Ovom pričom nastavlja se ciklus priča Dijale Hasanbegović, priče o evidenciji otpisanih. Dosad objavljeno:

1. The light that never goes off

2. Dobro sam

- Postoji li razlog što ste mi lagali?

Lejla je gledala kroz prozor ordinacije, koji je gledao na park iznad kojeg su ječali oblaci natopljeni sivilom. Među tragovima jutrošnjeg snijega, žmirkala je ogromna kugla, svjetlom čudnim i plavičastim, prijeteći radosnim, istovremeno uznemirujućim. Nastojala je odvratiti pogled.

- Nisam lagala. Imala sam potrebu da ispričam neki drugi život.

- Dobro. Rekli ste da vam je majka umrla od raka, da vam je to javila porukom, da su vam roditelji bili zajedno pedeset godina, da je vaš bivši muž...

- Znam šta sam rekla.

- Zašto baš to?

- Zato što je zanimljivo, sjebano, i bolje.

- Bolje od čega?

- Od istine.

- Šta je za vas istina?

Doktor je odložio olovku na sto, i zavalio se u naslon, kao da očekuje dugu priču. U kutu Lejlinog oka, žmirkala je kugla. Smetala su joj sva ta vanjska svjetla, praznici su je sa svojim treperećim lampicama počeli uznemiravati, iako im se prije radovala. Toliko svjetla. Toliko svjetla, stalno. Sad ima svoje svjetlo. Kad je sama s njim, u mraku, sigurna je da je to baš njeno svjetlo. Ovako se uvijek pita i sumnja. Pita se i sumnja i kod kuće, zato ne prilazi prozoru. Kada priđe prozoru, u susjednoj zgradi vidi ustakljeni balkon, na kojem dan i noć gori sijalica. Nikad nije vidjela nikoga u tom stanu, na tom balkonu. Ali svjetlo je uvijek gorilo. Niko nije mijenjao sijalicu. Mučilo ju je to. Mislila je da samo ona ima svjetlo koje se nikada ne gasi.

Pogledala je u doktora zavaljenog u fotelju i pomislila kako je daleko taj čovjek. I koliko je bio blizu njen otac, u noći sa 31. decembra na 1. januar. Bio je tako blizu njoj i njenom bratu, koji su sjedili na malom kožnom kauču u dnevnoj sobi. Tarik je neutješno plakao, ali kao da plač nije izlazio iz njega. Plač je u njemu grebao, ječao i režao kao ranjena životinjica, a lice mu se grčilo i zubi cvokotali kao da se smrzava.

- Mama to nije stvarno htjela, Tarik.

- Jeste – rekla je Lejla mirno. Tanke ruke ležale su joj u krilu, u gnijezdu od zgužvane bijele spavaćice, kao umrli ptići. S jedne strane glave kosa joj je padala do struka. S druge strane, lijeve, bila je odsječena do uha. – Učinila bi to, da ja nisam došla.

- Lejla, dušo, znaš da mama nije dobro...

- Ni mi nismo dobro. Tarik nikad neće biti dobro.

Doktor se opet nageo naprijed, pokretom laganim ali sugestivnim, i uzeo olovku.

- Koja je vaša prava istina?

- Mrak. Vječni mrak.

- Jeste li zato odbili operaciju tumora? Jer zbog njega vidite svjetlo?

- To nije tumor! To je moje tijelo.

- Svjesni ste da je moguće da je on uzrok vaših psihičkih tegoba, halucinacija i tjeskobe. S obzirom da je i vaša majka...

- Nisam joj ni slična, nikad bila! – iznenadila je sebe tim krikom, nije htjela vikati. Htjela je djelovati ravnodušno. Požalila je istog trenutka. Osjetila je neodoljivu želju da ode.

- Kako ste znali da lažem? – upitala je nakon kratke pauze, mirnim tonom.

- Pa, prosto, neke se stvari nisu poklapale. Godine, događaji. Vremenski periodi. Osim oca, imate li još ikoga od porodice s kim ste bliski?

U potkrovlju sobe, Lejla je sjedila pored Tarikovog kreveta. Slušala ga je kako ječi u snu. Iznad zaglavlja, bile su ukrasne lampice. Dvije su pregorile, dvije su žmirkale. Izbačene donje usne, kao da će zaplakati, desetogodišnja Lejla je iščupala kabl iz utičnice i u sobi je bio potpuni mrak. Ustala je, bosa, ledenih stopala, i pogledala u svoj krevet, zategnut i pospremljen, bijel. Polako je, pažljivo, rukom zagladila osakaćene pramenove kose za uho, i škripećim bosim korakom, došla do svog kreveta. Pažljivo je legla na njega, kao da se može slomiti, na svoju lijevu stranu, s dlanom na uhu, i savila koljena. Gledala je u mrak dok je oči nisu zaboljele.

- Imam brata.

- Jeste li u kontaktu.

- Bili smo.

- Više niste?

- Tarik nikad neće biti dobro – pogled joj je odjednom postao užaren, izbacila je donju usnu.

- Zašto?

- Zato što će se utopiti u alkoholu, i bilo bi dobro da se to što prije desi. Jer više nema vremena.

- Vremena za šta?

- Da umire. Ja... ja moram da idem. – ustala je, obukla kaput, prebacila torbu preko ramena, kao da je sve uradila u jednom vještom potezu.

- Imamo još dvadeset minuta, možete sjediti, ne morate ništa govoriti. – doktor je ustao.

- Ne želim sjediti. Doviđenja. Vidimo se.

Lejla je izjurila iz ordinacije, sletjela niz stepenice, i pravo na sporednu ulicu pored parka s kuglom, požurila pored nje dok joj je žmirkala u kutu oka, uletjela u automobil snažno lupivši vratima, dahnula jednom kao da je zaboravila disati i upalila auto.

Za petnaest minuta bila je u svom kvartu. Na semaforu, razmišljala je kratko. Crveno svjetlo je blinkalo. Gledala ga je namrgođeno, ne trepćući. Na zelenom svjetlu, stabilnom i samouvjerenom, skrenula je desno i parkirala na prvo slobodno mjesto pred susjednom zgradom. Izišla je iz auta, opet snažno zalupivši vratima, i pogledala gore. Peti sprat. Ustakljeni balkon. Svjetlo upaljeno za duhove. I mrak. Polako je prišla, pogledala tablu na broju 33. Peti sprat. Ovo bi trebao biti peti sprat, pomislila je gledajući u dugme za interfon, na čijoj je tablici nešto bilo napisano, zatim zašvrljano penkalom. Pozvonila je, jednom, drugi put. Umalo se nije okrenula da ode, kad je odjednom zazujalo i ona je skoro panično povukla vrata.

U liftu nije bilo svjetla, pa je zatvorila oči. Njeno je svjetlo gorilo prigušeno, ali uporno. Počela je sporije disati. Izašavši iz lifta, nije palila svjetlo u hodniku. Skoro se žmireći popela uz stepenice.

Na spratu su bila dvoja vrata. Stala je na trenutak da razmisli. Ona s desne strane bila su od materijala dizajniranog da sliči drvetu, s velikom bravom i okruglom štekom. Na sredini je bio ogromni natpis s prezimenom, u zlatnoj boji. Vrata s desne strane bila su bijela. Nije bilo nikakvog natpisa. Samo naljepnica na dovratku, čiji se natpis izbrisao. Odabrala je. Dotakla je prekidač za zvono i osjetila prljavštinu na njemu. Jednom je dugo pozvonila. Pa još jednom. Pa još jednom.

„Šta ja to radim“, dahnula je za sebe poluglasno, i krenula polako do lifta. Činilo joj se da je smirena, ali uhvatila je sebe kako panično pritišće dugme od lifta, koji niti se čuo niti je dolazio. Sad već lupajućeg srca, kojeg je osjećala u ušima, u očima, u nogama, krenula je niz stepenice. Na trećem se spratu spotaknula i zamalo pala, zadržavši se rukom za suprotni zid.

- Nikad ti neću vratiti tvoju kosu, nosim je sa sobom u grob! Ja sam je rodila, ja je nosim u grob! – majka je stajala na krevetu, raširenih nogu, u širokoj plavoj pidžami, i pod svjetlošću sijalice, gole jer je prije sedam dana razbila luster, oči su joj bile upaljene i titrale kao na ulju.

Lejla je otresla glavu kao udarena životinja, dahćući u mraku nepoznatog hodnika. Palo joj je na pamet da nazove Vesnu. Mjesecima je nije čula, ali nazvat će Vesnu, ali nazvat će ju. Upalila je mobitel. Odjednom je cijeli hodnik bio plavobijel. Zatim je zvuk za pristigle poruke počeo da odzvanja. Poruke su pristizale, i od njih nikako nije uspijevala otvoriti imenik. Sjela je na ledeni pod, onemoćala, i čekala da zvukovi prestanu.

Minut kasnije, pogledala je u mobitel. U imena iznad poruka. U zadnju poruku. Tarik.

„Lejla, tata je dobro. Sutra ću opet svratiti. Javi se...“

- Sranje – prošaputala je Lejla, zgrčivši lice. Od zurenja u telefon, omelo ju je glasno otključavanje vrata, kao da se otključava ogromna, teška kapija. Zatim tišina.

- Ko je to? – u odjeku koji se odbijao od zidove hodnika, s petog sprata pa do trećeg, nije prepoznavala ni muški ni ženski glas.

- Ko je tamo?

Lejla je otvorila usta, drščućih usana, zatim ih nervozno zatvorila i izbacila donju usnu. Ustala je i pogledala gore, prema stepenicama. Zatim dole. Zatvorila je oči i čekala. Svjetlost nikad nije bila jača.

Nastavit će se...

Dijala Hasanbegović, Prometej.ba