U subotu 25. juna 2022. godine održana je treća Povorka ponosa u Sarajevu. Na Povorci nas je, koliko mogu vidjeti prema dostupnim informacijama, bilo oko 1000 prisutnih. Nažalost, samo toliko. Nakon prve Povorke održane 2019. godine, na kojoj je bilo preko 3000 ljudi, i druge Povorke održane 2021. godine, na kojoj je bilo preko 1000 ljudi, Povorka sada jedva dostiže 1000 učesnica i učesnika. Umjesto da se ovaj broj povećava, vidimo da se on - opet nažalost - smanjuje.

Za fakt da 90% građanki i građana Sarajeva nije podržalo Povorku i otišlo na nju (niti na anti-LGBT skup održan u organizaciji mračnjaka u naselju Otoka), jedan moj dobar prijatelj će reći da to ljude ne zanima, da su otišli na planine te da je “to taj nivo tolerancije koji u demokratskom društvu treba biti”. S time se nipošto ne slažem.

Uzrok ovome izostanku podrške i ljudi na samoj Povorci može biti u dvije stvari. Prva bi bila ta da Organizacioni odbor (OO) Bh. povorke ponosa ne radi dobar posao, nije dobro uradio PR i marketing, oglašavanje. Eventualno, da nije bio dobar potez pomjeriti održavanje Povorke iz septembra, kako je bilo 2019. godine, i augusta, kada se Povorka održala 2021. godine, u juni mjesec.

Ja lično u ovo ne vjerujem. U kontekstu u kojem živimo i djelujemo, smatram da OO Bh. povorke ponosa radi odličan posao. Uz sveprisutnu homofobiju u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, živjeti kao LGBTIQ osoba u etno-nacionalističkim i konzervativnim sredinama kakve su naše, te organizovati jedan ovakav događaj uz razna birokratska, sigurnosna i druga ograničenja, ogromna je stvar.

Ja lično smatram da se radi o nečemu drugom. To što 90% građanki i građana Sarajeva nije otišlo ni na Povorku ni na anti-LGBT skup - među kojima i pripadnici i pripadnice LGBTIQ zajednice - jeste pokazatelj da ih ne zanima, ali to nije dobro, već nasuprot! Ova ignorancija nije pokazatelj da je to taj nivo tolerancije koji nam treba, već je pokazatelj da je građanstvo Sarajeva jedna apatična, apolitična masa nezainteresovana za bilo šta bitno, koja neće podržati i ustati u odbranu jedne (i fizički) ugrožene manjine. “Podrška” putem društvenih mreža dok se Povorka gleda sa Trebevića je pokazatelj da građanke i građani nisu dovoljno hrabre_i da se zamjere sredini u kojoj žive i ljudima kojima su okruženi. Oni_e bi da se diče partizanskom borbom iz Drugog svjetskog rata i odbranom grada tokom agresije i opsade 90-ih, ali ne bi sami učestvovali u toj borbi danas.

U ovo, naravno, ubrajam i političarke i političare. Jedini koje sam ja uočio (na svakoj Povorci održanoj dosad) su članice i članovi Naše stranke (NS), premijer Vlade KS Edin Forto i zastupnik Naše stranke u Parlamentarnoj skupštini BiH, Damir Arnaut.

Beskičmenjaci iz SDP-a su izabrali baš ovaj dan kad se održava treća Povorka u Sarajevu za održavanje sjednice Glavnog odbora na kojoj se predstavljaju liste SDP. Ni glasa, ni riječi, nikakvog saopštenja, članka i/ili objave kojom bi se oglasili i podržali OO Bh. povorke ponosa te njezine učesnice i učesnike. Sa izuzetkom člana SDP-a, parlamentarca Saše Magazinovića, koji je (kao i ranije) podršku dao putem svog Twitter profila. Niko od njih, istaknutih članica i članova SDP-a, pa ni Saša Magazinović, se nije pojavio na samoj Povorci. Izgleda da su izborne liste, fotelje i pozicije bitnije od podrške Povorci i LGBTIQ zajednici.

Za ovo vrijeme, dok “liberalni” i “progresivni” građani šute kao zaliveni i ugodno odmaraju, zabavljajući se na planinama oko Sarajeva, organizovana desnica putem društvenih mreža i medija glasno bljuje riječi mržnje i prijetnji.

Prvenstveno Adnan Delić, ministar privrede u Vladi KS, koji je putem službene Facebook stranice Ministarstva privrede Kantona Sarajevo objavio opširni status u kojem se iznose otvoreno homofobni, anti-LGBTIQ stavovi. Pišući dan poslije izbora 2020. godine kako je pobjeda Četvorke (sada Trojke) najveći poraz ljevice i kako upravo zato nemamo razloga za slavlje i očekivanje pozitivnih promjena, o Adnanu Deliću sam napisao: “Pored toga, njihov član i kandidat na ovogodišnjim izborima za načelnika Opštine Novi Grad, Adnan Delić, početkom septembra u obraćanju članovima i simpatizerima ove stranke između ostalog je citirao “jednog” čovjeka koji je rekao da je “voda pomiješana sa zemljom blato, ali krv pomiješana sa zemljom je domovina”, što neodoljivo podsjeća na naci(onali)stički slogan Krv i tlo (njemački Blut und Boden).” Ne čudi stoga da član stranke Narod i Pravda (NiP) - koja je samo drugačije upakovana SDA - iznosi homofobne stavove, zloupotrebljavajući profil Ministarstva privrede KS. To sve vrijeme radi i homofobni predsjednik NiP-a, Elmedin Konaković.

Zatim je tu izjava bivšeg SDA-ovog ministra prostornog uređenja u Kantonu Sarajevo, čovjeka koji voli isticati titulu koju ima, Faruka Kapidžića. Ovom velikom stručnjaku opće prakse i specijalisti za mentalne prostore, kojem su krivci svi oni koji nisu glasali za SDA, na spisku onih koji su okupirali i devastirali Sarajevo svoje mjesto je - pored Eugena Savojskog, JNA i četnika - našla i LGBTIQ zajednica. Zaključivši da se ne slaže sa održavanjem Povorke ponosa, na kraju svog posta je “zaprijetio” Trojci gubitkom izbora.

Dan je zaključio Haris Zahiragić, dobro poznati kadar SDA u Skupštini Kantona Sarajevo. Svojim bahatim, luđačkim i bezobraznim ponašanjem je glumio lokalnog šerifa, ometajući i prekidajući umjetnički performans ispred Narodnog pozorišta. Ni ovo ponašanje Harisa Zahiragića ne čudi, ali zabrinjava. U martu 2016. godine, upoznavajući nas sa idejama i (ne)djelima Harisa Zahiragića, sam napisao:

„Za razliku od Vitgenštajna, Haris nema dobrog i poznatog profesora filozofije kao što je Bertrand Rasel, pa Haris vjerovatno nije inteligentan kao Ludvig. Vjerovatno nije uopšte, jer kako je pokazalo naučno istraživanje Univerziteta Brok u Ontariju, ljudi skloni rasizmu, predrasudama, pa i konzervativnim političkim opcijama jednostavno su u prosjeku – glupi. Haris je vjerovatno rođen u ratu, ili neposredno prije, pa za razliku od Vitgenštajna, nije učestvovao u ratu – da jeste, možemo lako pretpostaviti ko bi bili njegovi neprijatelji: pederi, Srbi, ateisti, sekularisti, komunisti… (...) Za razliku od Vitgenštajna, Haris izgleda neće odbaciti svoj dogmatizam i (svjetonazorske) sisteme iz ranije faze, već se čini da će ih samo još više braniti. Uvijek može gore, zar ne?”

Šest godina kasnije, uz nezainteresovane građanke i građane kojisu otišli na planine, Haris - kako možemo vidjeti - nije odbacio svoj dogmatizam i (svjetonazorske) sisteme iz ranije faze, već ih još više brani. Agresiju i bahatost iz skupštinskih klupa je prenio i na ulicu, na javne prostore. Uvijek može gore, zar ne?!

Za kraj, upućujem par pitanja sugrađankama i sugrađanima grada Sarajeva i pjesmu “Prvo su došli” pastira Martina Niemöllera.

Jeste li - kako ste najavljivali - bojkotovali benzinske pumpe kao što se bojkotovali i izignorisali Povorku ponosa, i zašto niste?

Hoćete li bojktovati Opšte izbore u oktobru, kao što ste bojkotovali i izignorisali Povorku ponosa, i zašto nećete?

Hoćete li tražiti ostavku ministra Delića po cijenu pada Vlade KS, kao što tražite da se Povorka ne održava jer vam smeta “blokada grada”, i zašto nećete?

Kažete da niste došli jer ne podržavate sve zahtjeve učesnica i učesnika Povorke? Podržavate li kompletne programe Naše stranke (NS) i ostalih članica Trojke, naročito konzervativnog NiP-a, za koje glasate (ja ne!)? Ne podržavate? Pa zašto onda glasate (za njih), a ne podržavate i ne učestvujete u Povorci? Dupli standardi?

Sugrađanke i sugrađani, podržite druge i drugačije od vas. Izađite i borite se. Nemojte biti apatična, apolitična masa kojoj je zabava bitnija od ugroženih sugrađana i sugrađanki. Nemojte služiti i pri tome misliti da će stvari biti bolje jer ispunjavate svoju građansku ružnost svake dvije godine. Neće! Humanističku dužnost treba ispunjavati svaki dan jer bolje sutra neće doći bez borbe. Ta borba - kao i antifašizam - počinje i završava ne borbom protiv “njihovih”, nego borbom protiv “naših”. Svaki dan. Jer ne jebu nas pederi, nego kapitalizam i fašizam.


Martin Niemöller (1892–1984), Prvo su došli…

Prvo su došli po komuniste,

a ja se nisam pobunio

jer nisam bio komunist.

Zatim su došli po Židove,

a ja se nisam pobunio

jer nisam bio Židov.

Zatim su došli po sindikalce,

a ja se nisam pobunio

jer nisam bio sindikalac.

Zatim su došli po katolike,

a ja se nisam pobunio

jer sam bio protestant.

Zatim su došli po mene,

ali tada više nikoga nije bilo

da se pobuni.

Minel Abaz, Prometej.ba