(1) Korona u Holandiji: hamsteren

(2) Kako korona lomi i one koje ne ubija

(3) Svijet se i dalje vrti

(4) Brico Seki, raspolućena Amerika i (još) sicilijanskija Italija

Drug me dugo drži pri telefonu s pričom da to sa koronom nisu čista posla. “Znaš li ti lično ikog ko je umro od korone?”, pita me. Ne znam lično ni Donalda, pa znam da, na žalost, postoji, pomislim, a odgovorim: “Naravno da znam. U Konjicu je nedavno od nje umro moj školski drug.”

“A je li taj im’o i neku drugu falinku”, ne dâ se moj pajdo. “Koliko znam jest. Bio je prilično bolešljiv.”

“Eto vidiš!” poentira Druga Strana Slušalice. I onda nastavi: 5G, zračenje, zavjera tajnih sila… Kao da slušam napirlitanu Ernu Selimović!

Znam da moj drug ne misli ništa loše. Dobar je to čova, ali… Slažem se s njim i da treba bdjeti nad demokracijama, paziti da diktarori ne iskoriste tu priliku za uvođenje vječnog karantina. Ipak, većina „teorija“ koje povodom korone kruže dunjalukom čine mi se dobrano pretjeranima.

Uostalom, svijet je uvijek bio pun teorija zavjere. Naročito u vrijeme velikih kriza. Jednu od takvih je tridesetih prigrlio onaj s brčićima, popeo se na vlast i milione ljudi otjerao u gasne komore, da bi na koncu, suočen s potpunim fijaskom, sâm presudio sebi i ljubavnici u berlinskom skloništu. Zbog toga ne volim ni samu tu riječ: zavjera. Grozim se činjenice da su fanatici u zemlji u kojoj živim u posljednja dva mjeseca spalili, slovom i brojem, dvadeset i dva dalekovoda, tobožnje instrumente “širitelja zaraze”.

I onda nek’ mi neko kaže da smo od pećine do danas strašno avansovali! Možda i jesmo, ali samo tako: strašno.

Drugi, opet, tvrde da je korona tek jači grip. Da napada samo starije i/ili već načete ljude, i da je ovolika frka oko nje sasvim suvišna. Sve i da jeste, pa šta? Treba li možda te ljude pustiti da umru, kako jedan reče, “par mjeseci prije no što bi i inače umrli”? Mućni malo, Alberte: da li bi neoliberalistički, nemilosrdni Zapad zbog, u svjetskim razmjerama, šačice starih i bolesnih, makar i za sekund zaustavio mašine za pravljenje para?

A da ne spominjem empatiju. Stvarno smo, k’o nesoj, daleko dogurali.


* * *


Prema aktuelnim anketama, množina ovdašnjih Turaka je dugo ignorisala vladine antikoronijalne mjere. Počeli su ih masovno poštovat’ tek kad je slične donio “njihov” predsjednik u Istanbulu.

Ovo me podsjeti na jednu anegdotu koju mi je ispričao pokojni prijatelj B. T. Radi se o jednom njegovom kućnom prijatelju rodom iz Ilijaša, sad sa stalnim boravkom u Niskozemskoj. Kad sam prijatelja jednom upitao da li se još uvijek viđa s tim čovjekom, ovaj mi je lakonski odgovorio: “Urijetko.”

“?”

“Kad god ga posjetim, u njega upaljen televizor. A tu nema pravog razgovora.”

“I nema. U pravu si.”

“Čekaj, to još nije sve. Nego, taj ti gleda samo HRT. Ne gleda čak ni holandsku prognozu vremena. Ne bih se iznenadio da ambrelu nosi van samo kad mu kažu da će u Zagrebu kišiti!”

Zaista ima mnogo naših koji i nakon više decenija u drugoj zemlji duhom puno više žive u zavičaju. Meni se to čini grehota, prije svega prema samom sebi.

Nego, sreća naša da je i Erdogan uveo lockdown. Inače bi i mi u Holandiji imali grdnih problema sa životom “gastarbajtera” na dvije stolice.


* * *


Treće nedjelje aprila u Beogradu umrla moja tetka Đika. Đurđijana Đika Ristić (djev. Bjelić) je bila rođena sestra moje majke Natalije. Za nju me, još od najranijeg djetinjstva, vežu lijepe uspomene. Tako sam prve zimske raspuste kao dječarac provodio u njihovom stanu u centru Singidunuma, blizu Vukovog spomenika. Igrao se s njihovom kćerkom, tek nešto malo mlađom od mene. Poslije su naši roditelji skupa napravili vikendicu na Boračkom jezeru, pa se naše druženje produžilo i na duge ljetne raspuste. Tako je bilo sve do početka devedesetih, dok nam zlotvori nisu sve “uprskali”.

Tetka Đika je rođena na Đurđevdan, pa je zato i dobila to lijepo, staro ime. Uvijek dama, u mladosti bješe prava ljepotica, uzdah mnogih momaka iz Konjica i okoline. Čak joj je i veliki Zuko posvetio nekoliko redaka u jednom od zapisa o našoj čaršiji.

Dugo je, i lijepo živjela. Za par dana je trebala napuniti 93 ljeta. Ali se nije dalo. Prije nekoliko sedmica gadno pala i slomila ruku i kuk. Liječnici je malo “zakrpili” i nakon svega nekoliko dana otpustili sa VMA. Tu je nastao problem. Tetki je trebala profesionalna skrb, a starateljski domovi u Beogradu zbog korone odavno ne primaju nove “pacijente”. Srećom, njena kći, ona s kojom sam se davno igrao, nekim čudom uspjela pronaći ustanovu koja je bila voljna da je primi i u takvim uslovima.

No, tetka je tu samo triput prenoćila. Srce nije izdržalo. Zbog strogih mjera u vezi s virusom, njenom posljednjem ispraćaju prisustvovalo samo petoro ljudi. Nikoga od rodbine iz zavičaja, nikog od njenih “ispisnika”.

Tako bogat život, tako dobra i lijepa osoba! Tuga na kvadrat.

(Dok ovo pišem, sjetim se smrti njenog muža, tetka Rikija. Isto drag, predobar čovjek bio. Vijest o njegovoj smrti, devedeset treće, došla do mene u vrijeme najžešćih sukoba HVO-a i Armije. Sjećam se k’o danas da sam u skloništu pizdio na samog sebe što, utrnuo od straha i razočarenja svime, nemam snage čak ni da žalim za tim divnim, nezlobivim čovjekom.)

Jednom rat, drugi put virusi, i zauvijek odoše moji tetak i tetka a da ih nisam pošteno ožalio.


* * *


U jednoj od bezbrojnih eskapada mister Trump izjavio da se korona može liječiti ubrizgavanjem izvjesne količine najobičnijeg dezinfekcijskog sredstva u tijelo zaraženog! Stručnjak, nema šta! Vrhunski stručnjaci se širom svijeta slomiše da nađu vakcinu protiv ove napasti, a on tako – s neba, pa u rebra!

Poslije se njegovi silni savjetnici – koje ovaj mijenja poput papirnih maramica – ubili ubjeđujući narod da se radilo tek o ironičnoj šali slovenačkog zeta.

Eto im ga tamo, neka ga savjetuju koliko im volja. Samo da ‘vamo ne dolazi.


* * *


Kraljev dan, 27. april, je zasigurno najveći praznik u Zemlji Lala i Kanala. Za to su, osim duge tradicije, dijelom “zaslužne” i (najčešće) povoljne vremenske prilike, veoma važne kad je ova zemlja ćudljive klime u pitanju.

Međutim, korona je ove godine umiješala prste i u ovaj oranje praznik. Tako je Kraljev dan, Koninsdag naprasno postao Woningsdag iliti, u najslobodnijem prevodu, Kućni dan. Umjesto tradicionalnog familijarnog posjeta nekom od holandskih gradova - ove godine to je trebao biti Maastricht - kralj se tačno u deset sati od kuće, putem malih ekrana, obratio zabrinutoj naciji. Zahvalio na brojnim čestitkama, zamolio za strpljenje, izrazio nadu da život u karantinu neće još dugo potrajati…

Nešto kasnije, po lijepom, sunčanom vremenu, D., T. i ja sjedamo u auto i krećemo u drugi dio grada, na kolač i kafu kod sestrića. Momku M. prekjuče bio home alone rođendan. Roditelji na Boračkom jezeru, sestra u Amsterdamu, pa nas dečko pozvao da se skupa malo počastimo.

Auto ostavljamo malo podalje. U njegovoj ulici komšije, usprkos koroni, napravile feštu. Svako sjeo na svom topraku, izbacio stoliće, piće i mezicu, male štandove pune svakojakih starudija… Prodaju ih za euro-dva, čisteći kuću od odbačenih stvari. Jer, Kraljev dan je i dan buvljaka, tradicionalnih romelmarktova. A Holandez ne bi bio to što jeste da i u ovoj prilici ne proradi njegov trgovački “crv”.

Ali ovdje se očito više radi o veselju. Dok prolazimo, ljudi u narandžastim majicama i lônama nam nazdravljaju dizanjem u zrak čaša s rozeom, bijelim i crnim vinom, jeneverom (holandska rakija)… Neki, u tankom hladu suncobrana, uredno “mažu” kolače. Djeca šutaju lopte. Nasred džade trešti mjuza iz ogromnih zvučnika!

Brzo prolazimo do M-ovih vrata, prolazimo kroz dnevni boravak i sjedamo u lijepo uređeni vrt. Sestrić se svojski potrudio da, u uslovima ograničenog kretanja, od njega napravi mali raj.

Slavljenik nam hitro donosi kafu i pita. “Baklava ili tulumba? juče sam ih kupio kod Turčina.”

“A može li dupla doza”, spremno odgovaram protupitanjem.

Sestrić me pogleda ispodoka. “A što ne bi moglo?” veli, u stilu sarajevskih nadrealista.

Kad je bal… Uostalom, nije svaki dan Kućni dan.


* * *


Svjetlo na kraju tunela? Ohrabrena stalnim smanjivanjem broja oboljelih i umrlih, vlada odobrila otvaranje osnovnih škola i vrtića, treniranje u timskim sportovima djeci do 12, a u individualnim do 18 godina. Uz to, dozvoljeno je i otvaranje zubarskih ordinacija. Čine li te dvije-tri “laste” nagovještaj corona-free ljeta? Hoćemo li uskoro, kao u onom šaljivom makedonskom spotu, napokon zapjevati: “Ćao, korona, ćao”?

Dugo smo bili u “inteligentnom lockdownu”. Sad treba iz njega oprezno, što inteligentnije izaći.

Autor: Goran Sarić, Prometej.ba