(Dnevnik pisan po sjećanju)

1. dio: Početak

2. dio: Ljeto, jesen

Zapalili smo vatre u našim pećima i zima je otpočela. Rat u Ukrajini smo ponovo pratili, ali ni izbliza onako kako je to bilo s proljeća i tokom ljeta. Šta se dešava na istoku Evrope zanimalo nas je samo onoliko koliko je taj sukob mogao utjecati na nas. Neki drugi događaji su nam odvlačili pažnju. Mada, rat se svako malo vraćao s nekom viješću koja je imala za cilj podsjetiti na njegovu važnost. Portali su nas na sve moguće načine mamili da klikove ubacujemo u kasu baš njihove korporacije. Jednom sam na papir napisao naslove vijesti za jedan dan na samo jednom („ozbiljnom“) portalu i nisam mogao vjerovati koliko su bile kontradiktorne. Danas, u svijetu društvenih mreža, ne da nismo bolje upućeni u ono što se dešava, nego smo od silne upućenosti potpuno sluđeni. Zahvaljujući šizofreniji medijskog prostora, mi o ratu u Ukrajini znamo sve i ne znamo ništa.

*

Ali sa zimom kao da je nestalo moralizatora na društvenim mrežama. Takvi su, vjerovatno, svoju pamet s rata u Ukrajini preselendali na neke druge teme. Valjda su se ohladili kad su shvatili da im ove zime ipak neće biti zima – i da će imati struje, signala i hrane.

Od lažnih moralizatora tužnija pojava su još samo oni koji vjeruju da ih se rat u Ukrajini ne treba ticati – i da su oni u svojim malim zemljicama, među svojim narodom, sigurni. Začuđenost koja se na njihovim licima pojavi kad ih argumentima dotjeraš do duvara nešto je od čega me je vazda podilazila jeza. U jednom trenutku, dok ih zatrpavaš dokazima o tome kako smo svi na svijetu povezani (bez obzira na vjeru i naciju), u njima nešto kao da pregori i operativni sistem kao da im se vrati na tvorničke postavke. Tad te sažaljivo pogledaju iz svoje pernate istine i osmijehom te diskvalifikuju – kao nekoga ko je zastranio i ne zna šta priča.

*

Jedino što ima smisla jeste razmišljati o običnim ljudima i njihovim ličnim tragedijama. Pa sam se i dalje bavio mišlju gdje je Tatjana, žena koju sam ugledao u novogodišnjoj reportaži iz Kijeva mjesec i po dana prije početka invazije. U međuvremenu je ta žena postala lik u prozi koju ispisujem kroz ovaj dnevnik. Ona živi u stanu na šesnaestom spratu i u večernjim satima silazi u podrum zgrade kako bi bila sigurnija. Pitao sam se ima li sina ili muža i jesu li joj živi – i strijepi li za njihove živote. Onda sam odlučio da Tatjana u dnevniku ipak ostane sama i tako je poštedim gubitka njenih voljenih. Priznajem, to sam uradio i radi sebe, jer nekako nije ovo mjesto gdje bih mogao pisati o Tatjani kao majci čiji je sin poginuo negdje na frontu oko Bahmuta.

*

Tatjana je, dakle, sama. Njen muž je umro još prije ruske invazije, nekad iza aneksije Krima. Bolovao je od karcinoma na debelom crijevu, liječio se, prošao dvije operacije, kemoterapiju i zračenje. Jedno je vrijeme bio dobro, a onda se počeo gasiti. Promijenio je boju, onemoćao, zapao u apatiju.

Umro je u bolnici.

Tatjana i on nisu imali djece. Stan u kojem živi prostran je, s dvije sobe, dnevnim boravkom i trpezarijom. Zgradu do njihove prije nekoliko dana je pogodila zalutala raketa. Tatjana se boji da jedna takva i njoj ne doleti.

Zato svaku večer, kad odlazi u podrum, stan pogleda kao da se s njim zauvijek rastaje.

*

Ali Tatjana ima sestru čiji je sin na ratištu. Svako malo je nazove pa s njom priča o tome kako je tamo kod njih, je li se Volodimir javljao i šta kaže. Često gleda vijesti i ni sama ne zna kako da misli o ratu koji će uskoro napuniti svoju prvu godinu.

U stanu joj je hladno, jer imaju redukcije struje. Peć koju je osposobila skoro da ne koristi, sve što je imala već je izložila. Za sobom nosa deku i s njom se pokriva.

Tatjana je od prije nekoliko dana u svoj stran primila mačku iz komšiluka. Njeni vlasnici su izbjegli negdje u Evropu.

*

Tatjana ujutro uđe u stan i pomiluje mačku koja je svunoć bila sama. Ona joj se vrti oko noge, kostriješi se. Tatjana s njom razgovara. Dok pije kafu, pita je kako je bilo noćas u stanu, je li je bilo strah i jesu li pucali zločasti ljudi na izvanu. Onda joj da nešto za jesti.

Poslije, ona i mačka leže zajedno na kauču i gledaju vijesti.

*

Upitam se često i kako je ruskim vojnicima dok u tenkovima putuju prema Ukrajini. O čemu li ta omladina razmišlja? U ratu koji sam proživio bio sam dijete i nisam morao ratovati, pa možda i nemam prava da sudim o onima koji su regrutovani samo zato što nisu imali prilike pobjeći. U metalnim oklopnjacima druskaju se po smrznutoj zemlji Ukrajini mladi ljudi – i sanjaju neke svoje snove. Volio bih znati o čemu razmišljaju, čime su punjene njihove glave.

*

Pred godišnjicu rata u Ukrajini obratili su se Putin i Biden. Prvi je svoje obraćanje imao u Moskvi, drugi u Varšavi. Putin je govorio o demonima Zapada, o tome kako na Zapadu čak i pedofiliju hoće proglasiti normalnom. Dok sam ga slušao, shvatio sam da je svijet u kojem živim (nažalost) ideološki puno bliže Rusiji nego Americi. Mnogi oni s kojima dijelim sve te prostore tokom dana imaju slično mišljenje kao taj čovjek.

Svijet se polarizuje i sve je strašnije mjesto.

*

Nekad oko godišnjice Zelenski je pokazao svoju skromnu sobu u kojoj spava već godinu dana. Ta se prostorija nalazi u sklopu njegovog ureda. Unutra je jednostavan krevet i na njemu uredno posložena posteljina. Zatim ormar pun istih majica.

„Iskreno, leđa me bole“, rekao je rukom pokazujući na svoju postelju.

U ormaru je bilo i jedno odijelo.

„Njega ću obući kad rat završi.“

*

Rat u Ukrajini će još trajati i niko ne zna kako će završiti. Naši životi su se promijenili u zadnjih godinu dana a da mi toga nismo ni svjesni. Cijene su nam dizali kao temperaturu onoj žabi koja se na kraju živa skuha. I mi jučerašnji, na neki način, već smo mrtvi.

O ratu u Ukrajini dovoljno znaju samo žrtve. I taj će rat, kao i svi drugi ratovi, živjeti u onima koji ga prežive. Svi oni će iz velike buktinje ponijeti po plamičak. I dok on bude gorio, oni će biti živi, a kad se ugasi, ugasit će se i njihovo sjećanje.

I ostat će slova na papiru.

*

I na kraju, ostaje Tatjana u svom stanu i sa svojim podrumom. Njena mačka, sestra i od sestre sin koji je i dalje negdje na frontu oko Bahmuta. I ostajemo mi koji već uvelike zijevamo dok gledamo slike razorene Ukrajine. Još malo, pa ćemo otići na spavanje. I spavati dok nas iz naše neljudskosti ne trzne nova tragedija.

Tad ćemo opet na trenutak povjerovati da smo dobri ljudi.

Almin Kaplan, Prometej.ba