Nastavak serijala priča "Bijela tajna" Dijale Hasanbegović:

1. Dolazak

„Snježo, koji je to put da mu peglaš crvenu košulju za školu?“, Davorov je otac bio osjetljiv na boje. Na cijelu dugu boja.

„Ovo je njegova sretna košulja, i uvijek mu bude dobra godina.“

„Curice kažu da mi ni roze boja ne stoji, a to su moje dvije najdraže majice!“, odgovorio je Davor visokim tonom prema ocu. „Pitaju me šta ću nositi kada porastem?!“

„A šta ćeš biti kada porasteš? Znaju li to?“, Snježa je pažljivo namještala kragnu.

„Ja želim biti učitelj!“

„E vidiš, učitelji najviše vole crvene boje!“

„Ma, mo'š mislit...“, promrmljao je otac.

„I to su najbolji učitelji!“, odvratila je Snježa mrmljajući.

Davor nije shvatao vezu boja i spolova. Crveni spektar mu je, dakako, bio najdraži, ali volio je sve boje. Osim crne i bijele. Uostalom, kaže učiteljica da to nisu boje, nego tonovi. Zašto bi živio boje u tonovima? E pa, onaj dan kad je shvatio da postoje tonovi kose. Crvenkasti, žućkasti, skoro sasvim crni ali drugačiji na suncu. Dječaci su imali tonove kose, vidio je to. Djevojčice su sanjale da kupe tonove u prodavaonici. Boje na glavama dječaka su mu se više sviđale. A onda, godinama kasnije, sviđala mu se i put dječaka.

Među svojim prijateljima, Davor je imao uglavnom djevojčice. Snježa je mislila da ga to čini osjećajnijim, pametnijim, i jednoga dana, izvrsnim učiteljem. Davorov otac, Vlado, mislio je da su to fantazije vezane uz dobar odnos s majkom. Pročitao je to u novinama. I čekao kad će neka od njegovih prijateljica postati njegova djevojka. To se nikad nije desilo.

Davor je bio najbolji u Učiteljskoj školi. Djeca su dolazila s dječijim problemima, a on im je objašnjavao da će ih imati i kad budu odrasli. Jednoga dana, kada je obukao svoju najdražu, ružičastu polo-majicu, dobio je posao u prestižnoj, privatnoj školi. Snježa je napravila tortu, slučajno stavila mljevene bademe, zaboravivši od uzbuđenja da je Davor alergičan. Pažljivo je uklonila nožem svu kremu, koju Vlado je pojeo svu, izjavio da mu je mučno, i otišao da spava. Kasnije je povraćao. Davor ga je čuo iz svoje sobe iz koje se uskoro namjeravao iseliti u svoj stan. On je bio optimistična osoba. Umjesto da misli da njegov otac jede njegovu kremu, mrzi njegove boje i to što će učiti dječake da nemaju djevojke, on je mislio da je pokvario stomak. Da, bademi. Bože, ima li išta gore? Osim momka kojeg je upoznao, a koji je imao kosu boje tona badema.

Bilo je nevjerovatno kad je shvatio da ga voli. Svoga kolegu, školskog psihologa. Školski je psiholog nevjerovatno volio plavu boju, skoro cijela odjeća mu je bila plava. I imao je kestenjastu kosu, što se sjajno slagalo. Izlazili su često na večere poslije posla. Davor je bio vedar, nasmijan, i uvijek imao zanimljive teme za pričati. Amir je bio miran, tih, u svojoj plavoj uniformi. Davor je mislio da je to zato što je psiholog. Zapravo, nastojao se uvjeriti u to. Psiholozi su plavi i mirni, i imaju kestenjastu kosu. To tako ima smisla.

Nije imalo. Amir je postao psiholog kako bi pomogao samom sebi. Djeca su tu bila manje važna. Posmatrao je Davora i njegovu živopisnu odjeću, njegove dnevne i noćne rutine. Bilo je nečeg neodoljivog u Davoru. Čovjek ga je morao posmatrati. A to se Amiru nije, kao psihologu, sviđalo.

Jednog je ponedjelja ujutro, Davor pozdravio kolege na poslu, veselo kao i uvijek. Kolege iz elitne škole, školovani da budu elitni, samo su elegantno klimnuli glavom. Da, to će biti dan kad će Davor završiti na razgovoru s direktorom. Pola od toga nije razumio, ali shvatio je da je nepoželjan. Jer, oni su porodična škola. Jer on oblači jake boje. Jer, za njega, tako senzibilnog, možda je neka manja sredina. Našao mu je školu! Djeca su sjajna. Roditelji jako brižni i on bi se tako lijepo uklopio. Davor, vedre naravi i istančanih čula, pristao je. Vlado, njegov otac, stanovao je blizu njega kad su mu se roditelji rastali. Snježa će mu faliti, ali posjećivat će je redovno.

I došao je dan prije u selo u kojem je dobio posao, zatekavši ozbiljnu i tužnu djecu. I jako vesele roditelje, što nikad prije nije vidio u životu.

Ustao je rano. Popio je dvije kafe i uzdahnuo, Davor, koji je uvijek mislio da život ide prema boljem. Možda su djeca tužna jer je učitelj bio loš? Možda su roditelji sretni jer dolazi novi.

Namirisao se svojim omiljenim parfemom, uspio i pored toga da udahne jutarnji zrak, zbornica je bila prazna, pa nije imao nikoga da pozdravi.

Ušao je u učionicu, koja je mirisala na sredstvo od jabuke, pozdravio razred. Djeca su tiho odgovorila.

Sva su bila u bijelom.

Nastavit će se....

Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba