Foto: Zlata Hodžić

U seriji intervjua predstavljamo likovne umjetnike mlađe generacije. Do sada su objavljeni: Haris Gusinac, Lamija Halilagić


Zdravo Denise! Za početak bih te zamolio da nam kažeš gdje i kada si rođen, i gdje sada živiš?

Pozdrav! Rođen sam u Travniku 1991. godine, ali sam porijeklom iz Bugojna, gdje sam i živio do svoje 19. godine. Trenutno živim i radim u Sarajevu, a svoj rad nastojim bazirati na području čitavog regiona.


Kada i kako si otkrio da imaš talent za likovnu umjetnost? Imaš li likovnih umjetnika u porodici?

Talent sam otkrio dok sam bio još vrlo mali, u predškolskom periodu. Uvijek sam volio da crtam, a kao dijete sam bio izrazito maštovit. Mislim da je i pop kultura devedesetih godina znatno na to uticala. Crtao sam sve moguće interpretacije fantastičnih stvorenja koje sam mogao gledati na televiziji. Jedino sam imao averziju prema motivima koji se kroz pedagošku praksu zadaju djeci u tom razvojnom periodu, na primjer prikazima kuće ili porodice. Sjećam se da sam tokom boravka u izbjeglištvu, u Njemačkoj, na psihološkoj evaluaciji za djecu u predškolskom razdoblju umjesto oca, kojeg mi je psihologinja zadala da nacrtam, nacrtao dinosaurusa.

U porodici, koliko sam ja svjestan, nemam umjetnika i mislim da sam bar u posljednjih nekoliko generacija ja prvi koji se odvažio da profesionalno djeluje u ovom polju.


Diplomirao si na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. U čemu ti je akademija kao umjetniku najviše pomogla?

Na Akademiji likovnih umjetnosti sam zapravo prvi put dobio profesionalni osvrt na svoje sposobnosti, a to je izrazito značajno. Postoje jednostavno stvari koje sami ne možete znati, a dobar profesor ili asistent je u stanju da vam skrene pažnju na njih. Pored toga, na akademiji sam naučio sve vještine koje danas koristim u svom radu krenuvši od crteža, grafike, slikanja pa sve do digitalnih medija. Mislim da je dugogodišnji boravak u takvoj sredini izrazito bitan za razvoj vizualnih umjetnika jer se svaki dan susreću sa praktičnim radom. Mi smo nekada znali imati po 4 i po sata crtanja i 3 sata slikanja u toku jednog dana. Nemoguće je da ne napredujete u takvim okolnostima. Na to bih samo nadodao da je poslije Akademije za umjetnika izrazito bitno da se usudi izaći iz okvira akademskih normi te da sebe i svoj rad otkrije po mjeri ličnih interesovanja.


Koji su ti omiljeni umjetnici, domaći i strani?

Francis Bacon, Max Ernst, Kathe Klowitz, David Hockney… i mnogi, mnogi drugi. Od naših umjetnika pronalazim da mi izrazito godi rad Vladimira Veličkovića i neponovljivog Ismeta Mujezinovića, međutim, gotovo sve nabrojano spada u umjetničke garde sada već prošlih vremena. Danas uživam u radu brojnih autora koje pratim na društvenim mrežama i generalno u okviru svog profesionalnog djelovanja. Kao slikarsku inspiraciju bih svakako izdvojio našu Maju Ružnić. Previše sam opsjednut svijetom umjetnosti da bi se moj odgovor mogao svesti samo na par imena. Naprosto svaki dan pažljivo posmatram i našu i internacionalnu scenu u iščekivanju da će nečiji rad nahraniti moje potrebe za vizualnom i duhovnom stimulacijom. Imam čak i malu, rastuću kolekciju umjetnina od svojih kolega i prijatelja. Trenutno broji oko 36 radova među kojim su djela Safeta Zeca, Jirija Anderlea, Amera Hadžića, Danisa Fejzića, Ivana Hrkaša, Marka Frančeševića, Josipa Mijića, Eldine Kožljak, Nande Agić itd.


Kako bi u kratkim crtama opisao svoju umjetnost?

Moja umjetnost je figurativna. Uvijek se publici obraća kroz neku vrstu portreta ili barem ljudskog obrisa te sa sasvim subjektivnog polazišta pokušava da analizira i interpretira poprilično složene društvene konstrukte. U posljednje vrijeme dolazim često do zaključka da vrlo specifične okolnosti u kojim smo odrasli u BiH u post-ratnom periodu uveliko doprinose mojoj potrebi za društveno angažovanom umjetnošću, makar taj angažman bio i popratnog karaktera. Kao društvo smo razvili neku aktivnu svijest o ljudima oko nas i učeni smo da budemo u svemu oprezni i više nego što trebamo biti. Pripravnost koja je u tom smislu usađena u nas dopušta nam da lako detektujemo društvene anomalije i oboljenja. Kao autor, o tome želim da govorim.

Uz taj, semantički dio moje umjetničke prakse, ja sam povrh svega vizualni umjetnik, likovni umjetnik, te je za mene umjetnost najčešće traženje novih vizualnih interpretacija na određene teme. Sam tehnički proces stvaranja novog umjetničkog djela je shodno tome sasvim dovoljan povod za rad.


Koji ti je najdraži rad što si uradio i zašto?

Mislim da je to rad koji sam uradio za vrijeme prvog lockdowna u 2020. godini. Radi se o seriji od 16 apstraktnih autoportreta, a razlog zbog kojeg mi je ta serija toliko draga je, prije svega, neočekivani iskorak koji sam uspio napraviti u svom procesu rada, a potom i suludi značaj koji sam tom radu pokušavao da usadim. Nekako sam tada uspio sebe ubijediti da je to rad koji bi mogao bit od velikog značaja u historijskom kontekstu. Da je taj psihološki portret, kojim se upravo ja bavim, svjedodžba kataklizmi i egzistencijalne krize koja se tada nazirala za čitavo čovječanstvo. Priznajem, pomalo fatalistički i preambiciozno, ali mislim da mi je to ubijeđenje pomagalo da se sam bolje nosim sa, za sviju nas, novim i neočekivanim životnim okolnostima. Naravno rad je na kraju bio samo dobar jer me je zaintrigirao i jer je uspio sa likovnog aspekta. Nikako nije bio velika ili zapravo bilo kakva značajna svjedodžba „smaku svijeta“.


Od čega trenutno živiš?

Trenutno živim isključivo od svog umjetničkog djelovanja i vodim se kao istaknuti samostalni umjetnik Kantona Sarajevo. Taj status me stavlja tehnički u radni odnos sa Kantonom, a ja u sklopu njega svoj hljeb zarađujem prodajom svojih djela, saradnjama, kao što je saradnja sa modnim brendom Plusminus Fashion i povremenim održavanjem kurseva, workshopa i predavanja. Nekada živim bolje a nekada lošije, ali sve u svemu sam zadovoljan svojim odabirom.


Imaš li svoje mjesto na internetu gdje ljudi mogu pratiti tvoj rad?

Naravno, moj rad se može pratiti najdosljednije na mojim facebook i instagram profilima pod @denisharacic. Za one koji uživaju u nešto opsežnijim bilješkama i osvrtima na moje izložbe tu je i web page www.denisharacic.com.


Imaš dosta iskustva sa izložbama. Koja ti je bila najbolja i zašto? Kako bi volio da ti izložbe izgledaju u budućnosti?

Najbolja izložba, kao i moje najveće dosadašnje dostignuće bila je izložba „Reject“ koju sam krajem prošle godine predstavio u Historijskom muzeju BiH, a koja ove godine putuje i u druge galerije i ustanove. Na njoj sam radio pune 2 godine, od čega sam jednako mnogo vremena utrošio i na pravljenje svih 50 radova i na aktivnu potragu za sredstvima kako bih čitav poduhvat uspio financirati.

Što se tiče drugog dijela pitanja, nemam jasnu predstavu kako moje buduće izložbe trebaju da izgledaju, ali sam donio čvrstu odluku da neću više nikada praviti izložbu bez zvuka. U posljednjih nekoliko godina otkrio sam koliko zvučne instalacije upotpunjuju nekada jako sterilan i umrtvljen izložbeni prostor. Namjenski izrađen sound-scape je odlična ekstenzija fizičkog rada, uslijed koje on doseže sasvim nove dimenzije i kao takav ostavlja potpuniji dojam na promatrača/slušatelja.


Za kraj nam ispričaj neku anegdotu iz svog umjetničkog života.

Prije ne toliko dugo vremena sam bio poprilično švorc a radio sam predano, a već i predugo, na realizaciji svoje izložbe. U takvim situacijama umjetnici često nemaju angažmana i javnih nastupa na duži period, a shodno tome i prodaja radova stagnira. Zbog toga sam, između ostalog, najavio seriju linoreza u kolaboraciji sa Plusminus Fashionom, te od gotovo posljednjih para kupio 20 papira kako bih počeo štampati par narudžbi koje sam na račun toga uspio dobiti. Proveo sam dan u ateljeu ali štampa jednostavno nije uspijevala. Nakon 4 uništena otiska otišao sam do obližnjeg kioska kako bih kupio kafu i malo razbistrio glavu. Poprilično sam siguran da je i dan bio nekako sumoran i oblačan. Kako sudbina to hoće, u tom trenutku sam naišao na jednog prijatelja, čovjeka kojeg ne viđam često, a kada se sretnemo obično razmijenimo nekoliko riječi i rastanemo se. Ništa više i ništa manje od kratkog i prijatnog susreta među drugovima. Bio je na skejtu i stao je da se pozdravimo te upraznimo naš uobičajeni small-talk, a ja se u svojoj muci nisam uspio suzdržati da ne spomenem propale napore tog dana. Na to je moj prijatelj, sasvim neočekivano, izvadio iz džepa novčanicu od 20 marka i utisnuo je u moju ruku. Dok sam uspio da procesuiram šta se dešava on je bukvalno skočio na skejt i pobjegao od mene pod izgovorom da žuri kući. Naravno, kao što mi je kasnije saopštio u poruci, radilo se o iskrenom pokušaju ovog čovjeka da na neki način uspije da unaprijedi moj dan, sasvim nesebično i kao što je sam priznao, sasvim spontanim i neočekivanim gestom. Mene je čitava ta situacija uspjela toliko dezorijentisati da sam zaista zaboravio na svoje tegobe, a u atelje sam se vratio smijući se. Novci mi u tom trenutku nisu ni bili toliko potrebni, ne sjećam se ni da li sam se u svom kratkom izlaganju opšte dotakao te teme, ali mi je taj momenat neočekivane humanosti očigledno trebao. Vratio mi je volju za radom. Dvije stvari su se nakon toga dogodile. Jedna je ta da sam do kraja večeri uspješno završio ostatak svoje štampe, a druga, koja mi je jako interesantna, je ta da od tog dana do danas u svom radu nisam naišao ni jednom na veće prepreke. Čitava stvar se postavila tako kao da mi je život htio saopštiti da je nekada dovoljan samo jedan tračak ljudskosti da se stane u kraj mjesecima akumuliranih problema. Iako praksa često kaže suprotno, ja volim vjerovati da je tako. Zbog toga pronalazim izrazitu vrijednost u ovom sasvim malom, ali vrlo bitnom, činu dobrote. Zanimljivo je koliko pokretačke snage može ležati u dobro tempiram, slučajnim susretima.

Razgovarao: Boris Lalić, Prometej.ba