U rubrici Bosanski bukvar abecednim redom opisujemo po jedan od ključnih društveno-političkih pojmova postdejtonskog bosanskohercegovačkog života. Došli smo do slova J.

Nije bilo davno kada je vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić pred Hrvatima u Sesvetama, mahom podrijetlom iz BiH, s vrhuškom bosanskohercegovačkog HDZ-a u prvim redovima, svojim riječima ponavljao propagandnu nacionalnu političku priču o jedinstvu i zbijanju redova. I ne samo to: kardinal je tu priču bio poškropio i autoritetom sedam smrtnih grijeha. Prvi i najveći od tih grijeha je oholost, a upravo je taj grijeh kardinal naveo kao glavni uzrok nacionalnog nejedinstva. Tako dakle, prestanite da se oholite, popravite svoj moralni habitus i uđite u toplinu stada koje čuva jedna stranka i jedan vođa.

Ovaj primjer, premda veoma znakovit zbog konteksta i zbog (zlo)upotrebe teološkog govora u svrhu legitimacije jednog političko-propagandnog cilja, nije nimalo usamljen. Homogenizacija svakog od konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini oko „stožernih stranaka“ i njezinih vođa, a u najširem slučaju i smislu – oko zajedničkog nacionalnog cilja, pri čemu je taj zajednički cilj ono što odgovarajuća stožerna stranka takvim definira, provodi se planski i programatski od prvih demokratskih izbora u BiH, i to svim raspoloživim sredstima koje ideološki aparat ima na raspolaganju – medijima, vjerskim zajednicama, akademskom zajednicom. Ta pojava često i lako dobiva obrise onoga što smo opisali pod slovom F ovog bukvara. Onim pojedincima i organizacijama koje na to ne pristaju, namijenjena je etiketa izdajnika, izroda kome narod, njegova historija i mitologija nisu svetinja nad svetinjama.

Floskula o nacionalnom jedinstvu jedna je od onih mantri kojoj rok trajanja ne ističe ma koliko da se upotrebljavala. Njome političari obećavaju svom narodu zaštitu od drugih, od uvijek prijeteće ugroženosti i opasnosti neopstanka. Narod zaveden navijačkim strastima i opijen fantazijom jedinstva u kojoj mu je, uvjerava ga se, sreća i snaga, manje će se pitati šta su njegovi nacionalni zaštitnici učinili da ga zaštite od sebe samih, odnosno od onog najgoreg među njima.

Kao i svaka druga ideologija, tako i ideologija nacionalnog jedinstva želi da se predstavi prirodnim stanjem stvari, nečim logičnim, normalnim. Time se onemogućuje propitivanje njezinih osnova i njezinih nosilaca. A ključno pitanje bilo bi: ako već pretpostavimo da je (etnonacionalno) jedinstvo nužno i spasonosno, zašto se mora sprovoditi oko baš te političke strukture ili nakupine, zašto se mora ići u jedinstvo s njom, umjesto da ona ide u jedinstvo oko nekog drugog? Je li zato što se ona prva toga sjetila i preuzela monopol nad tumačenjem nacionalnog interesa?

Nikada ne treba podcijeniti sposobnost manipulatora da pomoću straha upravljaju masama. Zato je izvjesno da će roba zvana nacionalno jedinstvo još dugo nalaziti svoje kupce. A nacionalna homogenizacija, ponegdje i ponekada prikrivena formalnim političkim pluralizmom, nažalost je završen proces, što se najbolje vidi po jedinstvu oko „temeljnih istina“, tj. konstituirajućih laži, historijskih i drugih, svakog od nacionalnih identiteta. Ostalo je još da se, u konačnim međusobnim ogledima, vidi tko je jači i tko će ugrabiti više.

Franjo Šarčević, Prometej.ba