U svim takmičenjima se na kraju proglašava najbolji, pobjednik. On je slavljen, on je slavodobitnik. Obično se pokoji kompliment udijeli drugoplasiranom i trećeplasiranom. I to je to. Ostala imena ubrzo padnu u zaborav. Tako je svugdje u svijetu, skoro pa svugdje. U Americi je nešto drugačije. Najbolji, pobjednik, uzima sve – the winner takes it all. Njega pripada sva slava i nagrada. Svi ostali su gubitnici, pa i drugoplasirani (second place=first looser) i onaj odmah iza njega (third place=second looser), pa tako redom. Gubitnici sve sami, all loosers.

Gubitnici, all losers, su i stranke ljevice na ovim izborima. Skoro da se ne vide. Nigdje ih na pobjedničkom tronu, ni onom državnom, ni entiteskom, ni kantonalnom. Poražene su na svim frontovima, razjedinjene doživjele su debakl. Neko će reći, pa osvojit će pokoje mjesto u predstavničkim tijelima. Vjerovatno će biti tako, ali u političkoj areni i izbornoj utakmici peto, šesto ili deseto mjesto ne znači ništa. U izborime ne vrijedi Kubertenov olimpijski moto da je važno učestvovati. Tu se samo pobjeda računa. Pobjednik dobija sve, svu vlast, the winnar takes it all.

A pobjednici su opet, kao u mnogim poratnim izborima, stranke s nacionalnim predznakom, stranke koje su stado sunarodnjaka u jedan tor sabile. Jedan tor, samo za njih. Tor u kojem za druge i drugačije mjesta nema.

Štap kojim su stranke svoje ovce na okup dovele je jednostavan, a učinkovit. Njime se maše i usput preplašenim tonom zavija: ‘Oni drugi hoće nama vladati, hoće nas majorizirati, hoće nelojalne koalicije s dušmanima našim praviti kako bi nama naudili, kako bi nas satrli, žive pojeli.’ I narod ko narod, odmah zaboravi svoju sirotinju i mizeriju, pa se šćućuri oko pastira gnjevnog i štapa njegovog, vjerujući da ih samo on od vukova i napasti svekolike može spasiti. Zaboravi on i djecu svoju i budućnost njihovu. Sve u ruke pastiru preda, život svoj i život njihov. I glas na izborima. Pa onda postizborno zašuti na četiri godine. A oni, pastiri, muzu, muzu i musti će. Jer, pobjednik na to ima pravo. Pobjednik uzima sve. Winner takes it all!

Narod pastirima vjeruje. I vjerovat će sve do narednih izbora, pa opet tako. I poslušno će za njima ići. Poslušno i bez pogovora, bez protesta ikakvog. Nema protesta. Nema ga, a pola je miliona nezaposlenih, pola miliona studenata koje besposlenost sljeduje, pola je miliona penzionera s primanjima od par stotina maraka za cijelu porodicu? Posebno me čudi da nema protesta od strane pola miliona zaposlenih u privatnom sektoru, ljuto tlačenih i izrabljivanih, da se shvatimo.

Teško je za povjerovati, meni skoro nemoguće, da nezadovoljstva i protesta nema. Tražim objašnjenje za šutnju i muk četverogodišnji predizborni i onaj koji će trajati do narednih izbora. To nije zbog obeshrabrenosti, razočaranosti i apatije, te faktore mogu uzeti kao razlog pasivnosti starijih sugrađana, recimo onih iznad 60 godina. Ali mladi, oni od 20 ili 30 godina, šta je s njima? Zar je njima tako dobro da ni svoju, a ni tuđu muku ne vide? Pa zaposleni, oni u privatnom sektoru, čiju krv i znoj na slamčicu crpe poslodavci, a za uzvrat im ne pružaju ni trunku socijalne sigurnosti kada su otpušteni, bolesni ili invalidni? Zar ni oni, to roblje moderno, ne vide da su dovedeni u beznađe, zar nemaju osjećaja za beznađe djece svoje? Zaposleni u javnom sektoru, što oni šute? Zar ne vide da sutra mogu biti na ulici čim onima ‘odozgo’ zatreba slobodno radno mjesto za nekoga ko ima jaču vezu, zar ne vide da budžet samo što nije presahnuo, sav budžet, onaj za školstvo, zdravstvo, kulturu, sport, pa i za policiju i administraciju? Zar niko, skoro pa niko, ne vidi da zemlja nema vođe ni domaćina koji će je odgovorno i s ljubavlju za kuću i sve njene ukućane, povesti ka boljim danima?

Zar je od 2.800.000 punoljetnih građana ove države čak 2.799.000 nezainteresovano za sopstvenu sudbinu, pa samo šačica od par stotina, uglavnom penzionera, ponekada na nekom trgu glas vapaja za promjenama uputi? Za mene ta milionska masa nije vrijedna ničega boljeg kada u ključnom trenutku, na dan izbora, ne zatraži i ne zaokruži ništa bolje. A možda im i ne treba ništa bolje jer im je i ovako dobro. Nekima sasma dobro. Samo tako ja mogu razumjeti nezainteresovanost za suštinske promjene u vlasti, nezainteresovanost za vlastitu bolju budućnost.

Kako dobro, šta dobro, upitaće se neko i ponuditi mi podatke o broju narodnih kuhinja, pretraženih kontejnera i prosjaka na ulici. Ja tu mogu da pomišljam samo na dvije stvari: da im je dobro ili da ih njihovo dobro ne zanima. Ja sebi, samo tako mogu naći objašnjenje za izbornu reprizu, za ponovno zaokruživanje istih pastira, s istim štapom u ruci. I sve tako evo već preko četvrt stoljeća.

Velika većina ovih što izađoše iz glasačkih kabina, ukazala se s osmijehom na licu. Imaju ga i danas, par dana nakon izbora, imat će ga i sutra i prekosutra. Stada su zadovoljna, dobila su ono što su tražila prije dvadesetpet godina, na prvim ‘demokratskim’ izborima, a evo i prije par dana, kada su ponovo glasali. Dobili su ‘svoju’ vlast, vladare koji se istom, njihovom, bogu mole. Dobili su vođe koji ka istom cilju streme: cilju da je drugih i drugačijih što manje u dvorištu i ataru istom. To je projekat, čini mi se, kojeg masa podržava, projekat kojem podređuje svako drugo dobro, svoje dobro i dobro svoje djece. I zato biraju kako su davno i nedavno birali. Ne žele smjene onih kojima decenijama daju povjerenje i mandat da im dugo snivane snove ostvare. Najvažnije. Da ih povedu putem gdje im drugi i drugačiji neće biti smetnja za bolju budućnost. Gdje će sami, pa još k tome, sami na svome, moći zakoračiti u bolje sutra.

A ni ne slute da, kada im se taj najvažniji san ostvari, budućnosti vjerovatno više neće imati. Ni oni, ni djeca im u koju se kunu i za koju sve ovo navodno čine. Budućnost će, bojim se, tada postojati samo za one kojima su podarili glas na izborima, za malobrojne krvopije i tlačitelje vlastite, za šačicu onih koji u ime istog boga sasma drugog boga slave. Koji se jedino novcu i bogatstvu klanjaju.

Tako mi se ovi izbori pokazuju, bar meni. Iskreno, volio bih da sam u krivu, da me neko ubijedi da su sasma drugi razlozi po srijedi, da puk bosanski vidi sve jasno oko sebe, pa se priprema da slijedećih izbora glasa za nove stranke, one s programima demokratske, sekularne, cjelovite i nezavisne, evropske nam države. Za stranke gdje pastiri ne mašu štapom i ne straše stado komšijama-vukovima krvoločnim. Za stranke čiji će pastiri kazivati da je susjed iz istog sela, kako god dalek i različit, bliži od košulje, da ga kao rod treba gledati i činiti mu sve ono što bismo željeli da on nama čini.

Volio bih da me neko ubijedi da su ovi upravo završeni izbori tek jedan korak ka tome, ka nečem većem. Nečem velikom i svijetlom za sve nas.

Autor: Branislav A. Mikulić