Svakog utorka u rubrici Bosanski bukvar abecednim redom opisujemo po jedan od ključnih društveno-političkih pojmova postdejtonskog bosanskohercegovačkog života. Prvo slovo bilo je A kao Adeze. Drugo slovo bilo je B kao Bosna.

Pridjev „civilizacijski“ označava ono što se odnosi na civilizaciju, a „civilizacija“ je, da navedemo natuknicu s Hrvatskog jezičnog portala organiziranog oko rječničke baze biblioteke Novi Liber,

„1. ukupnost kulturnih i materijalnih dostignuća jednog naroda ili grupe naroda u nekom vremenu i na nekom prostoru [zapadna civilizacija; judeokršćanska civilizacija]

2. razina društvenog, ekonomskog, tehničkog, političkog i kulturnog razvoja ljudskoga društva ili njegovih dijelova u nekom razdoblju [primitivna civilizacija; antička civilizacija; moderna civilizacija]

3. pojam društva koje je steklo visoku razinu kulture, stabilnosti, političke tolerancije i životnog standarda; uljudba, opr. primitivizam, barbarstvo“

U Bosni i Hercegovini riječ „civilizacija“, njezina izvedenica „civilizacijski“ i sintagma „civilizacijske vrijednosti“ upotrebljava se najčešće kao psovka usmjerena prema onima koje određena zajednica ili klan proglašava necivilizanima i nebaštinicima civilizacijskih vrijednosti. Pri tome klan koji upućuje psovku, naravno, sebe uzdiže na pijedestal vrhunaravne civiliziranosti i nosioca civilizacijskih vrijednosti. Time se onoga drugoga želi lagano delegitimirati i diskvalificirati kao neciviliziranog, dakle manje vrijednog.

Gađanje „civilizacijskim vrijednostima“ jedno je od standardnih oružja borbe bosansko-hercegovačkih etnopolitika i etno-nacionalizama, bili ti nacionalizmi klerikalni ili građanski. Samo se ne kaže uvijek na koju se civilizaciju misli i koje značenje pojma civilizacije se uzima. Kojom civilizacijom se dičimo kad se busamo u svoja civilizirana prsa (zapadnom, judeokršćanskom, islamskom...)? Je li kada kažemo da smo mi civilizacija, a oni nisu, mislimo na to da smo mi recimo moderna, a oni recimo primitivna civilizacija? Jesmo li mi, mećimo, „evropska civilizacija“ a oni „azijska“, što god to značilo?

Ili se oni što se hvale civilizacijskim vrijednostima hoće zapravo pohvaliti da su napravili društvo „koje je steklo visoku razinu kulture, stabilnosti, političke tolerancije i životnog standarda“? Dabogda se imaju čime pohvaliti.

Mnogi pojedinci koji godinama predano rade na tome da se snizi nivo političke tolerancije, kulture, stabilnosti i životnog standarda rado se pozivaju na „civilizacijske vrijednosti“ čiji su tobože nosioci. Na to se pozivaju i mnoge osobe iz javnog života naše zemlje za koje s pravom i uz mnoštvo materijalnih dokaza možemo nazvati primitivcima koji bi nas rado vidjeli u plemenskom barbarstvu. Floskula o „civilizacijskim vrijednostima“ tako često služi da se na fin način poruči kako je jedan plemenski barbarizam bolji od drugog.

Armija BiH i on lično borili su se za civilizacijske vrijednosti, reći će član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, ratni šef Centra službi bezbjednosti Zenica u vrijeme kad je Muzička škola u tom gradu služila kao logor i mučilište za stotine Džaferovićevih nesunarodnjaka, a za što on nije mogao ne znati. Znaju se ljudima koji se predano bore za civilizacijske vrijednosti omaknuti tako neke sitnice, događa se.

Visoki funkcioneri Republike Srpske, poput Željke Cvijanović ili Milorada Dodika, rado su isticali svoje zadovoljstvo što je Republika Srpska dio civilizacijske antifašističke vrijednosti. Jašta. Samo je malo zeza Haški sud, koji mora da je onda fašistički. Napredne civilizacijske vrijednosti po vlastitom priznanju baštini i HDZ Dragana Čovića. Mašala, neka civilizacije i napretka. A Željko Komšić će pak za dotične reći kako „oni nemaju problem sa nama nego sa evropskim i civilizacijskim vrijednostima“. On je, kao, utjelovljenje tih nekih najviših vrijednosti. Blago nama.

Pored opisanog razbacivanja i dalekometnog gađanja koje dolaze od nosilaca političkog života i njihovog aktivističkog miljea, zanimljiv je još jedan povezan fenomen. Po mojim empirijskim uvidima, značajan dio pripadnika svakog od bh. naroda stvarno vjeruje da je njegov narod bolji, civiliziraniji i kulturniji od drugih. Da bi ta vjera bila čvršća, za promatranje drugih koriste se posebne naočale koje filtriraju sve stvari i pojave koje se ne uklapaju u taj narativ, a koje omogućuju da pojedinac kod drugih vidi točno ono što narativu i predrasudama odgovara (i što tipično ne vidi kod svojih, kao što živi sisavac rijetko primjećuje zrak koji diše). Odatle toliki animozitet, potcjenjivački odnos i pogled s visoka koji, primjerice, u Sarajevu vlada prema zapadnoj i sjeverozapadnoj Hercegovini, a u zapadnoj i sjeveropazadnoj Hercegovini prema Sarajevu. Mogućnosti konstruktivnog dijaloga su ograničene jer je ljude teško natjerati da ravnopravno i s uvažavanjem pričaju s onima koje smatraju civilizacijski i svakako drugo nižima od sebe.

Franjo Šarčević, Prometej.ba