mnoga druga, brojna djela ovog autora, koja na žalost još uvijek nemamo dostupna u njihovom bogatstvu i širini na našem jeziku, zadobio svoju punu vrijednost i bogatstvo tek prolaskom vremena fašizma, mogućnošću čitanja i doživljavanja u jednom širem i dubljem ključu, koji je ključ ljudskoga postojanja, iskustva egzistencije općenito, ne samo jednog njegovog konkretnog povijesnog segmenta.

Biografske činjenice iz neobično dugoga i plodnoga života ovoga autora (Jünger je, rođen 1895. a preminuo 1998., doživio visoku starost od 103 godine), iznimno su bogate iskustvima i djelovanjem. Već kao srednjoškolac pobjegao je u Legiju stranaca, u I. svjetskom ratu bio je dobrovoljac, sudionik mnogih bitaka, među rijetkima koji su četiri godine rata uspjeli preživjeti na prvoj liniji fronte, zbog čega je odlikovan najvišim vojnim odlikovanjima pruske vojske. Posljedica toga iskustva je roman „U čeličnim olujama“, nastao na temelju dnevničkih bilješki vođenih tijekom I. svjetskog rata. Kao izrazito mlad čovjek koji je svjedočio intenzivnom ratnom iskustvu pisao je o tom iskustvu sa zgroženosti, ali ne uvijek i sa osudom, veličajući u njemu ono snažno i inicijacijsko što muškarac nije u stanju dosegnuti kroz mirnodopski život. Ta se je vizura poklapala, ranih dvadesetih godina prošloga stoljeća, sa raspoloženjem njemačkoga društva nakon poraza u Prvom svjetskom ratu. Jünger je tada zagovarao mišljenje da se poslijeratna Njemačka može riješiti srama od poraza samo obnovom vlastite militarističke tradicije, mišljenjem koje će ubrzo sasvim napustiti. No u to je doba njegov književni glas postao vodećim u sklopu tadašnje „konzervativne revolucije“ desnih, antiliberalnih snaga, koje su žudjele za jakim tradicionalnim vodstvom. Godine 1932. Jünger objavljuje teorijski traktat „Radnik“, u kojemu je pokušao opisati kako će izgledati društvo u nadolazećem dobu masa i strojeva. To je posljednji njegov spis koji odražava ekstremna mišljenja. Međutim, njegova se stajališta nisu poklapala sa onima nove njemačke, nacionalsocijalističke politike i vlasti, i unatoč visokim vojnim odlikovanjima i ugledu, Jünger se nikada nije priključio nacističkoj partiji, kao što je odbio njihovu ponudu da stane na čelo nove njemačke književne akademije. Njegova je politika bila politika pasivne opozicije, koju je zvao „unutarnja emigracija“. Za roman „Na mramornim liticama“, govorio je da ga je napisao kao reakciju na Kristalnu noć, antižidovski pogrom koji se dogodio u studenom 1938. godine.

Pred sam izlazak „Na mramornim listicama“, u kolovozu 1939., Jünger je pozvan da se kao kapetan pridruži Wehrmachtovim jedinicama, koje će iz pozadine prisustvovati okupaciji Francuske. Kasnije će. 1941. godine, biti prebačen u štab njemačkih okupacijskih snaga u Parizu, gdje se priključuje skupini disidentskih intelektualaca i časnika koji planiraju i poduzimaju neuspio atentat na Hitlera. Iz tog perioda ostali su vrijedni dnevnički zapisi objavljeni pod nazivom „Vrtovi i ceste“, koji odražavaju njegove posve antinacističke stavove, i koji su ostali, kako je zapisala Hannah Arendt, „kao možda najbolji i najčasniji dokaz strahovitih poteškoća individualnih borbi u održanju intaktnim samoga sebe i vlastitih standarada istine i moralnosti u svijetu u kojemu su istina i moralnost izgubile sav vidljivi izraz.“

Unatoč razočaranju u mogućnost kolektivnog aktivizma, Ernst Jünger ipak polaže nade u odgovornost pojedinca pri buđenju svijesti šire zajednice. Iako je jedva izbjegao smrtnoj osudi zbog pokušaja atentata na Hitlera, zbog čega je i otpušten iz Wehrmachta, Jünger je nakon rata bio izvrgnut brojnim optužbama. No on nastavlja djelovati kao plodonosan autor dugi niz godina. Već 1946. objavljuje politički traktat „Mir“, 1949. alegorični roman „Heliopolis“, 1959. roman, antiutopiju „Staklene pčele“, povodom kojega je prepoznat kao „izvidnik i prorok koji beskompromisno naviješta propast svih totalitarnih utopija koje sile ljudske mase terorom kao opravdanim izgovorom u ime apsolutne istine.“

Godine 1950. objavljuje esej „Preko crte“, posvećen Martinu Heideggeru za njegov 60. rođendan, 1951. objavljuje poznati esej „Odlazak u šumu“, 1953. „Gordijski čvor“, 1959. „Godine okupacije“, 1960. „Svjetska država“, 1977. roman „Eumeswill“. Godine 1980. izlazi prvi dio dnevničkih zapisa „Sedamdesete raznesene vjetrom“, zapisa koji se smatraju jednim od vrhunaca dnevničke literature u Europi nakon Drugog svjetskog rata, a godine 1990. objavljuje esej „Škare“.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba