Objavljujemo u nastavcima rad 'Još neki aspekti formiranja bosanske mitologije' dr. sci. Jasenka Karovića. Prvi dio: Mitovi i ideologije kao sredstvo destrukcije

*

Svaki pokušaj da se otkrije ključ za moguće razumijevanje dezavuiranih bosanskih društvenih odnosa će morati uspostaviti jasnu teorijsku distinkciju između politike i pseudo-religijskih matrica. Dominantna forma društvenog općenja je sadržana u različitim oblicima populističkih naracija koje obilno i svakodnevno u društveni javni prostor isporučuju političke oligarhije. U dubini tih populističkih poruka ukodirane su latentne ali i otvorene religijske poruke ciljane i usmjerene na konkretne konfesionalne participante. Te poruke imaju temeljnu zadaću daljnje homogenizacije kao i održanje njenog dostignutog stepena kao prioritetnu političku zadaću. Ova kampanja se odvija permanentno i to na sve eksplicitne, otvorene načine ali i na onom subliminalnom nivou. Ta konfesionalna persuazija ima jednostavan cilj a on se sastoji u što dužem zadržavanju poluga vlasti u posjedu aktuelne političke tj. etničke oligarhije uz argumentaciju očuvanja tzv. nacionalnih, odnosno etničkih interesa. Pri tome se potpuno amaterski i ignorantski nanosi ogromna šteta unošenjem čisto terminološke konfuzije zamjenom značenja pojmova nacija i etnicitet. Naime, kao što je jasno svakoj elementarno obrazovanoj individui, nacija je samo jedna – to je ona bosanska. U daljoj razgradnji temeljnih aksioloških pretpostavki društvenog racionaliteta ovi zagovornici nove konfesionalne demokracije svjesno žrtvuju sve moguće razloge i moduse integralnog društvenog, socijalnog i ekonomskog razvoja, sve progresivne, kreativne i konstruktivne ideje se svjesno dezavuiraju a društvo osuđuje na trajnu stagnaciju i propadanje. Umjesto ideja razvoja i integracija afirmiraju se dogme, predrasude, međuetničko i međukonfesionalno nepovjerenje i animoziteti što konvenira općoj stagnaciji i zanemarivanju vitalnih grana privrede pa na pozornicu suvereno stupaju najcrnji kriminal, svakodnevna korupcija i najširi zamislivi diverzitet zločina. Takvo opskurno ozračje savršen je ambijent za eskaliranje veoma opasnih i anakronih tendencija koje u razvijenim, zapadnim državama nepovratno pripadaju prošlosti a koje u našoj aktuelnoj multietničkoj i multikonfesionalnoj stvarnosti neograničeno metastaziraju i kao takve imaju izrazito destruktivan potencijal.

Opasnost od ozbiljne ponovne međuetničke destabilizacije posebno se multiplicira obzirom na zapanjujući i šokirajući izostanak ustavne deklaracije o sekularnosti države. Država koja ima tako složenu strukturu kao i toliko glasnu, agresivnu i nasrtljivu konfesionalnu prisutnost, neizostavno, kao minimalan preduslov, kao conditio sine qua non, kao razliku između života i smrti, morala bi u Ustavu imati izričitu sekularnu preambulu. Posmatrajući aktuelnu društvenu zbilju, prožetu i impregniranu religijskom mitologijom, lako se uočava, hic and nunc, da ona svojom agresivnom prisutnošću zapravo supstituira, istiskuje i isključuje sve druge moduse njenog kritičkog i racionalnog promišljanja. Na dominantnu prisutnost ovog anakronog segmenta društvene svijesti može ukazati, odnosno alarmirati, egzaktno kompariranje primjerice, empirijskih podataka o sramotno skromnoj dužini novoizgrađenih auto-puteva, škola, bolnica, biblioteka i, na drugoj strani, zapanjujućem, megalomanskom, ogromnom broju novoizgrađenih vjerskih objekata. Broj ovih posljednjih se izražava u stotinama a oni se i dalje planiraju i grade sa neviđenim entuzijazmom. Saobraćajnu komunikaciju, kao temeljnu pretpostavku svakog mogućeg razvoja države, je u potpunosti supstituirala religiozna infrastruktura i „duhovna“ komunikacija. To nekontrolirano i raspojasano religiozno neimarstvo kao i niz drugih etioloških pokazatelja otkrivaju paradoksalnu i ironičnu činjenicu da je danas u Bosni religija najuspješnija društvena ali i privredna djelatnost. Ona objektivno ima status apsolutne, svemoguće, neizbježne panaceje.

Ona je uspješna u svim svojim oblicima uključujući i one prizemne praznovjerne forme kao što je liječenje svetim knjigama, preko veoma izdašnog participiranja u trošenju budžetskih sredstava do onih oficijelnih, viših formi, sadržanih u sasvim evidentnim i direktnim uticajima klera i vjerskih zajednica na državničke poslove, rad zakonodavne i izvršne vlasti i donošenje strateških političkih odluka. Poslanici u Parlamentu su svjedoci i akteri parlamentarne burleske jer gledaju kako mnogi zakoni ne mogu biti usvojeni jer se sa tim ne slažu vjerske zajednice. Koliko je politički prostor kontaminiran pokazuje primjer utemeljenja tzv. vojnih kapelana koji su u vojnim strukturama države instalirali prava paralelna ministarstva kao konkurenciju državnim ministarstvima. [1] A da ćemo u takvom vjerskom ambijentu živjeti još decenijama garantiraju nam bremeniti školski programi osnovnih i srednjih škola, dječijih vrtića, univerziteta, mezdžidi i priručne kapelice u kasarnama, sportskim objektima, zatvorima i svuda gdje dopire zaprepašteni pogled neupućenog posmatrača. Očigledna je bukvalna, doslovna i potpuna impregniranost društvenog, političkog i kulturnog života religijskim obligacijama.

Neodoljiva je asocijacija na Orwelovog Velikog brata ali u bosanskom modalitetu utemeljenom na nekom obliku duhovne, metafizičke autocenzure a ne na tehnicizmu orwelovskog savremenog doba. Ta faktografija neminovno otvara upitnost da li je toliki uticaj religije u jednoj malenoj, ekstremno multikonfesionalnoj, multikulturnoj i multietničkoj sredini najsretniji model političkog ustrojstva. Svakako da bi racionalniji bio onaj model koji će apstrahirati, harmonizirati, neutralizirati, relativizirati i minimizirati religijske i etničke distinkcije. Naime, sociolozima kulture je poznato da kulturne specifičnosti nisu zadate, vječite kategorije, one se mijenjaju u skladu sa vremenom, one su naučene, stečene, dakle, one su historijski, čak geografski ovisne, što znači – one su relativne. Istovremeno, one su osnovni i jedini sadržaj tzv. etničke karakterologije jer druge praktično i ne postoje budući da bosanske biološke, tj. rasne razlike između tzv. etniciteta i njihovih kultura, nisu niti registrirane niti su moguće. Svaki pokušaj utemeljenja etničke kraniognomike bi na bosanskom prostoru doživio potpuni poraz. Dakle, šta bi preostalo upornom i malicioznom nacističkom analitičaru, (koji nije samo hipotetičan), koji bi uporno insistirao na pronalaženju etničkih razlika kao modusu operandi za vještačko održavanje društvene diferencijacije sa perverznim ciljem kreiranja etničkih napetosti koje bi želio instalirati i realizirati iz čistih geopolitičkih motivacija? Naravno, preostaje mu da zaključi kako sve tobožnje etničke razlike mogu poticati isključivo iz tzv. kulturnih razlika a one u najvećoj mogućoj mjeri proizilaze, odnosno, bivaju generirane iz religioznog, vjerničkog diskursa, konkretno, iz konfesionalnih naracija produciranih i distribuiranih od strane klera.

Naravno da, i ovog puta, iza velikih priča o ugroženosti vlastite konfesije stoje prozaični geopolitički ciljevi. Konfesionalni autoriteti, gospodari esencije, uprkos ekumenskom poziranju, zapravo svakodnevno produciraju specifikume koji imaju stratešku zadaću da instaliraju i permanentno proširuju što veći prazni međuprostor između vjerskih skupina i tako unaprijed demontiraju svaki mogući modus zajedničkog života. Oni uporno generiraju, induciraju i emaniraju lažno mišljenje da su razlike među etnicitetima, utemeljene na konfesijskim specifičnostima, zapravo a priorne, prirodne i ireverzibilne te da se zato etniciteti moraju politički, kulturno i teritorijalno separirati. Oni čak i označavaju „svoje“ teritorije naglašavajući vlastitu dominaciju ali i činjenicu da su „oni drugi“, tu nepoželjni. Oni svojem pokornom i anestetiziranom stadu obećavaju i garantiraju svojevrsne arkadije u budućim etno-konfesionalnim getima.

Radni naziv za ovaj privremeni interregnum je ona jako popularizirana politička forma koogzistencije, tj. života „jednih pored drugih“. Dakle, ne pledira se više za normalan, tipično bosanski, spontan, integriran i prirodan život jednih sa drugima, nego se instaliraju separirane, neovisne i najzad, suprotstavljene egzistencije etniciteta koje još uvijek koegzistiraju kao susjedne autonomije a koje zapravo nestrpljivo i željno iščekuju finalnu dezintegraciju svih preostalih državno-pravnih formi koje se eto, još nekako drže zahvaljujući svojim stoljetnim ali već umornim valencijama. Pukotine u nekada homogenom bosanskom socijalnom tkivu, koje je zaista, u prethodnom političkom sistemu, objektivno i autentično egzistiralo na potentnom bogatstvu razlika, se sada zovu „dvije škole pod jednim krovom“, takođe ih prepoznajemo kroz zahtjeve za posebnim etničkim televizijama ili kroz raspodjelu i krčmljenje državničkih kompetencija, ministarstava, javnih preduzeća i ustanova po etničkom principu. Danas u Bosni, kao jedini mogući oblik „zajedničkog“ života egzistiraju potpuno separirani etničko-konfesionalni kolektiviteti koji vode izrazito autonomne i neovisne paralelne živote bez previše međusobne interakcije. Ove socijalne morbiditete zapravo treba tretirati samo kao prelaznu fazu i katalizator priželjkivane i uplanirane finalne disolucije još uvijek snažnih integrirajućih državnih prerogativa nakon čijeg će raspada uslijediti secesija i potonja integracija sa susjednim državama. Ovoj opskurnoj raboti asistiraju i organsku i ključnu energiju i zamah daju upravo vjerske zajednice sa svojim ispolitiziranim teokracijama koje stoje u manje-više otvorenom konkubinatu sa politikom.

Apsolutizacija konfesionalnog segmenta ljudskog društvenog života uslovila je jedan logički perverzni obrat koji je omogućio da cjelokupno ogromno područje ljudske kulture dođe u podređeni, ovisni položaj o samo jednom njenom segmentu, u ovisnost o jednom atavističkom reliktu iz davne ljudske predhistorije, dakle o religiji. Religija je u Bosni proizvela veliku, smišljenu i perfidnu podvalu tako što se lažno predstavila i nametljivo pojavila kao samozvani i jedini kompetentni branitelj etničkog identiteta. Ona je, sa svojim anakroničnim obredima i ritualima, animističkim principima, dehumanizirajućom logikom i spoznajnim glaukomom zagospodarila cjelokupnim područjem ljudske kulture uspijevajući se nametnuti kao vrhunski arbitar u područjima na koja, u jednom uređenom, zdravom i sekularnom ambijentu, nikako ne bi smjela uticati. Sankcije za takvo nelegalno i nelegitimno istrčavanje u nedopuštene i neprimjerene prostore političkog života u svakoj civiliziranoj sredini bi bile veoma teške i ozbiljne. Takođe, religija otvoreno pokušava uzurpirati cjelokupni prostor kulture. Ona hoće nametnuti i aplicirati religioznu vizuru na kulturu uopće tako što snažno preotima cjelokupni njezin prostor i čak kompetencije nekih posebnih nauka pa je tako pokušala supstituirati i pravne nauke. Ukupno savremeno ljudsko znanje drži da je religija samo jedan maleni kulturni segment koji se kroz sve one lomače na kojima su gorjeli radoznali znanstvenici i njihove knjige kao i kroz odapete strijele koje su tražile srce drskih književnika, izrodio i hipertrofirao u surovu gospodaricu kojoj više nije ideal afirmacija čovjeka i njegovih humanih, generičkih potencijala nego obožavanje vertikalnog autoriteta čija je temeljna odrednica ona nebuloza koju nazivamo – apsolutom. Minuciozan povjesničar će lako ustanoviti permanentni, ponekad latentni a često krvavi sukob kulture i religije kojeg možemo pratiti u svim epohama. Ljudska historija se zapravo može posmatrati kao permanentni i brutalni sukob kulture i religije gdje kulturu vidimo kao humani, renesansni pokušaj emancipacije od dogme koja historiju hoće zaustaviti i tako petrificirati zatečene društvene, i prije svega ekonomske odnose. Religija uvijek konvenira interesima aktuelne oligarhije, one ekonomske elite koja po svaku cijenu hoće održati društveni status quo. Vjerski sukobi uvijek imaju duboku ekonomsku intendiranost.

Međutim, savremena epistemološka situacija je pozicionirana na principima pluralističke relativnosti pa joj je ne samo stran nego i komičan svaki koncept sinhronijskog apsoluta, naročito vertikalnog a upravo takva je percepcija svake religioznosti i svakog koncepta obožavanja, apoteoze i idolatrije. Savremenom je epistemologu dopušteno obožavati, recimo Nietzschea, koji je prvi otpočeo koncepcijski obračun sa „bogovima“, odnosno lažnim autoritetima, može se takođe klečati pred npr. Willardom van Orman Quienom, kao filozofom koji je kampanju destrukcije univerzalnog idioma i utemeljenja lingvističkog, odnosno, semantičkog, a to će reći i svakog epistemološkog relativiteta, otpočeo još pedesetih godina. Neki će drugi epistemolog, tj. ljubitelj znanja, radije odabrati da poljubi ruku Jacquesa Derridaa koji je prvi preformulirao esencijalističko čitanje i interpretiranje teksta i time otvorio ogromni prostor za teoriju recepcije, dakle za hermeneutičku slobodu poimanja teksta ali i cjelokupne stvarnosti, jer, izvan teksta zapravo ne postoji ništa drugo. Ovu drskost da sami, proizvoljno i relativistički, tumačite zbilju uprkos opasnim vertikalnim vjerskim obligacijama i koncepcijama o božijem porijeklu svijeta, biste mogli ljuto da platite u nekim drugim vremenima. Ipak, ja bih, primjerice, odabrao da indulgencije primim od Ernesta von Glasersfelda. On mi je, naime, otkrio da je ovaj svijet zapravo naša, ljudska konstrukcija te da dogma o objektivno egzistirajućoj zbilji čiju tajnu samo treba metafizički razotkriti te onda vječno živjeti sretno, jednostavno nema nikakvo uporište. Konstrukcija svijeta nije božije djelo, svijet je ljudska kreacija, moj svijet je jedan lični matrix i toj spoznaji nikakvi divinizirajući fundacionalizmi sa svojim tradicionalnim metafizikama ne mogu oduzeti relevantnost i plauzibilnost. Savremena epistemologija nam transparentno osvjetljava luksurioznu podvalu koju implicira drevni koncept demijurga kao monstruozni ali veoma uspješni konstrukt našeg kolektivnog super-ega.

Naravno da bi i Glasersfeld kao i ostali savremeni filozofi odbili svaki pokušaj vlastitog diviniziranja budući su duboko svjesni temeljne falibilnosti i temporalne relativnosti svojih otkrića, a umjesto da mi daju svetu hostiju, vjerujem da bi me radije pozvali na piće. Takve autoritete i „bogove“ priželjkujem, one sa kojima mogu razgovarati i čak možda popiti piće. To je savremeni momenat u kojem živi savremeni čovjek. Objektivno, danas zaista postoje spoznajni koncepti koji nas mogu osloboditi ropstva fundacionalizmu i strogoj metafizici kojoj je jedini cilj i smisao drevna zadaća da uspostave logocentrično kraljevstvo lažnih autoriteta u kojem je projektovana sudbina čovjeka ona robovska, u bosanskom slučaju ona kmetovska, feudalna. Elementarni preduslov da se dohvate takve spoznaje je sadržan u demontiranju i uklanjanju svih dogmi. Konkordat klera i politike je evidentiran još na samim počecima ljudske civilizacije a njihova perfidna interakcija se proteže sve do našeg doba i pojavljuje se kao najcrnji kreacionistički anakronizam. Kler je uvijek pristajao uz plutokraciju i političku elitu, to je prirodna i klasična parazitska simbioza. Zaista, od kuda je religija prodrla u naš politički diskurs? Primjer uticaja klera na mitologiju bosanskih Bošnjaka je posebno tragikomičan i ilustrativan za produkciju i mehanizme koji su kreirali bosansku tragediju.

Jasenko Karović

Sljedeće nedjelje: Formiranje bošnjačke mitologije

Pratite Prometej.ba na facebooku: www.facebook.com/prometej.ba


[1] http://www.slobodnaevropa.org/content/da_li_se_u_bih_gubi_sekularizam/24398960.html